Minimalna plaća u Federaciji Bosne i Hercegovine, koja trenutno iznosi 619 KM, predstavlja značajan indikator ekonomske i socijalne (ne)ravnoteže unutar društva. Kada se ova cifra usporedi s prosječnom plaćom od 1380 KM i sindikalnom potrošačkom korpom, čija vrijednost iznosi 3131 KM, postaje evidentna ozbiljna neusklađenost između prihoda i troškova života.
Igor Gavran je istaknuti ekonomski analitičar s bogatim iskustvom u analizi ekonomske politike i tržišta rada u Bosni i Hercegovini. U razgovoru sa Akta.ba portal, pruža uvid u trenutne ekonomske izazove s kojima se suočava bh. društvo.
Kako se minimalna plaća u FBiH (619 KM) uspoređuje s prosječnom plaćom (1380 KM) i sindikalnom potrošačkom korpom (3131 KM)?
- Ovi su iznosi praktično neuporedivi i govore nam mnogo toga. Naime, jasno je da je minimalna plaća sramotno niska, a njeni efekti su negativni praktično za svakoga. Radnik koji prima takvu plaću opravdano se osjeća eksploatisanim, jer je teško zamisliti posao koji ne zaslužuje mnogo veću naknadu. Poslodavac koji isplaćuje ovakvu plaću suočava se s ogromnim porezima i doprinosima u odnosu na njen iznos, a stvarni trošak tako bijedno plaćenog radnika mu je mnogo veći. Javni prihodi dugoročno su manji jer mnogi fiktivno prijavljuju minimalne plaće, dok ostatak prihoda prikazuju u oblicima koji su manje oporezivi ili ga uopšte ne prijavljuju. Građani kojima je jedina opcija rad s takvom plaćom se iseljavaju itd. Prosječna plaća jeste znatno viša nego pre nekoliko godina, ali i dalje nije ni blizu dovoljna za normalnu egzistenciju, naročito kada se uzmu u obzir troškovi života koje ilustruje enormna vrijednost potrošačke korpe. Ova razlika je još drastičnija kada se uzme u obzir da vrijednost prosječne plaće ne oslikava prosječna primanja većine građana, već je iskrivljeni statistički rezultat ogromnih klasnih razlika, gdje malobrojni imaju vrlo visoke prihode, dok većina ima veoma niske. Tako dobijamo fiktivni prosjek.
Kako se struktura potrošnje u BiH razlikuje po sektorima (npr. prehrana, obrazovanje, stanovanje) i kakav to uticaj ima na životni standard građana?
- Najveći dio troškova života u većini porodica odnosi se na egzistencijalne potrebe, jer prihodi ne dozvoljavaju ni razmišljanje o nečemu drugom. Učešće troškova prehrane u ukupnoj potrošnji u BiH je, naime, daleko veće nego u većini drugih država. Troškovi stanovanja se drastično razlikuju između određenih kategorija stanovništva i teško ih je upoređivati. Oni koji posjeduju nekretnine izvan većih gradova imaju minimalne troškove stanovanja, dok oni koji ih posjeduju u velikim gradovima, posebno u Sarajevu, imaju visoke troškove komunalnih usluga. Oni koji iznajmljuju nekretnine imaju sve veće troškove, u zavisnosti od lokacije, dok oni koji nemaju nekretnine i pokušavaju da ih kupe suočavaju se s apsurdno visokim troškovima, jer su cijene nekretnina potpuno nadrealne u odnosu na prosječne prihode, prilagođene isključivo stranim kupcima i dijaspori. Svi ovi troškovi uglavnom su iznad realnog nivoa životnog standarda prosječnih građana i ograničavaju njihove mogućnosti ulaganja u kvalitetnije obrazovanje, kulturu, putovanja i kreativne aktivnosti. Također, utiču i na planiranje porodice, odnosno na to kada i koliko se mnogi osjećaju spremnima za zasnivanje i proširenje porodice.
Na koji način bi građani BiH mogli uskladiti svoje troškove s prihodima iz prosječne ili minimalne plaće?
- U teoriji, odgovor je jednostavan - smanjenjem rashoda ili povećanjem prihoda. Međutim, u praksi nijedno ni drugo nije brzo i jednostavno. Određene uštede i smanjenje neracionalnog trošenja su svakako mogući i korisni, ali kako većina građana raspolaže skromnim prihodima, značajnije uštede često znače odricanje od kvalitetnije ishrane i kvalitetnijeg života općenito, što može imati dugotrajne i negativne posljedice. Povećanje prihoda je još teže ostvarivo, osim eventualno kroz dodatne prekovremene sate ili dodatna zapošljavanja, što ograničava slobodno vrijeme i narušava kvalitet života. I jedno i drugo, mislim da građani najlakše mogu ostvariti jedino uz angažman vlasti, odnosno djelovanjem na cijene kako bi troškovi života bili niži i poboljšanjem uslova poslovanja i obračuna plaća kako bi primanja bila viša.
