Maja Gasal Vražalica: Važno je da se žene educiraju, rade na sebi i izvuku ono najbitnije za sebe

Akademija za ŽENE je nevladina organizacija u Bosni i Hercegovini koja ima za cilj osnaživanje, informiranje i razvoj potencijala žena i mladih u svim javnim sferama.

Ova mlada organizacija je i članica Mreže za izgradnju mira a kroz svoj rad promoviraju ženska prava i rodnu ravnopravnost u društvu na način da žene postanu svjesne svog potencijala, uloge u društvu i prepoznaju mogućnosti za promjenu narativa u politici i društvu.

Ispred Akademije za ŽENE je naravno žena – snažna, hrabra, nadasve inspirativna, svjesna svojih potencijala i zasigurno žena koja, iako je svojevremeno promijenila nabolje političku scenu u BiH, odlučila posvetiti se jačanju žene u društvu kroz nevladin sektor.

Prenosimo razgovor za Mrežu sa Majom Gasal Vražalica, ženom čiji aktuelni angažman unutar civilnog društva motivira i preispituje našu ličnu refleksiju u društvu.

Akademija za žene je prevashodno usmjerena na rješavanje društvenih i političkih pitanja s ciljem jačanja demokratskog društva u BiH. Šta vas je motiviralo na njeno formiranje, šta je bio glavni cilj koji ste postavili, a koja je to ultimativna misija koju želite postići ovom Akademijom?

"Akademija za žene osnovana je sa ciljem političkog opismenjavanja prvenstveno žena, a potom i drugih, kako bi kroz ponuđen program unutar osam modula političke pismenosti naučili, dodatno proširili svoje znanje i poradili na izgradnji svojih kapaciteta i potencijala koji bi ih ohrabrili za aktivnije učestvovanje u društveno političkim procesima, odnosno procesima izgradnje i unapređenja demokratskog društva. Motiv za formiranje Akademije za žene jeste ličan, ali nimalo sebičan. Smatram da kako moje, tako i iskustvo žena u političkim strankama s kojima sam imala priliku dijeliti iskustva, je bio dovoljan pokazatelj da je nama ženama ovakav vid neformalnog obrazovanja neophodan bez obzira da li ćemo biti kandidatkinje za zakonodavna ili izvršna tijela ili se baviti nekom drugom oblasti, u konačnici sve/i bismo trebale/i poznavati sistem, pa onda sukladno nedostacima popravljati ili unapređivati ga. Naime, kao žena koja se iz svoje komfor zone odjednom odlučila aktivno uključiti u rad jedne stranke imala sam priliku upoznati se sa stranačkim sistemom od mjesnog odbora do predsjedništva stranke, osjetiti kako je to biti dijelom jednog organizma u kojem samo pojedini organi funkcioniraju u smislu aktivnog djelovanja, a taj organ aktivan je zahvaljujući nekolicini entuzijasta/kinja koji/e su, usudim se reći, nedovoljno politički pismeni, ali ljudski iskreni/e, radni/e i vrijedni/e, dok je preostali dio organizma ispunjen parazitskim nametnicima, koji su u političkom životu duže i njihova politička pismenost bazirana je na bavljenje sobom, kako preživjeti u tom organizmu i izvan njega, a ne kako stvarati boljitak unutar sopstvenog organizma i izvan njega. Mi, politički nepismeni, koji/e unutar organizma dijelimo stanište sa nametnicima, zbog nedovoljnog poznavanja sistema, a samim time i manjka samopouzdanja sve više se povlačimo, šutimo i rijetko kad istupamo unutar organa stranke tražeći odgovornost stranke, pojedinaca/ki ili grupa, sudjelovanje u kreiranju politika, kandidatskih listi i još mnogo toga, jer nas neznanje ili nedovoljno poznavanje političkog sistema od Ustava BiH, preko izbornog zakonodavstva, financiranja političkih stranaka, vođenja i financiranja političkih/stranačkih kampanja do rodne ravnopravnosti, ljudskih prava i medijske pismenosti, a osobito kao početnici/e u stranačkom aktivizmu i životu, baca u očaj i u konačnici dovodi do odustajanja, pri čemu u organizmu ostaju nametnici, politički pismeni do mjere vlastitog preživljavanja i širenja modela da je samo takav način djelovanja moguć i da je to zapravo politika. Ukoliko se izvan stranaka ne stvori odgovor, kako u formalnom tako i neformalnom obrazovnom smislu,  novije generacije se ne budu okupljale oko programa i projekata koji će im ponuditi  predavanja i radionice sa

profesorima/cama i političkim aktivistima/cama počevši od političkog sistema BiH do političkog društvenog uređenja kojem stremimo, a to je EU, onda smo prihvatili/e da nas nametnici vode i odlučuju o našoj sudbini. Akademija za žene svojim djelovanjem želi stvoriti generaciju odgovornih pojedinaca/ki koji/e će se baviti politikom u i izvan stranaka i vremenom oslobađati organizam od nametnika. Krajnji cilj je stvoriti potrebu kod svakog/ke pojednica/ke da budu društveno odgovorni/e, preuzmu aktivniju ulogu u društvu, a ako budu političari/ke onda da politički djeluju u korist društva."

