Strane investicije treba da budu u vrhu ekonomskih prioriteta Vlade

Strane direktne investicije (SDI) koje omogućavaju proizvodnju za izvoz trebale bi biti u vrhu prioriteta vlade Bosne i Hercegovine u domenu ekonomije - kazao je u razgovoru za Fenu profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Anto Domazet.

Da bi se to postiglo, pojašnjava, treba napustiti neoliberalni pristup u vođenjuekonomije koji se u domenu SDI ogleda u tome da BiH nema javnih politika promocije SDI, koje bi štitile interese društva i pružale potrebne informacije za strane investitore i pobuđivale njihov interes za ulaganje u BiH.

"Osnove za privlačenje proizvodnih stranih investicija moraju biti dobre razvojne i industrijske politike i mjere privlačenja kvalitetnih investitora iz te oblasti", smatra Domazet.

Po njegovoj procjeni, SDI u BiH je krajem 2014. iznosio oko 11, 6 milijardi KM ili oko 43 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Kako kaže, po udjelu SDI u BDP-u samo je Albanija iza BiH.

Podsjetio je da je poslije ekonomske krize 2008. godine priliv SDI stagnirao, a po njegovom mišljenju, taj zastoj rezultat je prestanka ponude bh. kompanija u privatizaciji i niskog kapaciteta BiH da privlači nove, "greenfield" investicije.

"Mnoge zemlje natječu se za priliv SDI i ta je konkurencija uglavnom regionalnog karaktera. Vodeći strani investitori prvo ciljaju region, a onda zemlju u kojoj će locirati svoj biznis. Srbija, Hrvatska i ostale zemlje regiona čine napore da reformama unaprijede ukupni ambijent za investiranje pa i za strane investitore", kazao je Domazet.

U tom pogledu, ističe, BiH je u defanzivnom i inferiornom položaju. Stoga je, kaže, ključno započeti složen i naporan proces političkih, ekonomskih i socijalnih reformi koje trebaju vratiti povjerenje u BiH kao lokaciju biznisa u očima globalnih i regionalnih investitora.

Domazet smatra da bi tim reformama trebalo optimizirati odnos SDI "koji guraju domaći akteri prema potencijalnim stranim investitorima ("push model"), i SDI koji se generira na bazi interesa stranih investitora koje privlače prilike za dobrim investicijama u BiH ("pull model")."

Postojeće stanje u oblasti SDI u BiH, kaže, karakteriziraju pokušaji vlada ili poduzetnika da nude projekte SDI po logici i kriterijima lokalnih recipijenata SDI. To, mišljenja je Domazet, izgleda "prilično neefikasno, a često i kontraproduktivno, pogotovu kada se pogleda web stranica FIPA-e s ponudom neatraktivnih projekata u metalnom i drvnom sektoru."

"Cijenim napore onih koji pokušavaju da guraju projekte BiH prema stranim investitorima. Mislim da je to potrebno kada nudimo postojeće kompanije na prodaju kroz privatizaciju ili kada za neefikasne domaće kompanije tražimo strane investitore za restrukturiranje", rekao je Domazet.

Međutim, naglašava da niti jedna politika promocije SDI ne smije diskriminirati domaće investicije i investitore, ali i da postoje najmanje dva razloga za isticanje značaja SDI.

"SDI osiguravaju dodatnu akumulaciju za razvoj zemlje kao alternativu zaduživanju, i što je još važnije, dobro vođene i planirane politike promocije SDI mogu ih učiniti potporom za ostvarenje ekonomsko-socijalnih ciljeva u BiH u domenu konkurentnosti, ekonomskog rasta, zapošljavanja, izvoza, investicija", istakao je Domazet.

Kako kaže, danas oko 70 posto robnog izvoza BiH i oko 20 posto zaposlenosti u poslovnom sektoru, ostvaruju kompanije koje su utemeljene na SDI, a 10-20 posto investicija u BiH ostvaruje se putem SDI. Poseban doprinos SDI u BiH uočava se u restrukturiranju i obnovi velikih poduzeća u BiH, za koja nisu postojali lokalni potencijali ni kapitala, tehnologije, niti upravljačkih znanja, a kao primjer za to, Domazet navodi strane investitore u Željezari Zenica, Natronu Maglaj, Koksari Lukavac, Bimalu Brčko, cementarama u Kaknju i Lukavcu, te Incelu Banja Luka.

"Pri tome, ne treba biti naivan i vjerovati da su SDI ključ rješenja za ekonomski razvoj BiH i od njih očekivati čuda, već moguće rezultate", potcrtao je Domazet, dodajući da su, budući da koncepta ekonomskog razvoja nema, SDI u BiH "stihijski vođene."

Stoga, imajući sve navedeno u vidu, Domazet smatra da se u pogledu dometa SDI razvijaju ekstremni stavovi, "od glorifikacije do potpunog odbacivanja", te da nijedan od tih pristupa "niti je naučan, niti je ekonomski i politički prihvatljiv za BiH."

Na kraju razgovora zaključio je da u cilju privlačenja stranih investicija treba osigurati optimizaciju djelovanja četiri grupe faktora, i to faktora specifičnih za zemlju, kao što su politička stabilnost, integriranost zemlje u globalne i regionalne integracije, efikasno sudstvo i državne institucije, ekonomski rast itd.

"Drugu grupu čine faktori specifični za industriju, a za BiH posebno su značajne prerađivačka, prehrambena, metalna i IT industrija, energetika, prerada drveta", naveo je Domazet.

Treću i četvrtu grupu, kaže, čine faktori specifični za investicijski projekt(perspektivnost domaćih kompanija koje se nude u privatizaciji ili profitabilnost"greenfield" projekata), te faktori specifični za bonitet stranih investitora, učemu je "najvažnije privući kvalitetne strateške investitore koji su lideri u svombiznisu."