Mirjana iz svijeta lutaka: Svaki put bude malo tuge kad lutka ode na scenu

Radionica Pozorišta mladih Sarajevo. A u radionici lutke, drvene, plošne od šperploče dječak i kočijaš, kao i depresivni dječak od spužve iz predstave "Gospodin Jastuk", djevojčica Margareta i bradonja Bernikl iz predstave "Dijete školjke".

A među lutkama Mirjana Čistopoljski. Zagleda ih, pomiluje, namjesti za "poziranje", popriča s njima.

Nježno iz ormara izvadi malog drvenog lutka nastalog na workshopu u Pragu. Lutka kojeg zove "Mali čovjek ispod velikog neba".

Mirjana Čistopoljski zaposlena je u Pozorištu mladih kao vajar izvođač, ali također radi i poslove scenografije i kostimografije.

Osnovni joj je posao kreacija i izvedba lutaka, koji kreće od razgovora s režiserom nakon što predloži komad koji će se raditi, pa čitanje teksta i onda kreiranje lika i karaktera lutke.

"Lutka je lutka, ali u pozorištu lutka ima svoj zadatak i određene funkcije. U odnosu na to pravim tehnološki crtež, koji se pravi tako kao da je lutka prozirna. Povežemo sve elemente i svaki se pravi posebno. Ruka, šaka, tijelo i onda se to poveže određenim zglobovima a zglobovi se onda opet povezuju žicama, koncima da bi lutka radila to što treba u predstavi. S lutkama je zahvalno raditi zato što je lutka nekako po mom mišljenju "svemoguća". Može da uradi sve što ne može glumac, jer ljudsko tijelo ima neka ograničenja a lutka ih nema", kaže Čistopoljski govoreći u intervjuu za Fenu o čarobnom poslu stvaranja lutki za pozorišne predstave.

Lutka, kako kaže, kad izađe iz ateljea nastavlja da živi svoj neki život.

"Svaki put bude malo tuge kad lutka ode na scenu", kaže.

Za izradu lutaka koristi se sve što je dostupno. Tako da je ono što je većini ljudi otpad Mirjani dragocjen materijal. Bili to neki pokvareni zupčanici satova, neki lanci, stare korištene stvari, kao i novi materijali. Glave i tijela lutaka se u zadnje vrijeme prave od stiropora i spužve. Koriste se i razne vrste drveta, ponajviše lipa zato što nema puno godova, lako se dlijetima oblikuje, dugotrajna je i lagana.

Na početku su bile klasične marionete i stare lutke, rađene od 50-ih pa do 70-ih godina prošlog stoljeća, koje su fantastične.

"Tad je Ajša Pengo bila glavni vajar, Ivica Bilek pomoćni. On je kasnije nastavio tradiciju lutkarstva. I njih dvoje u saradnji sa čuvenim lutkarom glumcem Antom Hrkačem napravili su naš novi produkt kontrolnik koji je glavni kod lutke, jer on dok ga glumac drži pokreće, animira lutku. Oni su napravili kontrolnik koji je zanimnjiv i koji se koristi samo u našem pozorištu", kaže.

Objašnjava da je taj kontrolnik specifičan jer za razliku od uobičajenog krstastog oblika kod kojeg se konci petljaju, u vajarskoj radionici Pozorišta mladih osmišljen je kontrolnik koji je okrugao i ne zapetljava se.

A lutki ima raznih. Lutke marionete, pa javajke kod kojih u zavisnosti od vodilice kontrolnika glumac drži lutku za štap odozdo, sicilijanke lutke koja je prema dolje i ima držač na leđima u tijelu i malo su robusnije i teže te s manje pokreta, javajke mogu biti jako pokretne. Ginjole mogu da otvore usta i budu zijevalice.

Marionete su zahtjevne lutke, ističe Čistopoljski naglašavajući da je glumica Alma Merunka vrstan marionetista, ali su rijetke prilike kad to može da pokaže. Ima raznih rodova i tehnika lutaka. Nije više zabranjeno da se vidi glumac na sceni. Mirjana ističe i Karađoz teatar, koji kad se gleda djeluje i kao crtani film i tv i pozorište.

Kad govori o tome kako dočarava karakter lutaka Mirjana kaže da smo svi mi komode s pretincima i ladicama. Godinama u sebi sve sakupljamo, pohranjujemo sve od djetinjstva koje stalno ostaje u nama i uvijek mu se vraćamo.

"Ko duže živi ima više ladičica. Ima toliko likova oko nas. I čovjek zamišlja kako bi lik izveo u materijalu. U lutkama su ljudi koje srećemo, naša raspoloženja", kaže.

Iako se govori da lutkarstva u BiH nema, Mirjana Čistopoljski smatra da ono ipak živi. Tako se Pozorište mladih trudi da ima bar jednu lutkarsku predstavu godišnje, ima ga i pri Sarajevskom ratnom teatru SARTR-u, kao i u Pozorištu lutaka u Mostaru.

Naglašava da su lutkari iz Bugarske među najboljima. Oni su posvećeni lutkarstvu pa imaju i Akademiju za lutkarstvo.

Sjeća se kad su u Pozorištu mladih gostovali režiser i kreatorica lutaka iz Bugarske, a ona je tada slomila ruku te joj je stavljen gips. Prisjeća se da je tako sa slomljenom rukom došla i krila ju je da bi mogla raditi s bugarskim gostima i kako kaže bilo je to dragocjeno iskustvo.

Odlazimo iz Mirjaninog svijeta, svijeta lutaka. A nju ostavljamo da od komada drveta, stiropora, spužve stvori još koji život, koji će da raduje najmlađe posjetioce Pozorišta mladih.

Mirjana Čistopoljski rođena je 1959. godine u Kiseljaku. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti Sarajevo, diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku Grafika, u klasi profesora Dževada Hoze. Pri Zavodu za zaštitu spomenika kulture BiH radila je na rekonstrukciji i restauraciji vjerskih objekata u Počitelju, Travniku i Sarajevu, te kasnije, kao stalni spoljni saradnik slikar-patiner, i na RTV Sarajevo, sadašnjoj RTVBiH.

Sarađivala je kao lutkar na humanitarnim projektima za djecu. Autorica je i koautorica lutaka za televizijske emisije.

U Pozorištu mladih Sarajevo radi od 1994. godine kao vajar-izvođač. Osim osnovnog posla - kreiranja lutaka, lutkarske tehnologije, izrade lutaka, rekvizite i slikanja dekora, radi u svom pozorištu i kao scenograf, kostimograf i grafički dizajner.