Mreža za izgradnju mira u ovom mjesecu (februaru) obilježava 12 godina postojanja. Vaša Akademija je jedna od članica te iako mlada organizacija, iako ste novija članica, zasigurno ste već osjetili benefite ovakvog umrežavanja civilnog društva. Kakvi su konkretni benefiti članica općenito i konkretno za Vašu organizaciju?

"Akademija za žene je članica Mreže za izgradnju mira od svog osnivanja, to jest od 2019. godine. Mreža za izgradnju mira je sigurno okruženje za sve članove/ice, te mi koji/e se bavimo aktivizmom možemo samo pretpostaviti kako je teško koordinirati i biti na usluzi preko 150 članova/ica, a onda i onima koji/e to nisu. Nezamislivo je govoriti o Mreži bez spomena i prisjećanja na velikog, nažalost pokojnog, Gorana Bubala i ekipe oko njega koja je prije dvanaest godina imala viziju i misiju formiranja i djelovanja Mreže. Sigurna sam da je baš pokojni Goran Bubalo svojim nesebičnim davanjem i požrtvovanošću podigao Mrežu na visoku ljestvicu, a kako je zadao visoke standarde u radu i funkcioniranju Mreže, koji su dobrim dijelom koštali i njega samog, tako je njegovim preranim odlaskom, vrlo teško održati većinu tih standarda. Mreža za izgradnju mira koja okuplja preko 150 članova/ica pored informisanja o otvorenim pozivima za sve projekte u i izvan Bosne i Hercegovine, oglašava aktivosti svih članova/ica Mreže kao i otvorene pozicije za edukaciju i zapošljavanje. Ono što Mreži nedostaje jest proaktivnije političko djelovanje članova/ica. Znam da će mnogi/e sada pomisliti, ali mi nismo politička organizacija, mi smo aktivisti/ce i takva pomisao nas ustvari dovodi do pitanja kako je uopće moguće djelovati bez politike, jer sve je politika.  Kada se u našoj zemlji dešavaju izmjene i dopune zakona, usvajanje akciza, poziv na rat, ugrožavanje mira i šta sve ne, pa nisu li to teme kojim se skoro svaka od članica Mreže bavi na terenu i mi smo te koje poznajemo kako naše ciljne skupine žive u BiH i kako će se koji zakon reflektirati na njih. Primjerice, ako se bavimo ženskim ljudskim pravima i tražimo rodnu ravnopravnost, onda bismo se kao Mreža trebale oglasiti, lobirati i vršiti pritisak za neusvajanje pojedinih zakona koji će se negativno odraziti na ciljnu skupinu kojom se mi kao pojedinačne organizacije bavimo.  Ako smo članice Mreže za izgradnju mira, naš muk na ponovno sve prisutnije pozivanje na rat je nedopustiv, čak štaviše poražavajući."

Koje programe provodi Akademija i na koje do sada realizirane projekte ste, u segmentu njihovog realnog učinka i mjerljivih parametara u domenu djelovanja organizacije i njene misije, posebno ponosni?

