U BiH preispitivanje privatizacije samo na papiru

U svijetu poznati bosanskohercegovački privredni giganti više ne postoje. Ostale su tek u tragovima upravne zgrade i zaboravljeni natpisi. Ove, nekada velike privredne sisteme, sa lica zemlje nije zbrisao rat, nego kriminalna privatizacija.

Da li stvarni pokušaj da se spasi šta je preostalo ili tek predizborni trik, vlasti u Federaciji BiH nedavno su predložile da se u ovom bosanskohercegovačkom entitetu pokuša napraviti revizija ratne i poratne privatizacije. SDP BiH godinama je pokušavala u Parlamentu BiH u proceduru poslati Prijedlog Zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine, ali za to nikada nije bilo dovoljno ruku.

Loša privatizacija

Proces privatizacije u BiH, koji je u zaborav zauvijek poslao i iz poslovnih mapa izbrisao privredne bosanskohercegovačke gigante, poput Energoinvesta, Šipada, Famosa, Hidrogradnje, Vranice, UPI-ja, počeo je začudo najdemokratičnijim modelom koji postoji, principom radničkog dioničarstva 1990. godine, poznata kao „Markovićeva privatizacija“.

Nažalost, rat 1992. godine prekinuo je ovaj proces, ali je otvorio put nekim drugim, poput donošenja zakona kojima je tadašnja društvena svojina proglašena državnom imovinom. Ovi zakoni otvorili su put nekontrolisanoj devastaciji preduzeća i zloupotrebama rukovodećih struktura, koje su dolazile na te pozicije isključivo po volji i za račun političkih stranaka.

Štete se zbog toga mjere milijardama, tvrdi potpredsjednik Udruženja stečanjih upravnika RS, Dušan Kovačević.

„Danas nemate nijednog velikog sistema koji radi i koji bi mogao ići na svjetski tender. Mi kao stečajni upravnici, kada dolazimo u ta privredna preduzeća sada, dolazimo u privredna groblja. To je sve uništeno. Preduzeća su kupovana da bi se došlo do velikih, pravih lokacija, koje su prodavane. Pravljeni su stanovi i razni građevinski objekti na osnovu kojih su faktički zarađivani veliki novci. Odnosno, klat je vo za kilo mesa. Samo luđaci su mogli dovesti neka preduzeća u stečaj, obzirom da nije bilo nikakvog osnova da bi se mogla dovesti u stečaj jer sva ta preduzeća su mogla dalje da rade“, kaže Kovačević.

Kao najdrastičnije primjere loše privatizacije velikih privrednih sistema Transparensy international BiH izdvaja privatizaciju Naftne industriju RS, Rudnika i TE Gacko: „Na kraju je RS bila u gubitku, po nekim našim okvirnim procjenama, od oko pola milijarde, jer Gasinkor je uplatio samo dio sredstava, dok je odliv kapitala iz RS bio gotovo milijardu KM, da ne govorim o cjelokupnoj transparentnosti i koliko smo mi problema imali da dođemo do samog ugovora o privatizaciji. S druge strane, ni vlasnička struktura kupca nije bila poznata. Sve je to bilo pod nekim velom misterije.“

Brojne nepravilnosti i nezakonitosti uočene su i prilikom privatizacije mostarskog Aluminija, te kompanije Energopetrol iz Sarajeva: „Potpuno su zaobiđene neke procedure. Recimo u slučaju Aluminija apsolutno je ignorisana Agencija za privatizaciju koja je trebala da sprovede taj postupak, nego je tu oformljena neka ad hoc komisija koja je sve to sprovodila i gdje je bilo unaprijed određeno ko su te firme koje mogu uopšte ući u trku za kupovinu Aluminija. Što se tiče Energopetrola, tu je bio konzorcij Mol i INA. Konzorcij nije uopšte ispoštovao obaveze, posebno kad govorimo o pravima radnika, otpremninama i tako dalje.“

Kupovina za papire

Sredstva plaćanja bili su vaučeri i certifikati dodijeljeni građanima kao moguća kompenzacija za potraživanja po osnovu stare devizne štednje i novac.

Upravo ova vrsta masovne ili papirnate privatizacije nije dala nikakve rezultate, ističe profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Fikret Čaušević.

Privatizacija je poslužila i za pranje prljavog novca, poput bijeljinske Šećerane, kupljene novcem Darka Šarića. „To je u stvari bila zamjena papira za papir. Nije bilo rješavanja suštinskih problema upravljanja preduzećima. To su problemi koji se odnose na zamjenu tehnologije, obezbjeđivanje novih tržišta, umrežavanja preduzeća u ostala tržišta, odnosno direktne kontakte sa zapadnom Evropom. Zbog toga je ta privatizacija dala u osnovi negativne rezultate“, smatra Čaušević.

Takođe, neke manje firme u BiH direktno su prodavane na licitacijama na kojima su učestvovali pojedinci sa sumnjivim kapitalom. Privatizacija je tako povremeno poslužila za pranje prljavog novca, poput bijeljinske Šećerane, kupljene novcem Darka Šarića.

Takođe u privatizovanim državnim firmama gomilali su se dugovi prema radnicima, prodavala imovina, a iz aktivnog bilansa prethodno je ispisivana i ona u inostranstvu, poput šuma ebanovine i tisovine na Dalekom istoku i Braziliji, ali i imovina bosanskohercegovačkih preduzeća u susjednim zemljama.

Nedavno je u Federalnom parlamentu propao i pokušaj da se zakonski regulišu i sankcionišu oni koji ne prijavljuju radnike.

„Skoro svaki privatizacijski ugovor na kraju završi kroz stečajni postupak, kroz koji i država i radnici, građani ove države, ostajali bez imovine, bez tehnologije, bez objekata. Rijetke su privatizacije koje su za cilj imale i dovele do toga da se firma stavi na noge, da se krene u osvajanje novih tržišta. Kada imate takvi situaciju, onda je nulti prioritet da zaustavite takav trend i da počnete sankcionisati takve stvari. Kršeći zakone i te obaveze smo došli u situaciju da imamo stotina godina ne uvezanog radnog staža, stotina miliona konvertibilnih maraka ne uvezanog radnog staža. Na evropskom kontinentu živimo a imamo ljude koji rade, a nemaju ovjerene zdravstvene knjižice i ne može dijete odvesti da se liječi“, kaže potpredsjednik Saveza Samostalnih sindikata BiH, Avad Bahto.

Zakon o reviziji privatizacije u RS usvojen je još 2006., a u Federaciji tek nedavno. Predviđeno je osnivanje Agencije za reviziju privatizacije u Federaciji koja će, u slučaju da utvrdi nezakonitost, poništiti ili ukinuti zaključene ugovora o privatizaciji. Planirano je da nezakonito stečena imovina, koja bude oduzeta pravosnažnom presudom suda, bude predana na upravljanje Vladi Federacije.

Ono što dodatno brine javnost u BiH je da će procesi revizije prerasti u političke obračune između prijašnjih i sadašnjih stranaka na vlasti, upozoravaju u Transparensy international.

Sve ovo šalje negativnu sliku o imidžu zemlje u svijetu, pa tako i ne čudi da BiH, prema podacima međunarodnih finansijskih organizacija, ima najniži procenat direktnih stranih ulaganja u poređenju sa drugim zemljama u tranziciji.