Una Bejtović: Otvaranje PR agencije kruna 20- godišnjeg rada u struci

Una Bejtović je u domenu medija i odnosa sa javnošću već dugih 20 godina. Žena je za čije ime se vežu organizacije MESS-a, SARTR-a, ali i mnogih drugih događaja. Iako je dugi niz godina radila kao freelance savjetnica za odnose sa javnošću, prošle godine se odlučila za veći korak i osnovala svoju agenciju Bejtovic Communications. Za eKapija.ba priča o svojoj karijeri, klijentima, odnosu prema poslu te o odluci da otvori svoju firmu.

Dugo godina ste bili freelance savjetnica za odnose sa javnošću, recite nam kada se rodila ideja za otvaranje svoje PR agencije?

Jednako kao što sam dugo razmišljala o svom freelance poduhvatu i čekala pravi trenutak, tako se i vrlo brzo nakon što se to pokazalo kao jedna od mudrijih profesionalnih odluka, rodila želja da sav taj posao koji se događa oko mene dobije glavu i rep. Sigurno je da je i PRO.PR Award, nagrada za doprinos razvoju struke odnosa s javnošću u BiH koju sam dobila prošle godine bila jedan od signala da kvalitetno i predano obavljam svoj posao i da je vrijeme da kompletno poslovanje dignem na jedan viši organizacijski nivo.

U tom smislu 2013. bila je presudna – počela je dodjelom nagrade, a završila registracijom agencije kojoj sam dala ime Bejtovic Communications, želeći da budućim klijentima pri spominjanju samog imena bude jasno kakav paket usluga mogu očekivati, jer, ipak je iza mene dvije decenije kontinuiranog ulaganja ne samo u obrazovanje i sticanje iskustva i građenje karijere, nego i održavanje kvalitetnih odnosa sa ljudima, što je, vjerujem, presudno u struci kojoj je to srž – graditi odnose zasnovane na povjerenju i razumijevanju.

Koliko dugo ste razmišljali o tom i šta ste sve trebali proći da dođete do svoje firme?

Kao što rekoh dugo sam razmišljala i to priželjkivala, ali nisam htjela napraviti ništa ishitreno i ništa što nije samoodrživo. Nekad me količina posla koju sam u datom trenutku radila udaljavala od operativnog djelovanja da bukvalno izvadim sve potrebne papire i završim proces registracije, koji u administrativnom smislu zaista nije bio problematičan. Registraciju firme vidim kao jedan brak. Lako se vjenčati, valja ostati u braku. Vjerujem da sam nakon dvije decenije rada ipak izgradila stabilnu i pouzdanu bazu koja i meni i klijentima ulijeva povjerenje da u meni, mojoj agenciji i u radu sa ljudima sa kojima sarađujem imaju partnere od povjerenja koji rade u njihovom najboljem interesu isporučujući vrhunski proizvod.

Ko će pored Vas još raditi u agenciji, predstavite nam Vaš tim?

Posebno mi je zadovoljstvo što mogu reći da već skoro godinu dana sarađujem sa sjajnim mladim čovjekom čije je ime Emir Muhamedagić i koji me na intervjuu osvojio ne samo znanjem o struci i iskustvom koje je imao za svoje godine, nego i ljudskom etikom, odgojem i pristupom životu. Netipičan je predstavnik svoje generacije koja je proizvela kadrove koji nemaju dana iskustva, minimum radnih navika niti svijest o tome šta zaista žele od srca raditi, ali ih pri tom ništa ne sprječava da na prvim intervjuima bahato očekuju sve beneficije na nekim startnim pozicijama. To je generacija odrasla na instant-vrijednostima i prava je blagodet naći nekoga ko je ipak odlučio svoj profesionalni put graditi na drugačijim vrijednostim, te sam neizmjerno sretna i dragom Bogu zahvalna što je Emir postao dio mog poslovnog tima.

Koji su vaši najznačajni klijenti do sada, a sa kim danas radite? S kim bi voljeli raditi, a niste do sada?

Trenutno sarađujem sa sjajnim PR timom svjetski poznate agencije McCann koja realizira jedan veliki projekat, što mi posebno ovih dana uzima najviše vremena. Inače, moji najveći projekti su se uglavnom vezali za kulturu i ljudska prava, poput Internacionalnog teatarskog festivala MESS, Filmskog Festivala Pravo Ljudski, saradnje sa Inicijativom mladih za ljudska prava BiH sa kojom sam radila sjajne projekte kao što su Dani Sarajeva u Beogradu, Srebrenica-mapiranje genocida, te Muzej opsade – FAMA virtuelna kolekcija. Posebna emotivna iskustva vežu me i za saradnju sa sjajnim mladim ljudima koji su organizirali SOS Dizajn festival.

I kao freelanceru i sad kao vlasnici agencije, svi su mi klijenti značajni i ne bih izdvajala nikoga. Draže bi mi bilo da se oni izdvajaju od konkurencije uspješnim komuniciranjem sa svojim ciljnim javnostima. To je za mene najveća nagrada.

Na šta ste najviše ponosni u svom dosadašnjem radu?

