Fahrija Karkin, advokat: Ako vam ja zatrebam, znači da ste napravili dobar belaj

Poznat je po tome što ne odbija slučajeve. Branio je počinitelje najtežih zločina, imao osuđenike na smrt, branjenike koje je volio kao sinove, ubice kojima je spasio život, a i sam se našao na optuženičkoj klupi. Sarajevski advokat Fahrija Karkin, bivši kockar, priznaje da slučajeve najradije priprema u kafani, te da nije timski čovjek: "Moj timski rad je takav da ja kažem kako će biti".

Jedan od najpoznatijih advokata za sebe će reći kako nije skroman čovjek, što ubrzo shvatite kada s njim razgovarate, kao i to da je čovjek od čijih bi se priča mogli napraviti filmovi. U jednom je trenutku u zatvoru imao pet klijenata: trojica su bili osuđeni na smrt, dvojica pomilovani na dugogodišnju robiju. Što nikako ne znači da je loš advokat. Zapravo je jedan od najboljih. Koji ne odbija slučajeve. Zbog toga je i dobio nadimak "đavolji advokat", jer su mu klijenti bili i višestruke ubojice, ali i "kontroverzni biznismeni" – kako ih štampa voli nazivati. On je pak stava da svako zaslužuje odbranu, pa čak i ratni zločinci. I sam je završio na optuženičkoj klupi kada ga je ratna vlast 1993. optužila za saradnju s agresorom, te osudila na pet godina zatvora, od čega je odslužio 18 mjeseci.

Fahrija Karkin mogao je biti slikar. No, stvar je preuzela njegova majka, koja ga je iz Umjetničke škole prepisala u Prvu gimnaziju, a zatim odredila da se umjesto historijom treba baviti pravom. Završio ga je u rekordnom roku – za tri i po godine – i vjerovatno je jedan od rijetkih koji je počeo raditi dan nakon što je diplomirao. Danas je suprug, otac, djed i čovjek za kojeg se treba nadati da vam neće profesionalno zatrebati. Jer, kako je rekao tokom ovog razgovora: “Ako ti ja zatrebam, znači da si napravila dobar belaj.”

Odrasli ste u sarajevskom naselju Bistrik. Čega se najbolje sjećate iz djetinjstva?

– Prostranstva i slobode. Moj rahmetli otac bio je željezničar, tako da smo stanovali u željezničkoj zgradi. A žila kucavica bila je bistrička stanica, na koju je dolazila sva roba. Bilo je tu kačenja za voz, skidanja kukuruza i voća s voza.

Kakvi ste bili kao dijete?

– Manje sam se igrao s djecom, uvijek sam puno radio. Bio sam jedini štreber na Bistriku; ljudi se i danas sjećaju da sam čitao i na putu iz škole. I na fakultetu sam najviše vremena provodio čitajući. Pored obaveznog gradiva Pravnog fakulteta, uvijek sam čitao historijske knjige jer je historija moja druga ljubav.

Ko je dobar advokat?

– Dobar advokat je, da kažemo, osrednji pravnik, ali mora da bude izuzetno vrijedan i da izuzetno voli da čita, treba iznova da čita one propise koje je učio na prvoj godini Pravnog fakulteta. Ni nakon četrdeset godina iskustva, nikada u sudnicu ne ulazim a da ne ponesem Zakon o krivičnom postupku ili Krivični zakon. Jer, koliko god sam puta branio ubistvo, još uvijek čitam – ranije član 135, a sad 36: pravnik uvijek može da nađe nešto novo u tom članu koji ima dva reda, ali ima dva-tri zareza, pa se drugačije može tumačiti.

Koji dio suđenja je Vama najvažniji?

– Advokat sam starog kova i pazim na završnu riječ. To treba i znati, i ja sam majstor završne riječi. Znam održati pažnju suda i publike, pa često znam i probuditi sudiju koji malo prikunja.

Pamtite li prvi slučaj koji ste branili pred sudom?

– Ne. Imao sam ih toliko mnogo da ne pamtim prvi. Sjećam se nekih slučajeva, onih koji su izazvali najveću pozornost u štampi i od kojih je praktično štampa napravila velike slučajeve.

Imate li najznačajniji slučaj?