"Akademija za žene već treću godinu provodi projekt političke pismenosti mladih u BiH koji se realizira uz podršku Vlade SR Njemačke i Njemačke ambasade u BiH. To je projekt koji okuplja mlade od 17 do 35 godine starosti, prednost dajemo osobama iz manjih gradova i zaboravljenih sredina oba entiteta i Brčko distrikta. Također, od 30 učasnika/ica po generaciji a koji/e u programu sudjeluju jednu kalendarsku godinu polovina njih su mladi koji već djeluju unutar političkih stranaka dok drugu polovinu čine mladi koji se ne žele stranački opredijeliti, politiku doživljavaju kao nešto vrlo negativno, isključuju mogućnost da je moguće bilo šta promijeniti i tako se svrstavaju u apstinente i društveno neodgovorne pojedince/ke. Raduje me što već nakon drugog modula baš od tih mladih ljudi koji smatraju da je nemoguće mijenjati i da je politika sama po sebi prljava rabota dobijemo feedback da su im nakon predavanja o Ustavu BiH, izbornom zakonodavstvu, demokratiji, društvenoj odgovornosti… sada neke stvari mnogo jasnije i odmah traže mogućnost da se negdje aktiviraju i daju svoj doprinos. Povratna informacija mladih koji su prošli kroz ovaj projekt, njihova povezanost i suradnja me ohrabruje i potvrđuje mi da smo ovakvim načinom rada unutar Akademije na pravom putu. Projekt Žene za žene – solidarnošću do promjena je jedan od meni vrlo prisnih projekata, jer smo u njemu okupljali žene svih dobnih skupina, različitih opredjeljenja i sfera interesovanja, gdje smo pored te generacijske razlike dobile i mješavinu onih koje su dugi niz godina u strankama, onih koje su se tek stranački aktivirale kao i onih koje nisu i ne žele biti dijelom stranaka, ali su se povezale i jedne drugima prenosile svoja iskustva, znanja i otvarale putove za suradnju. Iz tog projekta izrodile su se dobre ideje, pozitivne priče i poznanstva, a najbitnije od svega da se dio njih kroz program političke pismenosti osvijestio o tome koliko je mnogo toga do nas žena i koliko se mnogo toga može promijeniti, kada bi se žene više povezale i govorile ujedinjenim glasom. U tim našim aktivnostima jasno smo podvlačile da se žene ne trebaju podržavati samo zato što su žene i da je solidarnosti na toj osnovi irealna. Kroz predavanja i radionice učile smo ih kako se politički opismeniti, uključiti što više žena u programe političke pismenosti, unutar stranaka jačati interesne organizacije žena i učiniti ih političkim tijelom, te kako prepoznati kompetencije svake od njih i kako surađivati sa ženama izvan stranaka te biti njihov glas u stranačkim, zakonodavnim i izvršnim tijelima."

Da li ste za ove tri godine postojanja zadovoljni aktivnostima koje provodite i da li su one ispunile Vaša predviđanja? Kakva je reakcija drugih sličnih organizacija? Učesnica/ka? Volonterki/a?

"Držim da nije baš lijepo hvaliti sama sebe. Ono što mogu reći jeste da je broj prijava na naše projekte po svakom otvorenom pozivu veći za 100%, kao i da mimo otvorenih poziva mjesečno dobijemo pet direktnih upita o tome kad će biti otvoren poziv i na koji način se mogu prijaviti. Vrijedno je spomenuti da mi za svaki otvoreni poziv za apliciranje za donatorska sredstva, a ovisno o temi/oblasti koju donatori navedu kao prioritet u financiranju, uradimo analizu unutar naših kontakata. Prije pandemije to je bilo organiziranje fokus grupa na zadanu temu i onda na osnovu toga izvršimo analizu šta je ciljnoj skupini kojoj se želimo kroz projektne aktivnosti posvetiti neophodno i koji program rada bi bio svrsishodan. U toku pandemije to radimo kreirajući online upitnik i organizirajući individualne intervjue sa osobama koji su prestavnici/e ciljnih skupina i slično. Nakon toga se tek upuštamo u razradu projekta i definiranje ciljeva. Za projekt političke pismenosti kreirale smo online upitnik koji se sastoji od oblasti koje će biti dijelom predavnja kroz osam modula. Nakon popunjenog upitnika mi dobijemo informaciju kome je zaista potrebno da bude dijelom ovog programa, dakle odgovori koji pokazuju nedovoljno poznavanje političkog sistema BiH ili EU i mnoga druga pitanja nisu faktor isključenja iz edukacije, čak naprotiv to nam pored inforamcije da li je osoba stranački aktivna ili je član/ica nekog udrženja, po prvi put stiče pravo glasa na narednim izborima, predvodi omladinsku ili studentsku organizaciju i slično, daje dovoljno argumenata da tu osobu treba još dodatno ojačati kroz ovaj program edukacije. Edukacije nisu verificirane u smislu da imamo verifikaciju od Ministarstva obrazovanja na kantonalnom ili federalnom nivou. Dobijeni certifikat nakon edukacije nema težinu dodatnog bodovanja prilikom apliciranja naših učesnika/ica na otvorena radna mjesta, program stipendiranja ili drugi program edukacije."

Da li je skretanje pažnje na negativne društvene procese putem NVO djelovanja teško i koliko se može općenito uticati na mentalitetski baziranu svijest i društvene postavke kada je položaj žena u pitanju? Prema Vašem dosadašnjem iskustvu kao učesnika edukacija, sada i kao organizatora i realizatora (edukacija), koliko one imaju realnog učinka na svijest konketno žena, koliko mogu izmijeniti mentalitetsku notu i koliko su zaista u snazi mijenjati stvari na bolje, progresivno po buduće generacije?

