Mladen Zeljko: Mag za energetiku

Mladen Zeljko, spada u red najboljih energetskih stručnjaka regiona. Rođen je 1956. godine u selu Donji Crnac u općini Široki Brijeg, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon završetka gimnazije, 1974. godine upisao je studij elektrotehnike na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, koji je završio početkom 1979. godine. Zatim, je krenulo sve svojim tokom, 1988. godine magistrirao je na Elektrotehnickom fakultetu u Zagrebu.

Doktorat

Titulu doktora znanosti (područje elektroenergetika) stekao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, 2003. godine. Ovaj skromni čovjek, koji se itekako ima čim pohvaliti, svoju životnu priču za ekapiju počinje od svoje obitelji, koju su činili roditelji i sedmero djece. Zeljko je rođen kako peto dijete i već od ranih dana bio je suočen s činjenicom da mora raditi više i teže nego što je to bilo nužno za većinu njegovih vršnjaka. U kuću je dolazila samo jedna (radnička) plaća i trebalo je od nje podmiriti ono najnužnije.

"Ne treba punu objašnjavati, za obitelj s devet članova to nikako nije bilo dosta. Imali smo nešto malo zemlje, nedovoljno da bi mogli proizvoditi za druge, a dovoljno da sam se, kao i moja ostala braća i sestre, imao gdje naraditi i izmoriti. Već kao 14-godišnji dječak sam počeo raditi vrlo teške fizičke poslove da bih nešto sitno zaradio. Cijelo razdoblje gimnazije i fakulteta sam preko ljeta radio kao nadničar kod izgradnje kuća u Širokom Brijegu", otkriva Zeljko.

Ovakav način života ga je izgradio kao osobu i pripremio za životne izazove. Shvatio je vrlo rano da samo upornim vlastitim radom i zalaganjem čovjek može nešto postići u životu. Da mora biti spreman na uvjete u kojima mu nitko drugi neće moći pomoći, nego da sve mora sam zaslužiti.

(Zeljko svoja iskustva podijelio sa stručnjacima u Ganu)

Iako je imao dosta radnih obveza, od prvog razreda pučke škole pa do završetka gimnazije bio je izvrstan učenik. Na fakultetu je nastavio sličnim tempom i njegove kolege su ga cijenile kao jednog od najboljih studenata generacije.

Poslovna ponuda

Kao studenta treće godine, nakon položenog ispita, njegov profesor (akademik Božo Udovičić), koji je dolazio iz Zagreba u Split predavati, mu je ponudio posao u Zagrebu u tadašnjem Institutu za elektroprivredu.

"U nekoliko dana sam odlučio i prihvatio ponudu. Nakon završetka studija na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, otišao sam, prema dogovoru, raditi u Zagreb. Imao sam životnu sreću (iako kažu da je svatko kovač svoje sreće) da sam došao u tim koji je vodio akademik Hrvoje Požar. Uz njega tu su bili i spomenuti profesor Božo Udovičić i Goran Granić. Dakle, tri najjača imena hrvatske energetike. U tom sam okruženju, bez obzira što se radi o velikim imenima, dobio dovoljno prostora za učenje i napredovanje. Dakle, ta činjenica da sam došao u jedan takav tim je u najvećoj mjeri odredila moj profesionalni, stručni i znanstveni put", kaže Zeljko, pojašnjavajući kako je, u vrijeme kada se zaposlio u Institutu, došlo još desetak mladih ljudi, i ono što je vrlo rijedak slučaj, najveći dio tih bivših mladih ljudi, koji su došli prije više od 30 godina, je i danas zajedno na poslu.

Njegova poslovna filozofija, koju je dijelom stekao od malih nogu, a velikim dijelom i od spomenutih ljudi s kojima je počeo raditi, je predani rad i korektan odnos prema suradnicima, što, kaže, na dulje staze uvijek rezultira uspjehom.

"Ja sam dosta okrenut prema čovjeku i želim oko sebe vidjeti što više sretnih ljudi, odnosno što manje boli i patnje. Puno me zaokuplja smisao ljudskog postojanja i (kao kršćanin) nastojim se ponašati tako da svaku osobu, bez obzira na vjeru, naciju ili rasu, gledam kao čovjeka, kojem bih, ako ikako mogu, pomogao. Jedna od meni najdražih misli koju sam čuo još dok sam bio student glasi ovako: `Nikad puno ne imah, uvijek dijelih i nikad mi ne nesta`. To nikad poslije nisam zaboravio i nastojim se držati te misli."

Radni dan

Radni dan počinje u 6:45 sati, kada ustaje, iako se događa da, zbog čestih putovanja, mora ustati u 4:30 sati kako bi uhvatio avion.

"Moje radno vrijeme je od 8 do 16 sati. Međutim, vrlo rijetko napuštam ured prije 17.30 sati, a često znam dočekati i 19 sati u uredu. Nakon što završim neke obveze izvan posla i izvan doma, u stanu provedem sat, dva s obitelji i onda opet moram nešto čitati, pisati ili pripremati neke prezentacije ili predavanja. Rijetko kada idem spavati prije ponoći."