– Najznačajniji nemam, imam mnogo značajnih. Bilo bi smiješno reći kako mi nije značajna odbrana Dominika Ilijaševića za navodnu sumnju da je počinio krivično djelo ubistva Joze Leotara. Branio sam ga na stotinu i trideset pretresa i moja završna riječ je trajala pet dana – treba zamisliti samo tu pripremu. Osim toga, završilo se uspješno za okrivljenog, pa samim tim i za advokata.

Postoje li oni koji su osuđeni kao ubojice a kojih se rado sjećate?

– Sjećam se, i u dobrim sam odnosima i sada sa Šemsom Šiljkom, koji je legenda istočnog dijela Bosne i goraždanskog kraja. Ubio je dva čovjeka i od vlasti se pet godina krio po selima, živio je pod zemljom i u bajtama. Tri puta je osuđen na smrt, ali sam mu sačuvao glavu. Izašao je iz zatvora, i kad ga vidim, izgleda mi mlađi od mene, a stariji je.

Kakvi su to ljudi?

– To su specifični ljudi. Ne može svako zaslužiti da bude osuđen na smrt. Nema svako hrabrosti da počini tako strašne stvari koje se normiraju smrtnom kaznom.

Pitate li klijenta da li je kriv?

– Nikada. Meni nije bitno njegovo izjašnjenje da li je kriv, pogotovo s novim konceptom Zakona o krivičnom postupku gdje je sudnica, može se reći, kao fudbalski stadion. Sudije su tu da ne dozvole faule, tužilac ima svoju, a odbrana svoju tezu slučaja, i ne pobjeđuje istina, nego onaj koji ima jaču argumentaciju. Istina je nebitna. Ono što pobijedi postaje istina.

Da, i na kraju ipak pobjeđuje pravda?

– Ne. Mnogo sam branio nevinih ljudi, po mom mišljenju, koji su osuđeni i još su u zatvoru. A bogami sam više branio krivih ljudi koji su slobodni i hodaju po BiH i svijetu.

Zaslužuje li svako da ga se brani?

– Svako. Zato su me i zvali "đavolji advokat", jer nikada nisam nikoga odbio. Slijedio sam advokatsku etiku, koja, osim u izuzetnim slučajevima, ne dozvoljava da se odbije odbrana, čak ni ako je neko ubio pet ljudi, ili je optužen za ratni zločin. Ljudi su me mrzili kada sam uzeo da branim Krajišnika. Inače me mrze zbog tih odbrana, ali su me tad baš mrzili. A ja sam jedan od prvih intelektualaca koji su uzeli pušku i branili BiH. Prigovarali su mi da branim svog neprijatelja. Meni to nije uopće smetalo.

Postoji li neko koga ne biste branili?

– Ne bih onoga ko bi mi ubio ženu. To ne bih mogao. Sve ostalo da.

Jesu li Vas napadali u sudnici zbog takvih stavova?

– Dešava se svašta, ljudi reaguju na različite načine. Naravno da su me napadali. Kada su osjetljivi predmeti u pitanju, onda policija čuva i branioce, ali mi smo zadnji koji dobijemo zaštitu. Mi štitimo sebe. Ja se štitim sam.

Koji napad pamtite?

– Branio sam jedno teško ubistvo dvojice mladića. Nikada neću zaboraviti majku jednog od njih koja je vjerovatno sakupljala pljuvačku pet-šest dana i pljunula me.

Možete li je kriviti?

– To se ne može zamjeriti. Kao pravnik razumijem, jer pravnik brani svašta i mora biti spreman na to. Kao čovjek razumijem, jer je to ljudska reakcija. Nivo obrazovanja takve osobe je da ona smatra da sam ja kriv za sve to, a ne onaj do kojeg ona ne može doći. Kada su posljedice slučaja koji branim tako drastične da je u pitanju ubistvo, onda su svakakve reakcije normalne. Naročito u starom sistemu gdje je postojala smrtna kazna.

Bili ste protivnik smrtne kazne. Zašto?

– Jedan sam od onih koji su zagovarali i javno nastupali protiv smrtne kazne. Jedina argumentacija kojom sam se vodio jeste da zakon kaže da na onog ko počini krivično djelo treba uticati tako da ni on ni neko drugi ne ponovi to krivično djelo. Ako se čovjek izvede na izvršenje smrtne kazne, na njega se ne može uticati. On je mrtav.