"Ima nešto s čime se ja kao osoba ne slažem, a to je postavka da svi/e koji/e su u nevladinim organizacijama su po automatizmu aktivisti/ice. Također se ne slažem da je bilo ko od nas aktivista/ica, ukoliko je plaćena za ono što radi. Postoji argumentacija da su osobe koje su u nevladinim organizacijama, plaćenim radnim mjestima, aktivisti/ce iz razloga što su one svojim djelovanjem doprinijele unapređenju položaja neke skupine ili izvojevale borbu za neka prava. No, meni se otvara pitanje da li bi se te iste osobe borile za sve to onako, bez prebijene pare. To je moj lični stav i ja sebe ne smatram aktivisticom jer vodim nevladinu organizaciju u kojoj imam plaćeno radno mjesto. Sebe smatram aktivisticom onda kada nakon radnog vremena, a zbog neprihvatljivih društveno političkih okolnosti u zemlji u kojoj živim, radim, plaćam poreze i doprinosim, sa još par osoba istog stava, organiziram proteste, bazar za prikupljanje novčane pomoći za liječenje naše djece izvan BiH, pokrenem svoje komšije/nice za aktivnije djelovanje unutar kućnog savjeta i stvranje boljih uslova u zgradi od dvadeset spratova. Budući da ja ovako razumijevam aktivizam, ne bih znala naći više od deset osoba unutar NVO-a koje aktivizam definiraju po ovom principu. Odnosno, ne bih znala naći deset osoba koje rade u nevladinim organizacjama, a koje bi nakon posla bile spremne biti aktivistice po ovom principu. Također, još jedan argument zašto nevladine organizacije u BiH i ne mogu biti ono što bi možda po definciji i trebale biti, a to je politički korektiv društva, je taj da su donatorska sredstva u najvećem slučaju rezervisana za one aktivnosti koje neće proizvesti nikakve talase, osobito ne političke. Pretežno se financiraju projekti i to sa velikim financijskim sredstvima koji su fasada, koji neće stvari nazvati pravim imenom, a ponajmanje mapirati političke i druge organizacije koje su izvor nestabilnosti i društvenih anomalija. Kada mi apliciramo i dobijemo sredstva za lajt teme i aktivnosti, onda kao organizacija nemamo mogućnosti raditi izvan tih okvira, ali se postavlja pitanje šta je s nama kao pojedincima/kama, odgovornim građanima/kama nakon radnog vremena, bez obzira da li radimo u vladinim, nevladinim organizacijama ili realnom sektoru, da li smo zaposlene ili ne. Za većinu nas odgovor bi mogao biti da rijetko ko od nas želi izaći iz svoje komfor zone, talasati i biti pokretač promjene. Većina čeka da neko drugi preuzme tu ulogu i bori se, a ako i pogine sam je si kriv. Koliko je to mentalitet, ne znam. Ono što znam jeste da je ovdje jako lijepo živjeti, ukoliko se isključiš i živiš svoj mikrosvijet, a sve što ti treba izvan tog mikrosvijeta završiš telefonom i jednu minutu ti bude žao onih koji nemaju te kontakte i relacije u telefonu da završe to i samo nastaviš dalje. Ja se usuđujem reći da je u BiH takvih blizu 80%."

Imate politički background – kao žena u politici, imali ste vrlo uspješnu političku karijeru. Smatrate li da Vam je upravo zbog toga sada u NVO sektoru lakše sagledati obostrane nedostatke djelovanja – kako na strani politike tako i civilnog društva te da ste s tim u prednosti da djelujete ciljano, utičete na neke procese još efikasnije i da reagujete bolje na stvari na koje niste mogli reagovati dok ste i sami bili dijelom politike? Iii smatrate da Vas taj background u nečemu lično ili poslovno sada opstruira jer na društvo sada gledate potpuno drugačije?

