Adnan Hajdarpašić: Izbacimo riječ polahko iz poslovne etike

Firma AMA Adriatic d.o.o. je još jedna uspješna priča koja svjedoči o poduzetnosti Bosanaca i Hercegovaca. Iako je nedugo nakon početka proizvodnje u 2008. nastupila svjetska ekonomska kriza koja je uzrokovala otkazivanje svih narudžbi, povjerenjem investitora i snalažljivošću menadžmenta problem je prevaziđen i trenutno se radi na širenju poslovanja.

Možete li nam za početak predstaviti firmu AMA Adriatic te reći nešto više o njenom poslovanju?

Firma AMA Adriatic postoji u Italiji već više od 40 godina i bavi se proizvodnjom i prodajom dijelova i opreme za vozila sporog transporta. Tu spada poljoprivredna, logistička i građevinska mehanizacija. Proizvode se dijelovi za vozila kakva su traktori, viljuškari itd., a imamo i proizvode koji su priključci tih mašina. Ja sam za njih počeo raditi kao menadžer izvoza; snabdijevali smo fabrike na području Balkana i s njima razvili trgovačku mrežu.

Kako je došlo do otvaranja proizvodnog pogona u BiH?

S obzirom na to da je posao bio relativno uspješan, zaživjelo je povjerenje ljudi iz Italije pa su me pitali bih li se prihvatio gradnje i vođenja fabrike u Bosni i Hercegovini. Jedan od dodatnih razloga je i taj što je firmi bilo teško izdržati konkurenciju iz Turske u sektoru ekonomičnih sjedišta, pa smo upravo tu vrstu proizvoda odlučili praviti i u BiH. Počeli smo bukvalno s livade. Kupio sam zemljište za buduću fabriku 2006. godine, i nakon što je sređena sva dokumentacija, počela je izgradnja objekta koji je završen u martu 2008, a sama proizvodnja započela već u maju 2008. godine.

No, nakon četiri mjeseca kad smo primili radnike i uhodali se u proizvodnji, nastupila je svjetska ekonomska kriza koja je Italiju zahvatila ranije nego nas. Iako smo se tješili da kod nas neće biti isto, sve narudžbe su nam bile otkazane i tako smo proveli kraj 2008. te cijelu 2009. Godine 2010. tržište se počelo oporavljati, pa smo 2011. pokrenuli proizvodnju cilindara s ciljem diverzifikacije proizvodnje i pronalaska alternativnih tržišta. To se pokazalo vrlo uspješnim jer proizvodnja cilindara trenutno igra značajnu ulogu u radu kompanije. Trenutno smo stabilizirali proizvodnju i razmišljamo o daljem širenju fabrike, a vrijednost godišnje proizvodnje je oko četiri miliona KM. Cilj nam je da ove godine broj radnika povećamo na 40, a daljnji razvoj ne zavisi samo od nas nego je uvjetovan i globalnom ekonomskom situacijom jer izvozimo 99 posto svojih proizvoda.

Kakva iskustva imate sa italijanskim partnerima?

Prije svega, važno je napomenuti da je AMA Adriatic globalna kompanija koja ima filijale po cijeloj Evropi, Kini, Bliskom istoku itd. Ali nama u BiH važan je odnos koji imamo s vlasnicima u Italiji. Italijani su specifični kad je u pitanju investiranje jer oni idu na povjerenje koje imaju u čovjeka. To znači to da nakon što s određenom osobom rade duži period i budu zadovoljni, oni steknu povjerenje i onda saradnju podižu na viši nivo. Konkretno u mom slučaju to je bilo posredstvom gradnje fabrike u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, investitori iz Njemačke, naprimjer, imaju drukčiji pristup i više se baziraju na analizu institucija i sistema. Oni prvo provjere kakva je općina, je li uređena, postoji li infrastruktura, kakva bi bila saradnja s načelnikom i relevantnim ministarstvima… I tek kad se zadovolje svi kriteriji, odlučuju se na investiciju. Italijani pak priču vežu za čovjeka.

Kakvo je mišljenje investitora iz Italije o Bosni i Hecegovini kao potencijalnom mjestu za investicije?

Ja mogu govoriti o investicijama u proizvodnju i mislim da je BiH dobro mjesto za takve investicije, jer ima preduvjete koji su veoma važni, a strani investitori su toga svjesni. Prije svega, postoji stabilna i povoljna opskrba električnom energijom. Drugo, postoji relativno kvalificirana radna snaga u sektoru obrade metale. Jedan od razloga za ovo jeste i taj da je to nasljeđe iz Jugoslavije koja je imala razvijen metalski sektor, uključujući i namjensku industriju koja je iznjedrila kvalitetne kadrove. U tom smislu trebamo baštiniti tradiciju koju smo naslijedili. Mislim da je avanturizam ulaziti u nešto u čemu nemamo tradiciju proizvodnje. Ja poznajem nekoliko italijanskih firmi koje su investirale u BiH u ovom sektoru i mislim da su generalno zadovoljne onim što su pronašle u BiH. Iskustva investitora sigurno su važna jer oni razmjenjuju iskustva o BiH, i dobra i loša. Uz mnogo prednosti postoje i neki nedostaci naše zemlje. Prije svega, mislim da je naš mentalitet takav da za standarde moderne industrijske proizvodnje previše koristimo riječ “polahko” i to navodim kao ilustraciju poslovne etike. Moderna ekonomija ne poznaje tu riječ i mislim da se mora dodatno raditi u tom segmentu.