Kako rastuća inflacija i nedostatak dostupnih radnika utiču na tržište rada i prosječne plaće u BiH?
- Inflacija obezvrijeđuje realnu vrijednost plaća; čak i kada one nominalno rastu, obično realno postaju manje ili, u najboljem slučaju, ostaju približno iste. S druge strane, manjak dostupnih radnika pomaže povećanju plaća jer povećava pregovaračku moć radnika i kandidata za radna mjesta, stvarajući pritisak na poslodavce da ponude bolje uslove rada. Ukoliko to ne učine, radnici su motivirani za promjenu poslodavca.
Kakva je uloga javnih kuhinja u suočavanju s problemom siromaštva u BiH?
- Nažalost, javne kuhinje su izuzetno važne za sve veći broj građana koji nemaju adekvatne prihode niti dovoljnu pomoć od drugih institucija i organizacija. One pomažu i u povećanju svijesti o siromaštvu, jer su vidljiv izraz stanja u društvu, što onima s boljim životnim standardom ukazuje na probleme drugih. Međutim, važno je naglasiti da ne postoji nijedna javna kuhinja u BiH na način da nikome više ne bude potrebna. Zabrinjavajuće je što se često može čuti kako beskućništvo ili javne kuhinje nisu problem, jer eto, toga ima puno više u bogatim zapadnim državama. To je samo slika neljudskog karaktera njihovih sistema, usmjerenih na pogodovanje bogatima i kapitalu, a ne svim građanima i ljudskim bićima. Već smo ranije imali humano društvo bez neimaštine, beskućnika i masovnih potreba za javnim kuhinjama, i to je jedino čemu treba težiti, a ne prihvatiti nehumane uslove života bilo koga kao normalne.
Da li je realno očekivati poboljšanje životnog standarda građana s obzirom na trenutne ekonomske okolnosti?
- Iako su ekonomske okolnosti nepovoljne, poboljšanje standarda je sasvim sigurno moguće ukoliko se sistem i vlasti drastično promjene. Kada pogledamo koliko je suluda ustavna struktura, koliko se nerazmjerno mnogo troši na beskorisne multiplicirane institucije na svim nivoima, koliko imamo neracionalnih rashoda u javnom sektoru, a koliko s druge strane prirodnih i ljudskih potencija, sve što nam treba za bolji životni standard već je tu. "Samo" nam treba spremnost i sposobnost za promjene koje će to što imamo staviti u funkciju razvoja, dok bi ono što nam ne treba, a što taj razvoj blokira, trebalo ukloniti. Nažalost, iako je ekonomski sve to izvodljivo, politički ne vjerujem da je uopšte dostižno, a da ne kažem moguće. Dakle, odgovor je da se životni standard može poboljšati, ali vjerovatno u dogledno vrijeme ipak neće.
Koje mjere bi vlada mogla poduzeti kako bi poboljšala situaciju na tržištu rada i smanjila siromaštvo?
- Mnoge vlade i institucije u BiH bi mogle u velikoj mjeri pomoći svojim nestankom, odnosno raspuštanjem. Naime, sadašnje administrativne jedinice različitih nivoa i prateće instrukcije nemaju nikakvog logičkog opravdanja. Umjesto da se od, recimo, 15-ak vlada raznih nivoa nešto traži, najveća bi dobrobit donijelo ukidanje većine njih, a preostale institucije bi od svih ušteđenih sredstava konačno mogle nešto konkretno uraditi. Ako zanemarimo ovu ustavnu reformu koja se očito neće dogovoriti, ostaju ekonomske i strukturne reforme poput fiskalne reforme u Federaciji BiH, poboljšanje uslova poslovanja u svim aspektima i nivoima, smanjenje opterećenja i troškova kako za poslovni sektor, tako i za građane. Sve bi to pomoglo i tržištu rada i smanjenju siromaštva te stvorilo uslove za dalje reforme i razvoj. Nažalost, osim obećanja, uglavnom se malo toga realizira i nemam iskreno optimizma da će biti bolje u narednom periodu. Teme koje se čine centralnim u BiH su mahom nebulozne i nemaju nikakvih dodirnih tačaka s realnim životom, dok one suštinske teme, kao što su ove iz vašeg pitanja, ostaju na deklarativnim obećanjima.
