U Federaciji Bosne i Hercegovine tokom 2025. godine putem pasivnog nadzora prijavljene su 873 bolničke infekcije, dok je kroz elektronski sistem RegiZ evidentirano 448 slučajeva. Međutim, podaci o bolničkim infekcijama nisu pristigli iz svih kantona, što otvara pitanje potpunosti evidencija i stvarnih razmjera ovog zdravstvenog problema.
Prema godišnjem izvještaju Zavoda za javno zdravstvo FBiH, najveći broj infekcija u okviru pasivnog nadzora prijavljen je iz Kantona Sarajevo, ukupno 616, zatim Tuzlanskog kantona sa 132 i Zeničko-dobojskog sa 120 slučajeva. Iz Srednjobosanskog kantona prijavljeno je pet infekcija.
Podaci iz elektronskog sistema RegiZ pokazuju da su među evidentiranim infekcijama najčešće bile infekcije respiratornog i urinarnog trakta te bakterijemije i sepse.
Iz Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH za Akta.ba potvrđeno je da je nadzor nad bolničkim infekcijama uređen Pravilnikom o uvjetima i načinu provođenja mjera za sprječavanje i suzbijanje bolničkih infekcija („Službene novine Federacije BiH“, broj 84/10).
Pravilnikom su definisane mjere prevencije, suzbijanja i praćenja bolničkih infekcija u zdravstvenim ustanovama svih oblika vlasništva, kao i organizacija i nadležnosti tijela odgovornih za njihovu kontrolu.
Iako su propisane mjere prevencije i kontrole bolničkih infekcija, ostaje pitanje ko snosi odgovornost kada pacijent tokom hospitalizacije dobije infekciju koja dovede do pogoršanja zdravstvenog stanja, trajnih posljedica ili smrti? Da li je za odgovornost bolnice neophodno dokazati konkretnu medicinsku grešku i koliko su pacijenti u Bosni i Hercegovini zaštićeni postojećim zakonodavstvom?
Ova pitanja otvaraju i širu raspravu o sigurnosti pacijenata, obavezama zdravstvenih ustanova i mogućnostima ostvarivanja prava na naknadu štete.
Bolnica može odgovarati i bez greške konkretnog ljekara
Stručnjak za zdravstveno pravo, Ervin Mujkić, koji je analizirao pravnu odgovornost za bolničke infekcije i sudsku praksu u Bosni i Hercegovini, za Akta.ba pojašnjava da sama činjenica da je pacijent tokom liječenja dobio infekciju ne znači automatski da postoji pravna odgovornost zdravstvene ustanove.
Međutim, odgovornost može postojati kada se nastanak infekcije ili njene posljedice mogu povezati s propustima zdravstvenih radnika ili same ustanove.
"Bolnička infekcija, sama po sebi, ne znači automatski i postojanje bilo čije pravne odgovornosti. Međutim, kada je infekcija nastala u vezi s pružanjem zdravstvene zaštite, a njen nastanak ili posljedice mogu se dovesti u vezu s propustima u postupanju zdravstvenih radnika ili propustima u organizaciji rada, provođenju mjera prevencije i kontrole infekcija, onda postoji osnov za građanskopravnu odgovornost", objašnjava Mujkić.
U najvećem broju slučajeva zahtjevi za naknadu štete usmjeravaju se prema zdravstvenoj ustanovi, a ne prema pojedinačnom ljekaru.
Odgovornost može proizlaziti iz individualnog propusta zdravstvenog radnika, poput nepravilne sterilizacije instrumenata ili zakašnjelog prepoznavanja infekcije, ali i iz organizacionih nedostataka zdravstvene ustanove.
To uključuje neadekvatne higijenske i tehničke uslove, nedovoljno razvijen sistem kontrole infekcija, neodgovarajući nadzor ili neprovođenje propisanih preventivnih mjera.
