Ćamil Duraković: Predanim radom, učenjem i trudom do ostvarenja snova

Ćamil Duraković je mladi čovjek koji je prevalio dug put do životnog uspjeha. Rođen u Velikoj Kladuši, ali poslom vezan za Sarajevo, ovaj mladić je primjer kako se predanim radom, učenjem i trudom mogu ostvariti snovi. Nakon završetka studija na Biotehničkom fakultetu u Bihaću, nastavlja postdiplomski studij u Sarajevu iz oblasti genetičkog inženjeringa i poljoprivrede i dobija posao asistenta na Internacionalnom univerzitetu (IUS) u Sarajevu.

Njegova misija usvajanja znanja se nastavila upisivanjem doktorskog studija iz oblasti bioloških nauka na King Abdullah University of Science and Technology (KAUST) u Džedi, Saudijska Arabija.

Ćamilova priča dobija na težini ako se uzme u obzir da mu je otac poginuo u ratu braneći domovinu. On je tada imao četiri godine, a njegov brat Bakir je tada imao šest mjeseci. Na uspjehe svojih sinova je posebno ponosna njihova majka, Enisa Duraković-Tabaković, koja im je bila velika podrška i ispomoć.

Odakle ljubav prema nauci?

Ljubav prema nauci dugujem ponajviše svojim nastavnicima i profesorima koji su mi probudili interes za obrazovanjem, a i svojoj majci koja zaslužuje posebne riječi hvale. Ne samo zbog toga što mi je zabranila da treniram nogomet kad sam bio u srednjoj školi govoreći da mi je budućnost u igranju sa knjigom, a ne sa loptom, već i sa nesebičnom podrškom koja me je pratila na tom putu.

Kod sebe sam primijetio sklonosti prema prirodnim naukama, što mi je bila prednost jer sam se odlično snalazio na fakultetu jer sam osjećao da mi to gradivo ide i mogao sam se zamisliti da se time bavim i da od toga živim.

Završio sam Biotehnički fakultet u Bihaću, pa sam nastavio sa dva mastera iz različitih oblasti, prvi je bio na polju poljoprivrede, a drugi iz oblasti genetičkog inženjerstva i biotehnologije. Neminovno je da BiH ima ogroman potencijal u agronomiji pa su nam potrebni stručnjaci iz te oblasti, ne samo da prenesemo iskustva iz razvijenog svijeta već da je unaprijedimo te da je učinimo konkurentnom na svjetskoj tržnici.

Mene je uvijek fascinirala izjava jednog profesora koji je govorio da mi nemamo znanje i tehničku opremljenost da napravimo Mercedes poput Nijemaca, ali imamo znanje i okoliš da proizvedemo malinu i jagodu koja po svim standardima proizvodnje odgovara top klasi proizvoda kao što Mercedes uživa ugled u automobilskoj industriji.

Gdje pronalaziš inspiraciju za svoj rad?

Inspiraciju za svoj rad pronašao sam u našem društvu, odnosno u situaciji koja vlada među nama. Naučen sam i odgojen sam na takav način da samostalno moram da radim i da zaradim te da budem nagrađen za svoj trud i zalaganje.

Najbolja motivacija koja me vodi je svakako u tome što želim da pomognem društvu u kojem živim i radim na način da budem odličan i odgovoran u svojim poslovnim obavezama.

Svakako da je više nego evidentno da mi u BiH imamo poremećen sistem vrijednosti u kojem se cijene neki drugi uspjesi koji često nisu bazirani na ličnim dostignućima pojedinaca koliko na nečijoj drugoj zasluzi, ali to me ne obeshrabruje jer sam svjedok da je uspjeh neminovan nakon zalaganja i odricanja.

Misliš li da je posao profesora i predavača zanimanje kojim možeš pomoći društvu?

Jeste, jer za mene prosvjetiteljski posao predstavlja najbolji i najplemenitiji životni poziv. Međutim, također smatram da nije dovoljno naučiti određeno gradivo koliko je bitno razviti kritičko mišljenje i potaknuti đake, studente na razmišljanje i preispitivanje ne samo naučnih autoriteta već i društvenih.

Takvim načinom obrazovanja ne samo da osposobljavamo nove generacije plemenitim osobinama i znanjem nego kod njih ostavljamo kritički osvrt, koji djeluje pokretački.

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

Organizacija vremena je ključ uspjeha. Bolje se je odgovorno postaviti sa svojim vremenom nego postati rob obaveza i svakodnevnice. U radnom danu postoji radno vrijeme, vrijeme za opuštanje i odmor i vrijeme za porodicu i porodične obaveze.

Mnogi mladi imaju dilemu ostati ili ne u Bosni. Koji je tvoj savjet?

