Italija podnosi zahtjev da espresso kafa bude na listi UNESCO-ove nematerijalne baštine

Šoljica tamne, baršunaste kafe predstavlja više od samo brze doze kofeina. Italijanski espresso je cijenjeni društveni i kulturološki ritual za koji ta zemlja namjerava podnijeti zahtjev da se uvrsti na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine.

Italijani popiju oko 30 miliona espressa dnevno, od Venecije do Sicilije, u porculanskim ili malim šoljicama, sa ili bez mlijeka - i svaku šoljicu smatraju gestom prijateljstva, piše AFP.

"Espreso je izgovor da kažete prijatelju da vam je stalo", kaže Masimilijano Rosati, vlasnik kafea Gambrinus u Napulju, koji je pomogao da se pripremi zahtjev za uvrštenje italijanske espresso kafe na UN-ovu listu svjetske nematerijalne baštine.

"Espresso kafa se pije svaki dan, u bilo koje vrijeme. To je zajednički trenutak, magični trenutak", rekao je on za AFP.

Da bi se smatrala pravom kafom, espresso mora imati "bogat i baršunast" okus i "lješnjak-smeđu do tamno-smeđu pjenu, sa žućkastim tonovima", navode iz italijanskom institutu za espresso.

Mora imati dugotrajnu aromu koja ima "note cvijeća, voća, prepečenog hljeba i čokolade", kažu u Institutu, osnovanom 1998. da bi se zaštitio espresso.

Zahtjev za uvrštenje u status baštine Ministarstvo poljoprivrede poslalo je italijanskoj nacionalnoj komisiji UNESCO-a, koja je mora dostaviti u sjedište tog tijela UN-a u Parizu do 31. marta.

Italija se već može pohvaliti nizom tradicija i običaja na listi, od lova na tartufe do napuljske pizze, mediteranske hrane i tradicionalne izrade violine u Cremoni, rodnom mjestu Antonija Stradivarija.

Ispijanje espressa "je obred, to je pomalo čak sveti čin", rekla je penzionisana učiteljica Annamaria Conte (70) dok je ulazila u Gambrinus sa ogromnog trga Piazza del Plebiscito blizu obale mora u Napulju.

Neki vole kremšnite, male pice ili pržene loptice od tijesta sa svojim espressom dok čavrljaju između zalogaja.

"Kada odem u inostranstvo, vidim ljude kako čekaju u redovima za kafu, stoje u redu jedan iza drugog, možda na svojim mobitelima ili sjede u uglu s knjigom. Ovdje to nije tako", rekla je vlasnica Rosati.

"I dan danas postoji običaj u nekim dijelovima Napulja gdje, kada idete u posjetu nekome, ne nosite cvijeće ili kolače nego šećer i kafu", kazala je ona.

Angelo Moriondo iz Torina je 1884. godine patentirao prvu parnu mašinu za espresso, ali je Desiderio Pavoni u Milanu imao sredstva za razvoj i masovnu proizvodnju velikih industrijskih mašina.

Kasnije će mašine postati sveprisutne širom Italije, a svaka od 20 regija u zemlji pravila bi espresso malo drugačije - kraće, duže, manje ili više intenzivne, a uz to bi služili i mineralnu vodu.

Raimondo Ricci, vlasnik kafea Sant'Eustachio u historijskom centru Rima, kaže da skromni espresso ima moć da ubije osjećaj usamljenosti, čak i kada se pije sam, daleko od kafića.

"Ponekad kod kuće skuhamo kafu i društvo nam pravi ova mašina čije prisustvo ispunjava sobu, ispunjava kuću", rekao je on.

Aroma, kako je rekao, izaziva "uspomene na sretna vremena".