"Iskustvo rada i djelovanja u političkoj stranci i najvišem zakonodavnom tijelu u BiH je neprocjenjivo. Meni kao nekome ko je sada dio nevladine organizacije je mnogo lakše baviti se nekim temama i kreirati programe edukacije za osobe koje su u strankama i izvan njih, jer imam iskustvo kako je to biti dijelom stranke i kako je to biti izvan nje, te tražiti prostor za uspostavu suradnje i gradnju mostova između onih koji su još uvijek u strankama i onih koji to ne planiraju biti. Mislim da je za naše drušvo i političke okolnosti neprihvatljivo da još uvijek ne komuniciramo sa izabranim i imenovanim osobama na svim nivoima, osobito ako su dobile mandat iz naše izborne jedinice, bez obzira da li smo mi lično glasali za tu osobu ili ne. Ako mi ne koristimo javno dostupne kontakt mailove izabranih i imenovanih, onda nije u redu koristiti se samo društvenim mrežama i ispoljavati svoje nezadovoljstvo ili apelirati da u nekoj određenoj oblasti neko od izabranih ili imenovanih nešto poduzme. Mislim da bi se promjenom našeg odnosa prema izabranim i imenovanim s vremenom mijenjali i oni sami ili naredni koji budu na njihovim mjestima, jer bismo tako uspostavili model dvosmjerne komunikacije koja je od obostrane koristi. Ako i ne dobijemo odgovor i to je odgovor, pa onda naredne izbore znamo koje je vrijedan našeg glasa a ko ne.  Većina nas s danom izbora, izlaskom na izbore, zavši svoju aktivnu društvenu ulogu, umjesto da sa tim danaom tek počnemo sa svojim društveno i politički odgovornim aktivnostima. Mislim da me to iskustvo obogatilo i pomoglo mi u razumijevanju stvari i upoznavanju ljudi o kojima sam prije toga imala sasvim drugačije mišljenje i koji su mi se preko malih ekrana činili mnogo pozitivnijim. Danas je, a zahvaljujući tom iskustvu, mnogo lakše razumjeti nečije izjave i čitati između redova. Nakon svega bila bih zabrinuta za sebe da iz svega nisam izašla sa nekom poukom. Stoga kad me neko i pita za savjet da li da se priključi nekoj stranci ja savjetujem da to učini i da se sam/a upozna sa stranačkim sistemom, načinom djelovanja i fukcioniranja. Ono što već godinama slušamo i što je postalo općeprihvaćeno jeste da su svi/e isti/e, da su svi/e u stranci iz ličnog koristoljublja, da se svi/e preko stranke zapošljavaju, stipendiraju, obrazuju i šta sve ne. Iz vlastitog iskustva, ali i iz iskustva velikog broja osoba iz drugih stranka, znam koliko neki/e moraju da rade, da se dokažu i da mnogo toga negativnog dožive i prožive, a nisu tražile nikakve povlastice niti beneficije od ili preko stranke, dok neki/e nisu morali nista od toga a ostvarili su lične dobiti i beneficije od ili preko stranke. Tako da je ono što se unutar javnog mnijanja već ukorijenilo i postalo kao pravilo da ti samo stranka treba da bi se zaposlio/la, ja samo mogu reći da je i tu prostor rezervisan samo za odabrane, nikako za sve. Također uvijek koristim priliku da objasnim koliko je stranački aktivizam, ako ga se prihvatite iskrenim nijetom i ako ga shvatite aktivizmom po onoj mojoj definiciji zahtjevan i uzima danak. Sjećam se da sam svoje najbliže znala samo pozdraviti na ulazu, ostaviti torbu s posla u 17h i otići u mjesni odbor i vratiti se tak kasno navečer i ujutro opet na posao i to je trajalo godinu dana neprekidno. Kada sam izabrana u PS BiH ja to nisam smatrala hladovinom nego još dodatnim poslom, koji pored stranačkog aktivizma podrazumijeva odgovorno raditi za građane i građanke, redovno obilaziti ciljne skupine na koje se pojedini zakoni na najavljenom dnevnom redu odnose, komunikacija sa medijima, kolegama/icama iz drugi stranaka, ambasadama, međunarodnim i domaćim nevladinim organizacijama. Mislim da je moj rad u PS BiH dao neke rezultate, dok se moj rad u stranci, osobito po dobijanju kompenzacijskog mandata, sve više devalvirao i budući da me nisu imali vezati za neke političke afere niti mi naći bilo koji orah u džepu, krenuli se sa napadima na moju ličnost, intimu, privatni život i tako me diskreditirati, odnosno meni njih same do mjere omrznuti, da poželiš samo nestati iz bilo koje kombinacije u kojoj su i oni. Najveće se bitke vode unutar stranke u kojoj osoba djeluje, što je meni kao početnici u stranačkom djelovanju bilo teško prihvatiti. S vremenom se slože sve kockice i osobe koje drže do morala i etike, a djeluju u političkoj stranci i još su izabrane u zakonodavnom tijelu, dolaze u konflikt same sa sobom, jer ne mogu da prerade ono što se u javnosti riječima predstvalja, a iza kulisa djelima radi. Na sjednicama najviših stranačkih organa i koalicija najmanje se priča o državi, političkom programu i rješenjima, a najviše o pozicijama, prošlim vremenima kada su svi bili u jednoj stranci i najaktuelnijim tračevima. Ja sam mogla ostati u stranci i čekati gdje će me smjestiti, ali morala bih izdati sebe, svoja uvjerenja i principe. Kako ja nikad nisam čekala da me neko negdje smjesti i da idem po svoje mišljenje kod drugih, tako smo zavšili kako smo zavšili. Da li sam izabrala teži put – siguro da jesam, ali onaj lakši bio bi put neke nove Maje, nikako ove. Projektne aktivnosti u Akademiji za žene jesu dijelom bazirane na ličnom iskustvu a to je kako sebe politički opismeniti, pripremiti za stranački aktivizam, djelovati unutar interesne organizacije žena ili mladih, pripremiti se za argumenotovano istupanje u stranačkim okvirima ili zakonodavnom/izvršnom tijelu, zagovarati i lobirati, kako voditi kampanju, pripremiti se za medijski nastup, dati intervju i još mnogo toga. Mislim da je ženama u strankama teže nego muškarcima i da mnoge od njih zbog nedovoljnog poznavanja sistema nedovoljno komuniciraju sa izbornom bazom, pri tom izbornom bazom i žene i muškarci smatraju samo članove/ice stranke u kojoj djeluju – čime sebi ograničavaju podršku stanovništva koji žive u njihovoj izbornoj bazi i biraju one koji svojim programom dopru do njih – medijima i međunarodnim i domaćim nevladinim organizacijama. Zbog toga je mnogo teže očekivati da će žene glasati za žene samo zato što su žene. Mnoge od nas već sada osam mjeseci prije izbora želimo čuti žene koje će biti kandidatkinje na narednim izborim, njihove stavove, rješenja, zalaganja i slično. Žene nemaju dovoljno prostora unutar većine stranaka niti stranačke podrške da se medijski predstave, ali imaju društvene mreže i taj kanal žene moraju početi koristiti i komunicirati sa biračicama, pa i biračima."

