Brexit bi mogao stvoriti pravi kaos na europskom financijskom tržištu

Bilo je i zluradosti nakon Brexita: borbeni pristaše Europe najavljivali su kobne posljedice za gospodarstvo Velike Britanije. Ali i bez ideološkog slijepila, izgleda da će posljedice biti vrlo teške…

“To je najgluplja odluka koju su Britanci donijeli u svojoj povijesti”, bilo je mišljenje šefa irske zračne kompanije Ryanaira, Michaela O’Learya o Brexitu. Čak i kad je riječ tek o zračnom prijevozu, posljedice se čine goleme: koncem prošlog tjedna je i zračni prijevoznik Easyjet objavio da europsko sjedište svog poslovanja seli u Beč. On će i dalje svoje poslove voditi i u Velikoj Britaniji, ali čitav europski promet će biti organiziran “pod crveno-bijelo-crvenom” austrijskom zastavom, kako je ponosno istakao kancelar Kern u Beču.

Ali promjene u zračnom prijevozu nad nebom Europe se čine gotovo nevažnima u usporedbi s tim što se dešava u svijetu novca. Slično kao i u stvarnom životu tako i bankama treba svojevrsna 'euro-putovnica' da nesmetano odvijaju svoje poslove diljem EU. Dogovor će se sigurno naći – ali je pitanje kada.

Vrijeme ide, sada je još samo 20 mjeseci do izlaska Velike Britanije iz EU, a šanse da se u tom roku postigne dogovor su 'gotovo jednake nuli', procjenjuje i Andrew Kail iz PricewaterhouseCoopers.

Uoči ove runde pregovora o Brexitu, do konca prošlog tjedna su banke i novčarske institucije sa sjedištem u Velikoj Britaniji trebale Bank of England predati svoje planove o razdoblju nakon Brexita. Ako je nakon referenduma možda i bilo institucija koje su se nadale kako će se to “već nekako” srediti, sada je i novčarima postalo jasno da trebaju donijeti odluku – koja se u pravilu svodi na odluku o pakiranju kofera.

O važnosti i posljedicama za čitavo britansko gospodarstvo dovoljno jasno govori direktor Bank of England, Mark Carney: "Milijun ljudi u ovoj zemlji rade u financijskom sektoru, on predstavlja 7% čitavog BDP-a Velike Britanije, a samo porezi koje plaća ovaj sektor pokriva dvije trećine čitave nacionalne zdravstvene skrbi." Naravno da Britanci žele da tako i ostane, ali to će biti vrlo, vrlo teško dogovoriti.

Konkretni planovi o seljenju su se već mogli čuti. Čak i londonski Lloyd planira proširiti svoj ured u Bruxellesu, ali u načelu i dalje namjerava voditi svoje poslove iz Londona. Hoće li to tako ići – da banke tek otvaraju “poštanske sandučiće” u EU i da se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo – to nije baš sigurno, jer tu je i europska institucija za nadzor banaka koja tako nešto ne želi dopustiti. Zato se u mnogim drugim financijskim institucijama već daleko odmaklo o planovima za selidbu barem dijela svojih ureda.

Jedan od gradova koji će imati koristi od toga je svakako i Frankfurt (Frankfurt želi imati koristi od Brexita ).

Apsurdno je da će u taj grad sada preseliti i novčarska institucija koja zapravo ima i sjedište u tom gradu – Deutsche Bank. Naime, ona u Londonu ima odijel za promet vrijednosnicama i za međunarodno poslovanje koja je dosad zapošljavala gotovo 8.600 suradnika. Gotovo polovica njih sada seli u Frankfurt, odakle će biti uspostavljeni i sustavi nadzora i kontrole što je također bilo u Londonu.

Ali tu je i čitav niz drugih novčarskih institucija: najveća američka banka JP Morgan će Frankfurt odrediti kao pravno sjedište, makar će proširiti i svoje urede i u drugim europskim metropolama: “Suradnici će možda sjediti i u Parizu, Nizozemskoj ili Madridu. Još se nismo odlučili”, izjavio je CEO JP Morgana Jamei Dimon.

I britanska banka Standard Chartered također namjerava uvelike proširiti svoj ured u Frankfurtu koji je dosad zapošljavao stotinjak suradnika i u tom gradu stvoriti središte poslovanja za Europu. Predsjednik uprave Jose Vinals smatra “logičnim” što su se odlučili za Frankfurt jer tamo ionako vode svoje poslove s “euro-clearingom” (bilježničko praćenje kupoprodaje vrijednosnicama, op. a.), makar nije izvjesno koliko će suradnika na kraju imati u Frankfurtu: to ovisi o pregovorima o Brexitu. Nije još sigurna niti američka financijska institucija Goldman Sachs: ona zapravo već ima dozvolu za otvaranje vlastite banke u Njemačkoj i Francuskoj i za podružnice u čitavom nizu drugih zemalja EU. Ona u Londonu trenutno ima 6000 suradnika, u Frankfurtu oko 200: na kraju će ih u Njemačkoj sigurno biti najmanje dvostruko više, ali koliko će ih biti gdje, to još nije odlučeno. Slično razmišljaju i u američkoj investicijskoj banci Morgan Stanley.

Tu je i čitav niz banaka s Dalekog istoka: treća po veličini banka Japana, Sumitomo Mitsui Financial Group osniva svoju podružnicu u Frankfurtu i još je pitanje koliko će od 1000 njenih suradnika iz Londona preseliti u metropolu na rijeci Majni. Tamo dolazi i japanska investicijska banka Nomura koja je dosad imala oo 3000 suradnika u Europi, do sad ih je većina bila u Londonu. Japanska novčarska institucija Daiwa Securities zapravo već ima svoj odio investicijskog bankarstva u Frankfurtu, ali sada želi svakako proširiti svoj tamošnji ured i premjestiti određeni broj od 450 suradnika koji su do sada radili u Velikoj Britaniji.

Frankfurt nipošto nije jedina metropola Europe kamo sele novčarske institucije iz Velike Britanije. Pariz je za svoje europsko sjedište odredila i banka HSBC i tamo namjerava premjestiti najmanje tisuću suradnika. Težište želi i dalje ostaviti u Velikoj Britaniji gdje zapošljava oko 43 tisuće suradnika.

Slično kao i Deutsche Bank, tu je i čitav niz zapravo francuskih banaka koje nakon Brexita svoje urede iz Velike Britanije – gdje su se u pravilu bavile međunarodnim poslovanjem, prometom vrijednosnica ili investicijskim bankarstvom – vraćaju u domovinu: na primjer Societe Generale, BNP Paribas ili Credit Agricole. Ali ima i drugih gradova Europske unije kamo odlaze novčarske institucije iz Velike Britanije: često je to i Bruxelles, Amsterdam, institucije Južne Amerike naravno da teže Madridu…

Jedino što bi moglo zaustaviti ovaj egzodus novčara iz Velike Britanije je da se u pregovorima o Brexitu dogovori “prijelazno razdoblje”, misli Kail iz PricewaterhouseCoopersa. To bi značilo da se dogovore pravila u razdoblju nakon odlaska Velike Britanije iz Europske unije pa do konačnog sporazuma o slobodnoj trgovini između te zemlje i Unije. To bi moglo potrajati od tri do pet godina i Kail naravno želi da u tom razdoblju “sve ostane kao što je bilo.” No to očekivanje, odlukom građana Velike Britanije, teško da je realno.