U Banjalučkim osnovnim školama aktuelan je opasni takozvani "Supermen izazov" koji se objavljuje na društvenoj mreži "TikTok".
U ovom izazovu dvoje djece bacaju treće djete u vazduh i pri tome se snimaju.
Nekoliko djece je povrijeđeno pri izvođenju ovog izazova, a nadležni apeluju na roditelje da upozore svoju djecu na opasnosti, piše Buka.
"U cilju prevencije neželjenih posljedica, apelujemo na roditelje/staratelje da obrate pažnju na aktivnosti svoje djece na internetu i sa njima razgovaraju o potencijalnim opasnostima na društvenim mrežama", saopšteno je ranije iz PU Banjaluka.
Dodali su da shodno poslovnoj politici Tik toka, korisnici ove mreže ne mogu biti osobe mlađe od 13 godina, ali nažalost podaci govore o masovnoj upotrebi navedene aplikacije od strane tinejdžera, pa i mlađe djece.
"Iz tog razloga jako je značajno da se roditelji dobro informišu o ovoj društvenoj mreži, njenim mogućnostima i preduzmu mjere nadzora i tehničke zaštite, jer i sam "TikTok" nudi opcije podešavanja sa ciljem zaštite maloljetnika", zaključuju u PU Banjaluka.
Među roditeljima vlada zabrinutost, a većina osnovnih škola iz Banjaluke obavijestila je roditelje, preko razrednih starješin,a o opasnostima ovog izazova.
Foto: Blic
Psihologinja docent dr Sonja Stančić, za BUKU, kaže da se odnos roditelj- dijete ne gradi kada se desi neki incident, već se taj odnos gradi u momentu kad roditelji odluče da imaju dijete.
"Svaki momenat je bitan. Nemojte misliti da ne trebate vaspitavati dijete od šest mjeseci, dijete od godinu dana ili tri godine da bi bilo spremno u peto ili šestom razredu za ovakve situacije ili kasnije u životu. Odnos sa djecom ne može se graditi preko noći, kad se desi neki incident. Naravno mnogi će reći svaka situacija je prostor za rast, može se nešto uraditi, ali najiskrenije vam kažem da su to floskule", rekla je za BUKU Stančić. Dodaje da incidenti nisu nikakva pouka za budućnost, oni su incidenti, jer u prošlom period nismo dobro posložili stvari.
"Naravno, mnogo vam profesionalaca ovo neće reći, jer ovo nisu popularne stvari koje se govore. A sad, kad se već desio ovaj incident, sa djecom koja su vidjela ovaj incident, ali u njemu nisu učestvovala, roditelji sa njima moraju vrlo iskreno razgovarati pokazujući mu posljedice takvog čina. Na internetu imate na desetine snimaka slomljenih ruku, nogu i slično i vi morate djetetu pokazati nešto od toga kad je već situacija takva. Jedino tako možete brzo doprijeti do djeteta i nije to nešto što će ostaviti bilo kakvu trauma ili neke loše posljedice na dijete. To može da dijete malo uzbudi, da ga prepadne da shvati da ne treba da to radi sebi i svom tijelu", rekla je Stančić.
Djeca ne razumiji posljedice nasilnih akata na sebi ili drugima, jer još uvijek ti kognitivni i emocionalni mehanizmi nisu razvijeni.
"Ali, sa druge strane mi kao odrasle osobe moramo konstantno da upozoravamo dijete kakve to posljedice može da ima. Ako imamo ovakvu situaciju moramo odmah razgovari iako naše dijete nije uključeno u incident, već sutra može biti uključeno. Pored razgovora o fizičkim posljedicama ovakvih izazova sa djecom trebamo razgovarati o samopoštovanju i samopuzdanju. Djeci su uzori ljudi sa Tik toka, nemaju svoje "ja", jer nemaju izgrađene temelje sampouzdanja i samovrednovanja da su oni kao takvi dovoljno vrijedni bez da učestvuju u nekim izazovima, da se samopovređuju ili da povređuju druge", pojašnjava Stančić.
Ona kaže da se samopouzdanje i samopoštovanje kod djeteta gradi od prvog dana kad se dijete rodi i to ne na način da mu se kupuju skupe stvari nego temeljnim vaspitanjem i temeljnim usađivanjem vrijednosti jedne porodice i jednog društva. To znači da i roditelji treba da imaju vrijednosti koje nose u sebi da bi mogli da ih usade svojoj djeci.
"Međutim, mnogo roditelji nemaju vrijednosti za koje se zalažu, ne bave se djecom ili se roditeljstvom bave vrlo površno zanemarujući osnovne vrijednosti i osnovne temelje vaspitanja koji mogu da mu posluže u bilo kojem vremenu i bilo kojem društvu. Ja ovdje ne bih stavila akcenat na vaspitanje djece, nego na vaspitanje roditelja i vaspitanje društva, jer je veoma bitno pitanje zašto je jednom roditelju lakše da svom roditelju da mobilni telefon i tako ga zabavlja, a ne da se igra sa njim. Zašto su majka ili otac toliko nervozni, neraspoloženi i toliko nezainteresovani da sjede i da se sat vremena igraju sa svojim djetetom i zato djetetu daje telefon i dopuštaju mu da se prepusti društvenim mrežama", kaže Stanjčić Sonja i dodaje da je to korijen problema, a ne zašto djeca koriste društvene mreže.
"Imamo stotine djece koja koriste društvene mreže, a nikada nisu podlegli nekom izazovu, a da druge strane imamo ove koji jesu. Djeca će biti onakva kakvi su njihovi roditelji i kakve su njihove porodice. Dijete nije nasilno prema sebi ili drugima nije jer je to njemu zabavno nego zato što ga neko nije naučio da je to opasno. Zašto zaziremo da pričamo sa svojom djecom, zašto nam trebaju psiholozi da pričamo sa svojom djecom i zašto nam trebaju edukatori da pričamo sa svojom djecom? Da li to znači da mnogi nisu ni zreli da budu roditelji? Ako svaki dan, iz minute u minut razgovarate sa svojim djetetom, usađujete mu određene vrijednosti sigurno neće podleći bilo kakvom izazovu. Biće mu možda interesantno, razmišljaće o tome, ali neće ići da se samoprovređuje", ističe.
Za kraj kaže da ukoliko nam roditelji nisu u stanju da se bave sa ovim druga stanica je sistem, odnosno društvo.
"Mi imamo tri ministarstva koja bi trebalo da se bave djecom, a to su Ministarstvo porodice omladine i sporta, Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite. To je ogroman broj institucija i zaposlenih i stručnkaka koji bi mogli i morali naći odgovor zašto smo ovdje gdje jesmo i zašto nam roditelji nisu u kapacitetu da se bave sa svojim djecom, zašto su nam djeca prepuštena površnim ili nikakvim vrijednostima. Postavlja se i pitanje zašto nam je u školi dovoljan školski policajac, ali ne i tim profesionalaca koji će svakodnevno biti u komunikaciji sa djecom? Djeca se psihologu šalju samo kad dijete naprave neki problem u školi, pa vam je psiholog strašniji od školskog policajca. To su sve pitanja za sistem. Škole više nisu vaspitne ustanove, već su hiper obrazovne ustanove sa hiper produkcijom znanja, odnosno informacija i činjenica koje na kraju niko ne zapamti niti zna", zaključuje.
Svako vrijeme donosi neke svoje izazove, ali da je cjelokupno društvo posloženo na pravi način ovakvi incidentri bili bi zanemarivi i ne bi se svaki čas suočavali sa nekim novim incidentima i izazovima.