Kolika je važnost činjenic da je BiH na vratima Evrope i da zahvljujući tome ima niže troškove transporta od nekih drugih zemalja koje aktivno rade s firmama iz EU?

Treba promijeniti mentalitet domaće sredine. Jednom kad strani investitor napravi firmu u Bosni i Hercegovini, ta kompanija postaje domaća jer zapošljava domaću radnu snagu, plaća porez državi BiH i doprinosi poboljšanju vanjskotrgovinskog bilansa. Ukoliko je ta firma od ugleda, ona automatski povećava i ugled i reputaciju zemlje u kojoj se nalazi. Zato na firme u rukama stranih investitora u BiH treba gledati kao na bosanske firme i prema njima se tako i odnositi.

U Italiji imamo fabriku koja proizvodi sjedišta za najvažnije svjetske brendove. Istovremeno, pogon u BiH se trudi usvojiti znanja i iskustva vezana za ekonomični dio tog programa. To je inače program koji ima mnogo manuelnog rada i cilj nam je da svojim radom podignemo ekonomičnost poslovanja cijele grupacije. Teško se nosimo s konkurencijom iz Turske i Kine i tad je blizina BiH tržištu EU ključna jer nam smanjuje troškove prijevoza i poslovanja. Ako budemo jeftiniji po sjedištu za 1 euro, to je velika stvar.

Na koji način obučavate radnike da budu na nivou kolega iz EU u primjeni najnovijih tehnologija?

Više puta sam slao radnike na obuku u Italiju s ciljem usvajanja modernih praksi i znanja. Naravno, to donosi i opasnost da obučite radnika a on ili ona sutra ode. Ali bolje i to nego da vam rade radnici koji nisu obučeni, jer je to veća opasnost od ove prve. Pokušali smo i s programom za svršenike Srednje elektrotehničke škole u Visokom pri čemu bi AMA Adriatic obučavala te učenike. Nažalost, ta vrsta projekta zahtijeva mnogo vremena potrebnog za komunikaciju s roditeljima i ostalim akterima, a mi se moramo povinovati zahtjevima tržišne ekonomije i nemamo luksuz koji se zove višak vremena. Sukladno tome, naše potrebe za radnom snagom zadovoljavamo putem oglasa na koje se jave kvalificirani radnici.

Postoji li saradnja s domaćim firmama u nabavci repromaterijala ili pružanju nekih usluga?

Nemamo mnogo dobavljača iz BiH i to je pravi problem. Razlog tome prvenstveno je to što u BiH nema firmi za proizvodnju cilindara po specifikacijama koje mi tražimo. Ili, ako postoji proizvod koji tražimo, mi ga u inozemstvu možemo nabaviti još jefitinije jer imamo široku mrežu filijala i ureda. AMA Adriatic ima svoje menadžere po cijelom svijetu i dobijamo mnogo informacija o tome gdje i šta kupiti i po kojim cijenama. Sretao sam trgovce koji su nam nudili robu koja nam je interesantna, ali mi već znamo fabrike koje to proizvode i kupujemo direktno. Kupujemo tamo gdje nam cjenovno i logistički odgovara.

Koje su najveće lekcije koje ste u domenu stranih investicija savladali u kompaniji AMA Adriatic?

Pozitivna lekcija jeste da kad jednom strani investitori odluče da uđu u nešto, oni ne odustaju lahko. To znam na vlastitom primjeru kad je pogon u BiH bukvalno stao s radom tokom 2009. ali se nikad nije odustalo od projekta i kompanija je bila voljna trpjeti gubitke jer je imala širu sliku u glavi i vjerovala u potencijal ove zemlje. Kad govorimo o negativnim iskustvima, izuzev onih općepoznatih kakva su neriješena putna i željeznička infrastruktura, ja nisam imao nekih velikih problema. Kako kazah, najveći problem je putna infrastruktura jer nekad tokom zimskih mjeseci kamion ne može doći do fabrike pa se mora pretovarati kilometar dalje. Ali i to se prevaziđe uz našu bosansku snalažljivost i mora se biti kreativan i pametan u pronalasku rješenja za probleme na koje se naiđe. Proces dobijanja potrebne dokumentacije za gradnju fabrike trajao je dugo, ali u okvirima zakonskih propisa. Italijanskom investitoru se to, naravno, nije svidjelo, ali su to očekivali. Neke druge zemlje su brže u tom pogledu, ali prednosti BiH su bile veće od nedostataka i zato je ovaj projekt uspješan.

Šta biste poručili ostalim privrednicima kad je riječ o privlačenju stranih investicija?

Prije svega, treba znati da nije isto privući investiciju od stotinu miliona eura ili onu od dva miliona eura. Za velike investicije naravno treba politička podrška. Ali kod manjih investicija to može ići brže. Smatram da se u tom smislu odlučivanje u velikoj mjeri treba spustiti na lokalni nivo. Jedan borben i agilan načelnik može uraditi mnogo toga za svoju općinu. Obilazak sajmova, promocija potencijala i aktivna saradnja sa stranim investitorima mogu učiniti čuda. Pritom se najviše treba raditi na razvoju sektora malih i srednjih preduzeća jer su te kompanije fleksibilne i nosioci su ekonomije u većini država.