Bh. mjesto nekad poznato po zanatima, danas nema čak ni školu

Ključ u bravu zbog loše demografije. Sudbina je to jedne od škola u Općini Vareš. Masovan odlazak ljudi i negativan prirodan priraštaj već godinama rezultiraju ovako negativnim pojavama.

Ispred škole nema dječije graje. U hodnicima ne odzvanja smijeh mališana. Školsko zvono se ne oglašava. Čuje se samo žubor potoka. Ovako je u mjestu Oćevija tokom cijele godine. Škola je zatvorena jer đaka više nema. Sve to rastužuje Miju Semunovića koji je ovdje naučio čitati, pisati i brojati.

“Kada pomislim samo koliko je bilo naroda… i koliko je… a sada možeš proći dva sata i nećeš nikoga sresti. Bilo je tada prije u jednom razredu po 20-25 učenika, ma i više”, prisjeća se Semunović.

Stotine ljudi napustile su ovo vareško naselje, među njima i njegovi sinovi. Istu školu pohađao je i Mijo Vijačkić. On penzionerske dane provodi u rodnom mjestu čija historija seže u daleku 1485. godinu. Od tada, kaže, nije bila ovako deprimirajuća demografska situacija.

“1991. godina živjela je 571 osoba u selu Oćevija. Nas sa imenom Mijo bilo nas je 17, a sad nas je samo trojica. Nažalost, najviše je pomrlo”, priča nam Mijo Vijačkić.

Usljed svega toga izumiru i zanati. Ovo naselje smješteno u podnožju planine Zvijezda oduvijek je bilo poznato po autentičnim kovačnicama koje su 2011. godine proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Alojzije je kovač od svoje 14 godine. Kovačnice su posebne po tome što rade zahvaljujući vodi koja pokreće čekić.

“Ovdje je radilo nas 10, ovaj čekić je radio stalno. Ova gore kovačnica što ima radila je 24 sata. Bilo ih je puno, toliko je bilo puno radnika da nisu mogli doći na red za čekić, da ručno onda obrađuju”, prisjeća se kovač Alojzije Vijačkić.

Nekada se najčešće kovao poljoprivredni alat. I sada ima posla. Ali nema mladih.

“Radila su 64 čovjeka ovo. Mogao bih imena im reći. Sada rade tri kovačije, radi nas šest kovača. Ja ovdje radim i čuvam ovo da ostane… biće dok sam ja u funkciju, ali privodi se ovo kraju nema omladine”, dodao je Alojzije Vijačkić.

Ipak, tračak nade postoji. U jednoj porodici koja živi u ovom naselju ima djece. U slučaju da škola ostane zatvorena morat će ići 16 kilometara od ovog mjesta da bi sticali svoja prva znanja.

“Naš mali Stjepan će krenuti za godinu u prvi razred, pa mislim da bi trebali imati obzira da se to otvori, da ne bude samo zgrada za gledanje”, apeluju Stjepanovi roditelji.

Primjer ovog mjesta pokazatelj je katastrofalnih demografskih kretanja. Zatvaranje ove škole produkt je izrazito negativnog prirodnog priraštaja i masovnog odlaska ljudi. Usljed svega toga u ovoj školi ostale su samo fotografije koje podsjećaju na period kada je bilo đaka u školi.