(Bogato iskustvo iz Kuala Lumpura)

Energetski institut, u kojem je zaposlen, bez obzira što je u potpunom državnom vlasništvu, sav svoj prihod mora zaraditi na tržištu, u Hrvatskoj ili izvan nje, te je po tome jedinstvena institucija, ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji. Takav status od svih zaposlenika pa tako i od njega kaže traži maksimalni angažman.

"U razdobljima gospodarske krize, kao što je ovo, iznimno je teško, u djelatnosti kojom se mi bavimo (studije, konzultantske usluge), naći dovoljno posla, odraditi ga i naplatiti ga. Zahvaljujući našem kadru, organizaciji i angažmanu, do sada smo to uspjevali."

U cijeloj ovoj, kako je naziva uspješnoj priči, on je sam jedan od onih "kotačića koji se moraju vrtjeti da bi pogon funkcionirao". Njegova pozicija voditelja odjela u Institutu, osim izravnog rada na projektima, traži i komunikaciju s ljudima, kako u Institutu, tako i izvan njega.

"Mnogi znaju reći, a ja se u najvećij mjeri s tim slažem, da je najteže raditi s ljudima. Svaki čovjek je različit i treba mu pristupiti na različit način, kako bi ga motivirali i dobili od njega maksimum u radnom procesu. Međutim, kako svaka medalja ima dvije strane tako je i kod rada s ljudima. Iako je to mnogima najteže, ja u tome vidim i puno lijepih stvari. Mogu reći da nikad nisam imao problema u komunikaciji s ljudima, bilo na poslu bilo izvan njega. I moj angažman kao profesora-vanjskog suradnika na dva fakulteta gledam kao jedan vrlo častan i uzvišen posao. Odavno sam shvatio da je ključ uspjeha svakog društva (države) sustav obrazovanja mladih ljudi. Zato me taj posao jako veseli i ispunjava."

Od Širokog Brijega do Afrike

Zeljko je dosta aktivan i u stručnim udruženjima. Već 15 godina angažiran je kao vanjski ekspert u Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (dio UN-a), sa sjedištem u Beču. Za ovu Agenciju povremeno ide po svijetu i drži tečajeve i predavanja vezana za područje dugoročnog planiranja izgradnje elektroenergetskog sektora.

"Mogu bez imalo skromnosti reći da sam po tome prepoznatljiv u okvirima puno širim od regijona. To je jedno posebno iskustvo koje je u određenoj mjeri odredilo, ne samo moj profesionalni put, nego i moj odnos prema životu i prema ljudima. Između ostalog, obišao sam desetak najsiromašnijih zemalja tzv. `subsaharske Afrike`. Nakon što sam to obišao i vidio u kakvim uvjetima ljudi žive, još jače sam `prikovan s obje noge na zemlji` i učvrstio svoja ranija uvjerenja da ljudska sreća ne mora i nije uvijek povezana s materijalnim bogatstvom, nego da treba njegovati neke druge vrijednosti koje čovjeka mogu ispunjavati", kaže Zeljko ističući kako se nikako ne može pomiriti sa činjenicom da su hedonizam i materijalno bogatstvo u modernom svijetu postavljeni na najviša mjesta ljestvice životnih vrijednosti.

(Porodica Zeljko na okupu)

Slobodno vrijeme i porodica

Što se tiče slobodnog vremena, kaže nađe se nešto sati, samo se čovjek mora dobro organizirati.

"U kino baš i ne idem, film ponekad pogledam na televiziji. U vremenu koje mi ostaje za čitanje, osim stručne, čitam pomalo religijsku i filozofsku literaturu. Uz to, pročitam i poneki klasik. Naime, kao gimnazijalac sam dosta čitao, dio kao obveza iz lektire, a dio kao moj osobni interes. Kako je to bilo davno, počeo sam malo to osvježavati. Baš nedavno sam počeo čitati `Zločin i kazna`."

U kazalište, ide ponekad, te se priča nam baš prije tjedan dana sam se zatekao u Širokom Brijegu i gledao predstavu "Godine gladi", koja ga je fascinirala.

U razgovoru otkriva nam strast prema sportu koji doživljava kao nešto neodvojivo od svog načina života. Uvjeren je kako je sport jedan od važnih preduvjeta i fizičkog i mentalnog zdravlja. "Odigram barem jednom tjedno tenis s prijateljima, a i nogomet."

Porodica mu mnogo znači, a ono s čim se naročito ponosi su njegove kćeri. Kaže kako je uvijek imao njihovu potporu i razumijevanje bez obzira na njegova dulja ili kraća, odsustva izvan porodice.

"Dok su djeca bila mala ja sam dosta bio odsutan pa je supruga morala preuzeti na sebe i onaj moj dio. Stoga sam i njoj i djeci neizmjerno zahvalan, jer bez njih neka moja postignuća ne bi bila moguća, a što je još važnije, ne bi za mene toliko ni vrijedila."

E. Kokor

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"