U kontekstu odgovornosti kada je položaj žena u društvu, pa tek onda u politici u pitanju, koliko tu presudnim vidite odgovornost samih žena? Koliko je položaj žena ustvari refleksija njih samih, njihovih karakternih profila ličnosti, etičkih kompasa, odgojnog backgrounda, usvojenih mentalitetskih normi, onoga u što one danas individualno vjeruju, onoga što misle da trebaju/moraju, onoga što se od njih očekuje, onoga što (ne)rade, njihovih interesa, ambicija, onoga što ih motivira, onoga u što same žele izrasti, te u konačnici onoga što same žele reflektovati u društvu i onoga što one same žele ostaviti kao lični i društveni legacy ?  Koliko sve to ukupno formira pravu svrsishodnost djelovanja žena u društvu koje prevazilazi sve njihove nametnute “osnovne uloge” i koliko društvene opstrukcije nisu nužno posljedica gendera?

"Sigurno da je teško riješiti se društveno nametnutih uloga, ali nije valjda da ćemo se čitav život pozivati na patrijarhat i društveno nametnute uloge te tako pronalaziti alibi ili izgovor za nemogućnost izlaska iz okvira. U posljednje dvije decenije u BiH se mnogo uložilo na temu rodne ravnopravnosti i tu su ciljna skupina bile prvenstveno žene. Projekti i edukacije su pretežno bile organizirane u zatvorenim prostorijama, žene bi se informirale i obrazovale o rodnoj ravnopravnosti, diskriminaciji, nasilju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i politici ali u dijelu da smo podzastupljene na svim nivoima i da bi nas trebalo biti više, ali ne i kako to promijeniti i kako žene politički obrazovati i pripremiti za djelovanje u stranci, u kampanji, pa onda i na mjestu odlučivanja ili upravljanja. Mislim da je ograničavanje rodne ravnopravnosti samo na žene i na određne teme, dovelo do toga da kad žene i budu na mjestima odlučivanja u strankama, zakonodavnom ili izvršnom tijelu ograničavaju svoj rad i djelovanje na teme nasilja, socijalne i zdravstvene zaštite, diskriminacije, političke podzastupljenosti. Time se žene same isključuju iz svih drugih oblasti i tema, a posebno iz financija odnosno budžeta. Tako smo dobili da imamo muške i ženske teme, muške i ženske probleme i muškarce koji upravljaju novcem i samim time imaju moć da odlučuju koji problemi su prioritet i na koji način će se riješavati. Gledajući unatrag, dobili smo da su žene danas prisutnije u politici, javnom prostoru i na mjestima odlučivanja i upravljanja, ali samo rijetke iskaču iz okvira i prelaze imaginarnu granicu muško ženskog svijeta, insistiraju da svaki dokument prati i ženska perspektiva rješenja ili implementiranja, bave se svim temama i oblastima, neograničavajući se samo na teme koje su nam nametnute, ali rekla bih koje su i od samih žena prihvaćene kao zaduženje da se njima bave. I nije problem što se bave tim oblastima, problem je što se bave samo tim oblastima, te iskuljučuju sebe iz najvažnije oblasti a to su financije, budžetiranje. Svaka inicijativa, strategija, akcioni plan, odluka, amandman, zakon i slično bez financijske projekcije, bez da se tačno navede iz koje stavke se novac može preusmjeriti ili kako ga obezbijediti da bi se zamišljeno implementiralo, ostaje samo mrtvo slovo na papiru, dobra ideja ili rješenje ali bez realizacije. Mislim da je od samog početka tema rodne ravnopravnosti u BiH pogrešno postavljena i da se okupljanjem u zatvorenim prostorijama bez strategije kako da te žene u svojim okruženjima potiču i druge žene, ali i muškarce na aktivno uključenje u društveno političke tokove dovelo do toga da mnoge žene na pozicijama odlučivanja vjerno čuvaju svoje pozicije, a to čuvanje iziskuje netalasanje i fikus ulogu u muškom okruženju, gledaju kako biti liderica okružena članicama koje ju obožavaju i rezultat je status quo, osobito u segmentu rodne ravnopravnosti. Pored toga, vrijedno je spomenuti da većina nas bez obzira na stepen rodne ravnopravnosti u porodičnom okruženju, vremenski najviše učestvujemo u odgajanju djece, a pored tog porodičnog, blizu 80% žena radi u obrazovnom sistemu. Moj lični stav je da su žene u BiH najveće čuvarice patrijarhata, da su žene te koje djecu od malih nogu nauče šta priliči jednom muškacu, muškarčini, a šta ženi, ženici i da se uloge nametnu već u porodičnom okruženju, kasnije dodatno ojačaju u bosanskohercegovačnkom obrazovnom sistemu. Mogu razumijeti da je ženama život u mnogome teži i da žene naspram muškaraca nemaju jednake startne pozicije, ali ne mogu razumijeti žene koje su se izborile ili su naspram drugih žena privilegirane, što porijekom što vlastitim borbama, da ne djeluju sa ciljem i svrhom unapređenja položaja i drugih žena koje nisu imale toliko sreće, snage, podrške i mogućnosti."