Na neke uspješne saradnje sa ljudima koji me nisu znali od ranije i u kratkom vremenskom periodu su mi zahvaljivali na saradnji. Pri tome se posebno rado sjećam 48 sati koje sam u okviru projekta Modul Memorije Festivala MESS i SARTR-a provela sa francuskim intelektualcem Bernard Henry Levyjem koji mi je dao nadimak «sweet boss» (slatka šefica) jer mi je potpuno prepustio organizaciju njegovog vremena sa medijima u Sarajevu, kao i slično iskustvo sa fudbalskom legendom Predragom Mijatovićem koji je dolazio kao ambasador Sportskih igara mladih u BiH. Bilo je zadovoljstvo raditi i intervju u okviru predstavljanja Miralema Pjanića kao ambasadora ove iste sjajne manifestacije za djecu i mlade.

Međutim, izvan svake sumnje projekat koji me potpuno obilježio u proteklih pet godina jeste Inernacionalni teatarski festival MESS, poslije kojeg se uvijek, iako preumorna, iscrpljena, često i bolesna, ponosim cijelim timom na čelu sa Dinom Mustafićem čudeći se kako smo ponovo uspjeli bez ičega stvoriti čaroliju, koja makar na deset dana stvori iluziju o nekom boljem svijetu, u kojem se komunicira jezikom teatra i umjetnosti općenito.

Na kraju, jedno od iskustava za koje me vežu posebne emocije jeste boravak na CNN International Desku u Atlanti, kada sam bila dio tima koji je pokrivao Breaking News kada je umro Slobodan Milošević u martu 2006. To je bila životna prilika da pokažete sve što znate među ljudima koji nemaju pojma ni ko ste, ni šta ste, ni odakle ste, nego ih samo zanima možete li završiti posao. I uspjela sam! Poslije tri sedmice su me pitali hoću li se zaista vratiti u Bosnu i Hercegovinu i da li sam razmišljala da tamo ostanem. Kao što vidite, vratila sam se.

Koji su vaši ciljevi sa agencijom? Planovi za 2014. godinu?

Pratiti događanja na tržištu, uspostaviti jednu radnu dinamiku koja će mi vremenom omogućiti rad sa novim klijentima i upošljavanje novih mladih, vrijednih i obrazovanih ljudi. Razvijati dodatne poslove u oblasti treninga javnog nastupa i prezentacijskih vještina i općenito ići putem postavljanja novih standarda u odnosima s javnošću kako u samoj struci, tako i kroz razvijanje svijesti kod klijenata da je ova struka u funkciji menadžmenta i da bi više trebali vjerovati komunikacijskim stručnjacima i stručnjakinjama.

Recite nam nešto više o svom obrazovanju i radnom iskustvu?

Iza mene je dvadeset godina iskustva u odnosima s javnošću i medijima. Moja iskustva po sektorima variraju od civilnog društva, preko kulture do međunarodnih organizacija, te business sektora, a radila sam i u kabinetu ministra vanjskih poslova naše zemlje.

Završila sam Književnost naroda BiH i bosanski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirala demokratiju i ljudska prava u Jugoistočnoj Evropi pri Centru za interdisciplinarne studije za koji diplomu izdaju Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet u Bologni, Italija. Tokom rada u medijima, šest godina sam radila na Radiju M, bila sam među ekipom koja je pokrenula Jutarnji program na FTV, a radila sam jednu od tada najgledanijih muzičkih emisija In takt. Učestvovala na brojnim koncertima, turnejama, moderirala stotine različitih događaja. Govorim engleski, dobro se služim italijanskim i pasivno njemačkim jezikom. Radim i kao trenerica prezentacijskih vještina i javnog nastupa i u tome posebno uživam.

Šta mislite o djelatnosti PR struke u našoj zemlji?

Još uvijek je u ekspanziji, ali bez koherentne vrijednosne strukture. Bez jedinstvenog udruženja ni mi PR-ovci ne radimo sebi kvalitetan PR, pa se teže borimo sa razvijanjem pravilne slike o ovoj struci među našim ciljnim javnostima. Vjerujem da su godine razvoja pred nama, da će se konkurentnijim uslovima na tržištu razvijati i svijest o značaju angažmana profesionalnih komunikatora koji će kreirati strategiju komuniciranja sa svim ciljnim javnostima jedne kompanije ili projekta.

Kako je bilo raditi kao freelancer i da li je lakše ili teže kad iza vas ne stoji neka institucija?

Bez ikakve sumnje to je bila jedna od mojih najuzbudljivijih profesionalnih faza. Svi klijenti su tražili mene, pa nisam osjetila da mi je nešto teže jer nemam instituciju iza sebe, ali to je sigurno i dijelom zbog toga što su me znali od ranije i uglavnom angažovali prema preporuci ili nakon što su vidjeli rezultat moga rada. Ipak, za ozbiljniji angažman pogotovo u privatnom sektoru i sa velikim kompanijama potrebno je imati tu vrstu pravnog formaliteta jer je na takav način i lakše poslovati.

I za kraj, pored svih tih obaveza imate li slobodnog vremena i kako ga najradije provodite?

Sa roditeljima i prijateljicama i prijateljima, a posebno me raduje kad mogu da pobjegnem kod brata u Ameriku kao što je to bio slučaj ovog januara. Putovanja su lijek za moju dušu i volim reći da mi se mozak formatira onog trenutka kad se avion odlijepi od piste na putu ka nekoj novoj avanturi.

Klonim se ljudi i mjesta koja nose negativnu energiju i trudim se da moja druženja i djelovanje ima neki viši, produhovljen smisao. Biti na usluzi drugima, ponuditi osmijeh i podršku, kvalitetan razgovor, porciju smijeha i duhovnosti, izvući najbolje iz sebe i pomoći i drugima da to ostvare, to su neke moje ideje vodilje.
 

Razgovarala: Aida Šulović