Bh. zdravstvo radi na principu "ko ima više novaca kupiti će bolju zdravstvenu uslugu"?

Sveprisutan pristup kako u Bosni i Hercegovini tako i svijetu je da je zdravlje roba koja se prodaje na tržištu. Ko ima više novaca kupit će bolju.

Za bolju zdravstvenu uslugu građani traže privatne klinike – ko može priuštiti, ko ne može – čeka, pa ako dočeka.

Koliko građani potroše na plaćanje privatnih zdravstvenih usluga, uprkos obaveznom zdravstevnom osiguranju, koje ne garantira i pravovremenu, savremenu zdravstvenu uslugu?

"Odlučila sam se privatno na operaciju i jako brzo sam završila sve to privatno, nekih 18 dana je sve trebalo da ide, od nalaza, Ph nalaza, do operacije, još nekih 15 dana do konačnog Ph nalaza. Da sam išla redovno kroz naše redovno zdravstveno osiguranje, to bi trajalo oko 3-4 mjeseca, tako da to u tim situacijama kada se radi o karcinomu je jako puno", kaže Amela Lučkin za BHRT.

USPJELA UZ POMOĆ RODBINE, PRIJATELJA I POSLODAVCA

Na razne pretrage i operaciju bilo je potrebno oko 20 hiljada maraka za godinu dana. Za onkološke pacijente, to znači Ph nalaze koji se kreću od 800 maraka do četiri hiljade, biopsije od 280 maraka do dvije hiljade, operacija šest hiljada maraka.

Amela je uz pomoć rodbine, prijatelja i poslodavca u svojoj borbi za život uspjela. U sistemu u kojem fali kadra, opreme i savremenog pristupa, građani se snalaze kako znaju, ili su primorani da čekaju.

"Privatne zdravstvene ustanove imaju mnogo manje liste čekanja, gotovo da ih i nemaju. Imaju bolju i kvalitetniju opremu od javnih zdravstvenih ustanova. Nažalost u privatnim zdravstvenim ustanovama imamo jednu sklonost koja je karakteristična, da se izmišljaju i gomilaju različite pretrage i pregledi da bi se nabila cijena takve zdravstvene usluge", naglašava prim. dr. Dragan Stevanović.

Doprinosi za obavezno zdravstveno osiguranje u prošloj godini čine 91,97 posto svih prihoda u fondovima za zdravstveno osiguranje, što znači da građani vlastitim sredstvima, u vidu doprinosa na plate finansiraju zdravstveni sektor. Prosječni mjesečni prihod za zdravstvo po radniku u RS iznosi oko 250 maraka.

"U 2023. godini u FBiH ostvareno je ukupno doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje zaposlenih u FBiH u iznosu od oko dvije milijarde maraka. Najveći teret u obezbjeđivanju sredstava za zdravstvenu zaštitu snose zaposleni kod poslodavaca. Zavod putem javnih nabavki ugovara finansiranje zdravstvenih usluga i lijekova koji se finansiraju na teren Fonda solidarnosti FBiH sa zdravstvenim ustanovama", navode iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH.

U Republici Srpskoj je nešto povoljnija situacija, s obzirom da Fond zdravstvenog osiguranja već više od 15 godina ugovara usluge zdravstvene zaštite i sa privatnim zdravstvenih ustanovama.

"Da nisu i sa privatnim ustanovama ugovorene dijagnostičke usluge, poput magnetne rezonance i CT-a, na ove usluge bi se znatno duže čekalo nego što je to sada slučaj. Napominjemo da u privatnim ustanovama koje imaju ugovor sa Fondom, osiguranici imaju jednaka prava kao i u javnim ustanovama, odnosno plaćaju samo participaciju ukoliko nisu oslobođeni plaćanja ove obaveze", navode iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS.

VELIKI NOVCI SE IZDVAJAJU ZA ZDRAVSTVO

No, većina privatnih zdravstvenih ustanova djeluje do jednog nivoa zdravstvenog stanja pacijenta, objašnjava doktor Stevanović.

"Čim taj nivo pacijent pređe, kritičniji, ozbiljniji, on ide u javnu zdravstvenu ustanovu koja mu jedina može pružiti kompletnu i definitivnu zdravstvenu uslugu", pojašnjava dr. Stevanović.

Da se može kad se hoće jasno je kroz ukinute participacije na sve zdravstvene usluge u KS, i ukinute liste čekanja za onkološke pacijente u ovom kantonu.

"Veliki novci se izdvajaju za zdravstvo, za doprinose ali to nije ni desetina onoga… Evo npr. koliko košta moje liječenje. Moje zdravstveno osiguranje otkad radim ne pokriva ni desetinu, tako da smo tu u nekoj slijepoj ulici", kaže Amela Lučkin.

I možda bi čekanja na preglede bila kraća, mogućnosti za pacijente veće i lakše, osoblje ljubaznije, da ljekari u javnim ustanovama ne rade u sve lošijim uslovima.

Ako se uzme u obzir da nedostaje kadra, da su različita primanja po kantonima, oprema za rad u većini zdravstvenih ustanova na izmaku, te da se ne prate savremeni trendovi u nabavci opreme, ne čudi što se sve više okrećemo privatnom sektoru, i ljekari i pacijenti.