Mujkić naglašava da u domaćem pravnom sistemu ne postoji opće pravilo prema kojem zdravstvena ustanova automatski odgovara za svaku infekciju koja se pojavi tokom hospitalizacije.
"Zdravstvena ustanova ne garantuje da pacijent tokom liječenja neće dobiti infekciju, ali ima obavezu da organizira i provodi zdravstvenu zaštitu na način kojim se rizik od nastanka i širenja bolničkih infekcija svodi na najmanju razumno moguću mjeru, u skladu s pravilima struke i važećim propisima", ističe.
Pacijenti moraju dokazati gdje je infekcija nastala
Jedna od najvećih prepreka za pacijente i njihove porodice jeste dokazivanje okolnosti pod kojima je infekcija nastala.
Prema Mujkićevom objašnjenju, pacijent u pravilu mora dokazati postojanje štete, štetne radnje i uzročno-posljedične veze između njih.
Posebno je važno utvrditi da infekcija nije postojala prije prijema u zdravstvenu ustanovu, odnosno da nije bila u fazi inkubacije, te da je nastala u vezi s boravkom ili medicinskim postupcima u bolnici.
U takvim postupcima analiziraju se medicinska dokumentacija, mikrobiološki i laboratorijski nalazi, epidemiološki podaci, vremenski slijed događaja i mišljenja medicinskih vještaka.
Ipak, teret dokazivanja nije jednak za sve činjenice.
Prema općem pravilu iz Zakona o obligacionim odnosima, nakon što pacijent dokaže relevantne činjenice o šteti, štetnoj radnji i uzročnoj vezi, na zdravstvenoj ustanovi je teret dokazivanja da je postupala u skladu s pravilima medicinske struke i da šteta nije nastala njenom krivicom.
Problem predstavlja i činjenica da pacijenti često nemaju pristup internim procedurama i dokumentaciji zdravstvenih ustanova, dok određeni materijalni dokazi vremenom mogu postati nedostupni ili neupotrebljivi.
"Prije svega, rekao bih da su to dokazni teret i složenost uzročne veze. Posebno što pacijent često nema uvid u interne procedure i dokumentaciju zdravstvene ustanove, a materijalni dokazi, poput instrumenata ili uzoraka, vrlo brzo postanu neupotrebljivi u svrhe dokazivanja", navodi Mujkić.
Sudski postupak traje duže od deset godina
Koliko ostvarivanje prava na naknadu štete može biti složeno pokazuje i sudska praksa koju je Mujkić analizirao tokom istraživanja ove oblasti.
Riječ je o dva predmeta, od kojih je jedan pravosnažno okončan, dok drugi traje duže od deset godina.
U prvom predmetu sud je pravosnažno odbio tužbeni zahtjev maloljetne tužiteljice protiv dvije zdravstvene ustanove za naknadu nematerijalne štete zbog stafilokokne sepse i posljedičnog septičkog artritisa kuka, koji su se razvili u periodu nakon primljene vakcine i naknadne hospitalizacije.
Drugi predmet odnosi se na prijevremeno rođeno dijete koje je, prema navodima iz tužbe, nakon medicinske intervencije razvilo sepsu s izuzetno teškim posljedicama, uključujući gangrenu, nekrozu dijelova tijela i potpuni invaliditet.
Postupak još nije pravosnažno okončan.
Mujkić navodi da je Vrhovni sud Federacije BiH u rješenju iz 2025. godine ukinuo drugostepenu presudu i ukazao na važna pitanja u vezi s teretom dokazivanja i ocjenom medicinskog vještačenja.
Posebno je značajno što je Sud ukazao na potrebu da se postupanje zdravstvenih radnika ocjenjuje i u odnosu na konkretne propise o sprečavanju i suzbijanju bolničkih infekcija, a ne samo kroz opće tvrdnje o pravilnosti medicinskog tretmana.