Zašto je aktivno djelovanje žena, njihova edukacija, generalno aktiviranje u svim segmentima društva, u civilnom sektoru ili politici važno? Kakvi su to benefiti koje žena/e donosi/e profilski kao doprinos u naprednoj izgradnji društva?  

"Važno je da se žene okupljaju, educiraju i rade na sebi, ali je još važnije da iz ponuđenih edukacija znaju izvući ono najbitnije za sebe, komunicirati između sebe i umrežavati se ne na način da si samo čestitaju preznike ili dijele neke objave, već da zajednički izrađuju strategije i akcione planove, oglašavaju se i kao žene pokažu da bi većom zastupljenošću žena na mjestima odlučivanja društvena zbilja danas bila drugačija. Primjerice, ako posljednjih mjeseci imamo aktivno pozivanje na rat, prijetnje zveckanjem oružjem, poskupljenja koja nas svakim danom tjeraju da od mnogih namirnica odustanemo samo da bismo preživjeli, zamislimo samo na trenutak grupe žena koje su se upoznale na svim slinim edukacijama, bez obzira na njihovu stranačku i svaku drugu pripadnost koje će se oglastiti zajedničkim saopćenjem i koje će reći da ne daju svoju djecu u rat, svaki dan pisati o strahotama koje rat nosi sa sobom i posljedicama koje ostavlja iza sebe, da pronalitetna politika o kojoj u posljednje vrijeme pričaju muškarci sa različitih nivoa vlasti nije kako žene učiniti reproduktivnim mašinama već kako svakom/oj pojedincu/ki stvoriti ekonomske, socijalne, obrazovne, sigurnosne i svake druge uvjete za život i napredak u skladu sa individualnim potrebama, da je poskupljenje dovelo do nemogućnosti konzumiranja namirnica za pravilan rast i razvoj, pa i to povezati sa pronatalitetnom politikom, da su trudnicama nedostupni clexani, da je sistem tako postavljen da je reproduktivna uloga žena minus bod na intervjuu za posao i da se budžeti na svim nivoima neravnopravno raspoređuju i da pri tome ispaštaju prvenstveno žene, ali i zajednica u cjelini. Kada bi žene bile ujedinjene oko ovih tema, mislim da bi i zastupljenost žena u politici bila veća i s vremenom bi se na političkoj sceni pojavljivali odgovorniji/e političari i političarke. Naravno da se postavlja pitanje, a zašto već sada takav vid djelovanja i angažmana ne zahtjevamo od muškaraca koji domiriaju na pozicijama moći, a odgovor bi mogao biti da smo kao društvo zapeli na temama koje ne nude rješenja, na riječima koje se nikad ne pretvore u djela i da bi se s pojavom osoba koje bi nas prodrmale životno važnim temama i koje bi nudile rješenja s vremenom okrenuli stvari u korist nas samih. Ja takav preokret očekujem prvenstveno od nas žena, jer smo većinski dio stanovništva i uvijek je najveća odgovornost na onima koji čine većinu."

Da li je u bh. društvu moguće i realno izgraditi mrežu pravog mirnog djelovanja i da li smo kao ljudi pojedinačno, institucionalno pa tek onda društveno spremni i motivirani – da li uopće imamo interes za jedan takav “pokret” i jedan takav “rezultat” koji bi značio bazu jednog novog, odgojno, mentalno, obrazovno i etički zdravog društva vrijednog civilizacijskog prefiksa? 