Ali se utiče na druge?

– Osnovna stvar je uticati na počinioca krivičnog djela.

Imali ste izrečene smrtne kazne. Šta pamtite?

– U Sarajevu sam jedini koji je u zadnjih četrdeset godina imao izrečene smrtne kazne; ni jedna od njih, srećom, nije izvršena. Bilo je teških situacija. Dolazili smo i ispred streljačkog voda, pa se vraćali, da bi konačno bilo usvojeno pomilovanje.

Za koga ste se najviše plašili da ne bude pogubljen?

– Šemso Šiljak bio je osuđen na smrtnu kaznu. Jedina šansa koja nam je ostala bila je da se igramo s državom. Pitao sam ga da li se boji, jer kada ja izađem iz zatvora mogu doći po njega da ga vode na pogubljenje. On je rekao kako može izdržati takav pritisak i nisam dugo napisao molbu za pomilovanje. A prije nego se neko pogubi, mora se riješiti molba za pomilovanje, moraš je podnijeti, a ne može te niko natjerati da je podneseš. Mićo Potparić, čuveni sudija, hodao je za mnom po sudu i tražio da podnesem molbu. I nisam je pisao, a ne mogu ga ubiti bez toga. Tako sam dobijao na vremenu. Ali to treba izdržati. Taj strašni pritisak da strahuješ od koraka na zatvorskom hodniku. Jer kad god neko hoda noću, on misli – došli su da ga vode.

Radite stresan posao, ali djelujete kao vrlo miran čovjek. Je li to maska ili ste zaista tako smireni?

– Niko me nikada nije vidio da sam se uzbudio u sudnici. Ja sam se dobro izvještio. Vodim se jednim vicem iz bivšeg Sovjetskog Saveza u kojem se advokat vraća sa suđenja i žena ga pita kako je prošlo. On kaže, odlično. Pa šta je bilo? Osuđeni su svi na smrt i odmah strijeljani. Pa, pita ga žena, kako si onda dobro prošao. A on kaže – vidiš da sam došao kući.

Koliko se zbližite s onima koje zastupate?

– Približim se ja tim ljudima mnogo. Kad se rade ovakvi predmeti kakve ja radim, oni su teški i traju dugo. S tim ljudima sam pet-šest godina. Čak i porodica izgubi interes za njih, a advokat je taj koji stalno dolazi, koji je jedina veza s vanjskim svijetom, jedini dođe da mu čestita Novu godinu. Tu sam s dobrim, ali sam prvi i s lošim vijestima. Nikad nisam puštao da loša vijest prenoći, nema od toga koristi. Odmah se kaže istina, pa da vidimo šta ćemo dalje.

Da li ste imali slučajeve gdje Vas je presuda pogodila?

– Imao sam. Nije tajna da je meni Ismet Bajramović bio kao sin i normalno da je na mene uticala presuda. Tražim oslobađajuću presudu, a dobijem dvadeset i pet godina zatvora! Nije lako. Odsijeku se čovjeku noge. Niko nije primijetio kako sam izjavu poslije suđenja davao sjedeći. Nisam mogao da stojim, ali to niko nije primjetio. Ne pokazujem slabost u sudnici.

Kakav je odnos Vaše porodice prema ljudima koje zastupate?

– Supruga zna koga branim samo iz medija. Nikada ne pričam o slučajevima, nikada me nije pitala niti imala reakciju na to koga branim. O tome se ne razgovara, niti bi bio red da ona ili djeca utiču na mene. Najstariji sin je advokat, radi isti posao, i ja se njemu ne miješam, pa ni on meni. Prva odbrana mu je bila moja odbrana i mislim da mu je bila i najteža. Odlično me branio.

Koja je razlika između Vas i njega?

– Postoji razlika. Djeca me nisu baš često viđala kod kuće, a moj sin radi pametnije pa je više sa svojom djecom. Često sam znao otići iz kuće usred noći jer mi je pala na pamet neka ideja, ili sam se nečega sjetio, a nemam spisa, pa moram do kancelarije da provjerim. Jer, nema spavanja – bolje pročitati, pa onda mogu nastaviti spavati. A ako ponesem predmet kući, onda nema spavanja nikako. Onda samo čitam.