Mujkić ističe da je dostupna sudska praksa u ovoj oblasti relativno oskudna i da nije moguće isključiti postojanje drugih sudskih odluka koje nisu javno objavljene.
Mora li bolnica obavijestiti pacijenta o infekciji?
Važno pitanje odnosi se i na pravo pacijenta da bude informisan o infekciji nastaloj tokom liječenja.
Mujkić pojašnjava da u propisima ne postoji posebna odredba koja izričito nalaže zdravstvenoj ustanovi da pacijentu saopći kako je dobio bolničku infekciju. Ipak, Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata garantuje pravo na tačne, potpune i blagovremene informacije o zdravstvenom stanju, dijagnozi i daljnjem liječenju.
"Ako je kod pacijenta utvrđena bolnička infekcija, ona je relevantna činjenica za njegovo zdravstveno stanje i daljnje liječenje. Pacijent mora biti obaviješten o dijagnozi, prirodi infekcije, njenim mogućim posljedicama, predloženom liječenju i potrebnim mjerama zaštite. Infekcija je svakako dio zdravstvenog stanja pacijenta i ne bi smjela biti prešućena", ističe Mujkić.
Pritom naglašava da treba razlikovati pravo pacijenta na informacije o vlastitom zdravstvenom stanju od prava na pristup internim epidemiološkim izvještajima bolnice.
Također, porodica punoljetnog pacijenta nema automatski pravo na sve medicinske informacije bez njegove saglasnosti ili drugog zakonskog osnova.
U slučaju smrti pacijenta, zakon predviđa pravo njegovih nasljednika na uvid u medicinsku dokumentaciju i dobijanje njene kopije, posebno u dijelu koji se odnosi na uzrok smrti i medicinske postupke prije smrti.
Pravila postoje, ali je ostvarivanje prava otežano
Prema Mujkićevoj ocjeni, postojeći pravni okvir u Federaciji BiH relativno dobro uređuje prevenciju bolničkih infekcija, ali je znatno slabiji kada je riječ o praktičnom ostvarivanju prava pacijenata na naknadu štete.
Pravilnikom su, između ostalog, predviđene obaveze uspostavljanja bolničkih komisija, praćenja i prijavljivanja infekcija, edukacije zaposlenih i nadzora nad provođenjem preventivnih mjera.
Ipak, pacijenti koji smatraju da su pretrpjeli štetu često moraju prolaziti kroz složene i dugotrajne sudske postupke.
"Moja lična ocjena je da je ovakav pravni okvir relativno dobar u dijelu prevencije, ali je dosta slabije riješena zaštita oštećenog, jer se ona ostvaruje kroz dugotrajne sudske postupke, u kojima pacijent mora dokazivati činjenice kojima često nema jednostavan pristup", ocjenjuje Mujkić.
Smatra da bi trebalo jasnije urediti odgovornost zdravstvenih ustanova za propuste u sistemu prevencije i kontrole infekcija, unaprijediti pravila dokazivanja i izričito propisati obavezu informisanja pacijenata o infekcijama stečenim tokom liječenja.
Kao jednu od mogućnosti navodi i uvođenje obaveznog osiguranja zdravstvenih ustanova od profesionalne i institucionalne odgovornosti. Prema njegovom objašnjenju, postojeći Zakon o zdravstvenoj zaštiti predviđa mogućnost takvog osiguranja, ali ne i opću zakonsku obavezu.
Odgovori Zavoda za javno zdravstvo FBiH i pravna analiza Ervina Mujkića tako ukazuju na dva važna aspekta istog problema: obavezu zdravstvenih ustanova da provode propisane mjere prevencije i poteškoće s kojima se pacijenti mogu suočiti kada pokušavaju dokazati odgovornost za nastalu štetu.
Za pacijente koji pretrpe posljedice bolničke infekcije ključno pitanje nije samo gdje je infekcija nastala, nego i mogu li to dokazati te ostvariti pravo na naknadu štete.