"Mislim da smo kao društvo vrijedni posmatranja i analiziranja u naučne svrhe. Ponekad se pitam kako je moguće da većina želi biti dio nekog kolektiviteta, najčešće onog etnonacionalnog, odnosno konstitutivnog, a s druge strane gledati kako da individualno sebe usreći unutar tog kolektiviteta, da ostvari privilegije za sebe bez obzira kakvu će reperkusiju proizvesti po kolektivitet kojem i sam pripada. Da bi se gradila mreža pravog mirnog djelovanja, potrebno je osvijestiti svakog/u pojednica/ku da svojim i djelovanjem i nedjelovanjem doprinosi svemu onome što danas živimo. Nekima je ovo stanje sasvim prihvatljivo i u drugačijem sistemu ne bili ni vidljivi, ni zaposleni, ni na poziciji moći, dok postoji određen dio stanovištva i ne usuđujem se procentualno izraziti, ali sam sigurna da se radi o manjini, koji bi da mijenja stvari, da žrtvuje i svoj položaj, i posao, i koliko toliko pristojne uslove za život, kako naredni naraštaji ne bi živjeli u sredini u kojoj će i dalje biti aktuelne ove teme koje mi živimo već više od dvije decenije. Lično mislim da je prst krivnje usmjeren uvijek prema političarima/kama i da se pretežno voli reći svi/e su isti/e, a s druge strane se glasači/ce, birači/ce, odnosno svi mi koji smo izvan stranaka amnestiramo odgovornosti. Mislim da se konačno svi/e mi trebamo zapitati zašto nam djeca odlaze, zašto preživljavamo, zašto nemamo hrabrosti suprostaviti se, zašto nam je draži suživot od života, zašto svoje frustracije liječimo na društvenim mrežama i zašto stalno očekujemo da neko drugi, osobito izvan granica BiH, riješi naše probleme. Koliko smo mi sami/e doprijnijeli/e svemu ovome? Kada bi bilo više hrabrijih i odvažnijih pojedinaca/ki koji/e bi se organizirali u pokret, onda bi pokret imao smisla. Ovako bez obzira da li se radi o fašistima ili antifašistima, svako ipak gleda svoj kraj, svoj mikrosvijet i kako sebe zadovoljiti unutar ovog zadatog okvira, a i jednima i drugima puna usta kolektiviteta."

Koja bi to bila Vaša zaključna poruka u dijelu zagovaranja i kreiranja jednog civilizovanog, miru orijentiranog društva, koje ne uskraćuje ničija prava, koje grli i poštuje različitosti i kojem svi treba da težimo?

"U mojim očima civilizirano društvo ne drži do nečijeg imena po kojem će ga odmah svrstati u neki tor, već do osobina te osobe po kojem će je cijeniti kao dobru ili lošu. U tom mom civiliziranom svijetu ljubi ko god koga hoće, vjeruje u šta i koga hoće, a svako vrijeđanje, diskriminiranje, maltretiranje po bilo kojem osnovu se institucionalno sankcioniše. U mom civiliziranom svijetu bitno je šta znaš raditi, a ne čiji/a si. U Bosni i Hercegovini koju ja priželjkujem nije bitno ko je na vlasti, jer institucije rade svoj posao, odnosno zaposleni/e u institucijama ne ovise o političkim mešetarima i ma ko došao oni/e se drže opisa svog posla i rade u skladu sa zakonima države. U toj mojoj Bosni i Hercegovini ima mjesta za sve i imamo svoj jedan kolektivni identitet, a to je da smo državljani/ke Bosne i Hercegovine koji ni u jednom trenutku neće osporiti bezbroj naših individualnih identiteta. U toj mojoj Bosni i Hercegovini žive oni/e koji/e žele i osjećaju se komotno u svakom smislu da tu ostare, iz nje odlaze oni/e koji to žele, a ne oni/e koji/e moraju. U mojoj Bosni i Hercegovini nema više suživota već života, jer u mojoj Bosni i Hercegovini svi/e se aktivno uključujemo u zajednicu i gledamo kako da damo svoj doprinos, a ne kako da se ogrebemo o nju kako bi pojedinačno profitirali. U toj mojoj Bosni i Hercegovini Vi i ja pričamo o turizmu, rijekama, šumama, planinama, gastronomiji, starim zanatima, ekonomskim investicijama, posebnostima različitih etnokultura koje žive na ovom području, pričamo zašto je vrijedno turistički posjetiti i ekonomski investirati u Bosnu i Hercegovinu, jer smo prevazišli i kao društvena zajednica obradili teme rata, mržnje i podjela."

 Razgovarala: Naida Kurdija