Mladi ljudi odlaze zbog različitih razloga ili motiva, po meni su ključni nekoliko njih koji su posljedica ovog posttranzicijskog perioda u kojem se nalazi naša država. Vjerujem da su ljudi izgubili radne navike, a i djelimično disciplinu i odgovornost. Po meni nije ključni razlog nezaposlenost, jer mi je argument za to primjer veliki broj osoba koje imaju posao, ali opet smatraju da nisu zadovoljni uslovima i obavezama i time koliko su plaćeni.

Moj savjet je da se mladi ljudi osjećaju ponosnim građanima lijepe nam države Bosne i Hercegovine, da se izbore da svoju šansu dobiju ovdje, te da se ne odlučuju olako da je napuste. Vjerujem da ima perspektive, ali isto tako da se svako mora izboriti za svoju poziciju i položaj.

Ne treba se ograničiti samo na posao u svojoj struci. Danas je potrebna stručnost u multidisciplinarnosti, pa tako i obrazovanje iz više oblasti. Puno je kvalitetnih seminara koji nude osposobljavanje za liderske i menadžerske sposobnosti.

Uz pomoć kreativnosti i originalnosti kroz sisteme podrške i razvitka tih osobina može se osnovati malo ili srednje poduzeće te tako mnogi mogu postati poduzetnici. To je prilika da se ne ograničimo na poslove u kojima ćemo raditi za druge već za sebe i za svoju firmu ili kompaniju.

Mladi ljudi se žale na nezaposlenost i slabu perspektivu u našoj zemlji. Kako ti nalaziš volju da se boriš za svoje snove?

U snove se mora vjerovati, ali još bitnije je živjeti, odnosno raditi na njihovoj realizaciji, u suprotnom to je mašta i iluzija. Živjeti san znači odricanje i rad za koji treba organiziranost i disciplina.

Nije to teško, mnogi se uplaše kad kažem odricanje, ali morate biti svjesni da radimo za bolje sutra koje nam donosi višu i veću vrijednost od one sadašnje. Takvim načinom razmišljanja razvija se jednostavno efikasan stil i način života i taj san postaje dio vaše svakodnevnice.

Situacija nam nije sjajna, ali moramo se izboriti za nju. Mnogi biraju put kroz političke stranke, ne osuđujem nikoga, ali ja sam svoj put usmjerio kroz rad na sebi i osposobljavanje na različitim poljima i u različitim disciplinama koje su mi pomogle da budem tu gdje jesam.

Ne postoji magična formula ili jednostavan princip osim savjeta, da se mora biti uporan i biti najbolji u onim čime se bavite.

Koliko su za tvoj uspjeh važni porodica i prijatelji?

Veliku zahvalnost pripisujem svojim najbližim, a posebno majci koja me je odgojila i usmjerila na pravi put. Mnogo mojih prijatelja ne zna da sam odrastao bez oca, koji je svoj život ugradio u temelje naše suverene i nezavisne države, pa s tim u vezi značaj moje majke je još veći.

Važnost porodice i prijatelja u postizanju uspjeha je bitna zbog podrške i naravno svakom je potreban vjetar u leđa, a odlično je kad ga pronalazite kod osoba koje su vam najdraže.

Preko svog Facebook profila odašilješ pozitivne vibracije i poruke što je rijetkost. Da li je kod mladih došlo do devalvacije pravih vrijednosti?

Društvene mreže trebamo korisiti na način ne samo ličnog užitka i zabave već i da prenesemo pozitivne vibracije i poruke. Nije isto kad na nekog ostavite dojam u amfiteatru gdje vas sluša oko 100 osoba ili kad imate nekoliko hiljada virtualnih prijatelja.

Naši mladi, moje kolege studenti i srednjoškolci žive u tehnološki najrazvijenijem svijetu, koji je na njihovu nesreću realnost u mnogim stvarima prenio u virtualnost.

Primjetno je da osobe manje se druže u smislu razgovora i savjetovanja, nedostaju nam sijela i prenošenja mudrosti od naših starijih kroz druženje sa njima. Specifično je sadašnje vrijeme koje nas je zatvorilo u privatnost našeg doma, a dodirna tačka sa svijetom su nam računari i njihovi displeji.

Šta znači biti uspješan, po tvom mišljenju?

Uspjeh je rezultat koji dolazi nakon određenog rada, truda i/ili zalaganja. Mjerilo uspješnosti nisu naše ocjene ili diplome koliko brzina u usvajanju određenog znanja, njegovo reproduciranje i korištenje tog saznanja u ostvarivanju određene dodatne vrijednosti.

Upravo ova tri faktora određuju našu uspješnost i snalažljivost u ostvarivanju što boljih rezultata.

Uspješna osoba po meni je ona koja je u stanju da stečeno znanje predoči u neki društveno koristan rad kojim ostvaruje svoju egzistenciju.