Titova vila na Stojčevcu: Ruglo i opasnost za prolaznike, a moglo bi bolje

Srušeni zidovi, građevinski otpad, hrpe smeća sačinjene, između ostalog, i od flaša piva i drugih alkoholnih pića ali i narkomanskih šprica, zgarišta od vatri, grafiti na preostalim, nesrušenim zidovima, zapravo najčešće obične švrljotine koje sa umjetničkom formom kakvi su grafiti nemaju nikakve dodirne tačke... Kao i šiblje i mladice drveća koje, prema prirodnim zakonima, sve više osvajaju prostor.

Ovako danas izgleda nekada jedno od najluksuznijih zdanja nadomak Sarajeva, Titova vila na Stojčevcu. Zapravo, radilo se o objektu koji je bio namijenjen razonodi bh. komunističkih zvaničnika, koji je kao i mnogi drugi slični objekti širom bivše države nosio pridjev "titova". U ovoj vili na Stojčevcu, koliko se zna, Josip Broz je, zajedno sa suprugom Jovankom, boravio samo u dva navrata.

Rezidencija se sastojala od glavne zgrade, namijenjene boravku gostiju, te tri pomoćna objekta, koji su služili kao kuhinja, te prostori za smještaj osiguranja i osoblja koje je bilo zaduženo za održavanje vile. Nedaleko je bilo uređeno i malo izletište, koje su do početka osamdesetih godina 20. vijeka, koristili samo gosti vile, a radilo se isključivo o visokim funkcionerima. Tek nakon Titove smrti u ovom izletištu su mogli uživati i obični smrtnici.

Najmisteriozniji dio je svakako tunel koji je predstavljao atomsko sklonište, u koje su se, u slučaju opasnosti, mogli skloniti gosti vile. Ovi tuneli zadiru duboko u planinu Igman, koja natkriljuje cijeli Stojčevac i predstavlja prirodnu zaleđinu ovoj rezidenciji. Tuneli su doživjeli istu sudbinu kao i sama vila, a svako ko poželi u njih može ući na vlastitu odgovornost.

U kakvom je stanju Titova vila možda i najbolje ilustriraju riječi načelnika Općine Ilidža Senaida Memića.

"To je ruglo i sramota za ovu državu u kakvom je stanju taj objekat. Međutim, on nije u nadležnosti Općine, jer se nalazi u vlasništvu države", kazao nam je Memić.

Danas ovu vilu "obilaze" uglavnom oni koji žele da se sklone od neželjenih pogleda. Osim njih tu su i pastiri na proputovanju prema planinskim pašnjacima. Međutim, umjesto da zbog svog izgleda, prirodne ljepote koju nudi okolina, ali i svoje historije, bude jedna od atraktivnijih turističkih destinacija na Ilidži i uopće u Sarajevu, ova vila danas za svakog posjetioca umjesto užitka predstavlja opasnost.

Rezidencija danas spada u red kolateralnih žrtava neusvajanja zakon o državnoj imovini na nivou BiH. Iako bi trebala biti u vlasništvu Vijeća ministara, odnosono nadležnih institucija na državnom nivou, njen pravni status je i dalje nedefinisan.

Vlasništvo nad vilom trebalo bi biti utvrđeno zakonom o državnoj imovini, koji nikada nije usvojen i to isključivo zbog protivljenja članova Vijeća ministara i Parlamenta BiH iz RS-a.

Prvi pokušaj da se usvoji ovaj zakon na državnom nivou propao je 2014. godine. Vijeće ministara je formiralo radnu grupu, koja je trebala da usaglasi tekst koji bi bio upućen u parlamentarnu proceduru. Činili su je tadašnji ministri pravde Bariša Čolak, prometa i komunikacija Damir Hadžić i civilnih poslova Sredoje Nović. Članovi ove radne grupe bili su na korak do postizanja usaglašenog teksta, kada je Hadžić predložio da se u tekst ugradi i odluka Ustavnog suda BiH da je sva državna imovina u vlasništvu države BiH. Taj prijedlog je bio i kraj ovog zakona, a Vijeće ministara ga je u aprilu 2014. povuklo iz procedure pripreme.

Drugi pokušaj je uslijedio 2016. kada je nekoliko udruženja pripremilo tekst zakona, koje su formalno u parlamentarnu proceduru uputili zastupnici SDA Šemsudin Mehmedović i BPS-a Zaim Backović. Kada je, nakon obavljene rasprave u Zastupničkom domu PSBiH, u februaru 2016., postalo jasno da neće dobiti podršku zastupnika iz RS-a i da će u slučaju glasanja pasti, predlagači su ga povukli iz procedure i proslijedili Vijeću ministara na doradu. Međutim, za protekle dvije godine ništa u vezi sa ovim zakonskim tekstom nije učinjeno.