Gdje se najradije spremate za slučajeve?

– U predmetima koje radim ideje o odbrani padaju na pamet svugdje: na pijaci, za ručkom, u kafani – najviše sam se spremao u kafani. To su veliki predmeti sa četiri-pet hiljada dokaza i traže mnogo vremena. A ja nisam čovjek koji timski radi. Moj timski rad je takav da ja kažem kako će biti.

Kako gledate na izreku da onaj ko se sam brani ima za klijenta budalu?

– Kada sam bio u zatvoru, branilo me preko dvadeset advokata jer sam tako tražio. Mislim da su sudovi mnogo izgubili što su to dozvolili, da je mnogo izgubio tužilac.

Pratite haška suđenja. Kako se brane Šešelj i Karadžić?

– Mislim da se vrlo uspješno brane. Šešelj se brani dobro, vrlo interesantno i privlači pažnju odbranom. Još da nije budala, bilo bi to jako dobro. Karadžić u sudnici danas primjenjuje ono što je vidio od mene kada sam ga branio u Sarajevu.

Dakle, ima tu advokatskog materijala?

– Optuženi uvijek najbolje znaju predmet. A i u pritvoru su i sav život im je sveden na to da se pripreme za sutra. Ja bih njih pustio na slobodu, pa da imaju žene da ih malo nasekiraju, pa malo problem oko finansija, pa svi ostali problemi, onda bi to bilo drugačije.

Da pređemo na vedrije teme. Kako se snalazite u ulozi djeda?

– Trenutno imam petero unučadi. Najstarijeg unuka subotom vodim na njemački i nakon toga se družim s njim. Uživam da se jednom sedmično nađemo u nekom restoranu na porodičnom ručku. Najveće mi je zadovoljstvo da sjedim na vrhu stola, a s jedne i druge strane vidim Karkine. Nahranim se time što oni tu sjede. Vrlo sam vezan za porodicu, kako stariju, tako i za one koji me slijede. Bio sam vrlo emotivno vezan za rahmetli majku, a sjećam se dobro oca koji je bio jako vezan za moju stariju sestru.

Za koga ste Vi najviše vezani?

– Nije tajna da najviše volim kćerku i da sam za nju emotivno najviše vezan. Čak do te mjere da nikada ne sjednem da ručam dok ona ne dođe kući.

U Vašoj kancelariji, gdje razgovaramo, nigdje ne vidim kompjuter, ali vidim pisaću mašinu. Znači li to da niste od novih tehnologija?

– Ja ne znam uključiti ni koher, tako da to nije čudno. Kad hoću nešto kvalitetno da napišem, neku žalbicu ili tako nešto, pišem na mašini. Nisam tip advokata koji sjedi u kancelariji, nemam sekretaricu, i ko mi dolazi, dolazi po dogovoru. Kancelarija mi znači mir u kojem radim. Kompjuter imam, ali ga ne koristim. A ne moram ni da ga koristim mnogo, jer uspješan sam advokat pa nemam ni mnogo žalbi.

Čime se najradije bavite u slobodno vrijeme?

– Cvijećem. Imam ljetnu kuću na Zmajevcu i tamo uzgajam cvijeće. Volim cvijeće i uvijek ga imam i u kući i u kancelariji.

Volite li dobro pojesti?

– Pedeset godina sam dobro jeo, dobro pio i dobro pušio, sada to kao šećeraš i osoba koja ima anginu pektoris ne radim.

Kakav je Vaš odnos prema kafani?

– Rijetka je bila noć da nisam bio u kafani ili u kockarnici. Nema kockarnice u svijetu u kojoj nisam bio. Sada više ne.

Danas ne kockate?

– Kocka traži i alkohol i cigaretu, a ja više ne pijem niti pušim. Za kocku treba hrabrosti, a kada se popije onda je veće srce.

Kakvu biste kaznu tražili za nekoga ko bi naudio nekome iz Vaše porodice?

– Ne bih čekao kaznu. Iskoristio bih svoje ovlasti, ušao u zatvor i ja mu presudio.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"