Čaušević: Za izlazak iz krize uz projekte nužne i investicije

O mogućnosti zaustavljanja pada ekonomskih aktivnosti u BiH, ulozi bankarskog sektora, posebno domaćih razvojnih banaka, te većem sudjelovanju domaćih kompanija u velikim projektima koji se finansiraju putem kredita međunarodnih finansijskih institucija u intervjuu za Agenciju FENA govori profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu prof.dr. Fikret Čaušević.

S obzirom na nastavak pada ekonomskih aktivnosti u BiH stručnjaci već prognoziraju produbljavanje ekonomske krize, a time i nastavak pada kreditnih aktivnosti. Koji bi po Vama bili prvi odgovori na te najave?

Čaušević: Ekonomska kriza u Bosni i Hercegovini (BiH) je društveno-ekonomski problem koji je generiran jednim dijelom u BiH, a drugim dijelom u zemljama Evropske unije, odnosno evrozone. Mario Draghi, predsjednik Evropske centralne banke, je u intervjuu CNN datom tokom World Economic Foruma u Davosu krajem januara ove godine, bio blagi optimist u pogledu postepenog oporavka u drugoj polovici tekuće godine. Zadatak predsjednika ECB-a je, između ostalog, smirivanje poslovne javnosti, odnosno preveniranje formiranja naglašeno pesimističnih očekivanja u pogledu ekonomskog rasta. Efekat relaksiranja zadovoljavanja novouspostavljenih likvidnosnih kriterija po Bazelu III, odnosno produžavanje roka za zadovoljavanje likvidnosnih kriterija s 2015. na 2019. omogućio je velikim bankama iz evrozone, kao i velikim bankama iz ostalih dijelova svijeta, da povećaju investicije, između ostalog, i u državne vrijednosne papire zemalja juga evrozone u posljednjem kvartalu prošle  i u prvom mjesecu ove godine. Time je veliki pritisak na opstojnost evrozone privremeno otklonjen i djelimično je vraćen optimizam ulagača. Prošlogodišnja kretanja u finansijskom sektoru zemalja evrozone neposredno su se reflektovala na kreditnu aktivnost banaka u zemljama zapadnog Balkana, uključujući BiH. Kreditna aktivnost banaka u BiH u 2012. nije bila u silaznom trendu – dakle, nije zabilježen pad kreditne aktivnosti. Međutim, velika opreznost banaka u BiH, proistekla iz velike neizvjesnosti u pogledu zadovoljavanja likvidnosnih kriterija banaka-majki u prvoj polovici 2012., imala je za posljedicu vrlo opreznu politiku odobravanja kredita. Mogućnosti za pretvaranje negativnih ekonomskih trendova u BiH nalaze se u nastavku i intenziviranju izgradnje infrastrukturnih objekata, posebno autoceste na koridoru 5-C. Međutim, intenziviranje izgradnje infrastrukturnih objekata nije samo po sebi dovoljno za izlazak iz krize. Ono je važan preduslov, ali da bismo bili u mogućnosti povećati devizne prilive ili smanjiti devizne odlive uporedo s izgradnjom cestovne infrastrukture neophodne su investicije na principu javno-privatnog partnerstva radi povećanja produktivnih potencijala bh. ekonomije u proizvodnji robe za izvoz, odnosno supstituciji uvozne robe.

U kojim konkretno oblastima bh. ekonomija ima najveće šanse za brži rast?

Čaušević: U ovom kontekstu BiH ima razvojne šanse u agrobiznisu, ali za sistematičniji pristup razvoju ovog segmenta ekonomije neophodno je uložiti značajna sredstva u izgradnju skladišnih kapaciteta kao i u sisteme navodnjavanja, te izgradnje modernijih plastenika koji mogu izdržati ekstremne vremenske nepogode. Također razvoj drvnoprerađivačkog klastera u BiH i njegovog većeg učešća u proizvodnji robe srednje ili više dodate vrijednosti je prilika za povećanje deviznog priliva. Međutim, jedan od ključnih faktora za povećanje produktivnosti u ovom segmentu bh. ekonomije jeste otklanjanje administrativnih barijera iz kojih proističe vrlo neracionalno gazdovanje u oblasti šumarstva i primarne prerade drveta. U metaloprerađivačkoj industriji imamo mogućnosti povećanja stepena obrade i dorade nekih od proizvoda. Budući da Aluminij Mostar proizvodi jedan od najkvalitetnijih aluminija u Evropi, korištenje ovog proizvoda za otvaranje niza malih preduzeća u kojima bi bili proizvođeni proizvodi počevši od vijaka i aluminijske bravarije (koje, također, uvozimo) do proizvoda od aluminija viših faza obrade jeste, također, jedna od realnih mogućnosti. Preduzeće FEAL iz Širokog Brijega je odličan primjer mogućnosti povećanja dodatne vrijednosti ugrađene u proizvode od aluminija u BiH i njihovog izvoza u susjedne ili evropske zemlje. Međutim, takvih preduzeća nam je potrebno više.

Iako se bankarski sektor u BiH smatra najstabilnijim segementom bh. ekonomije koliko je on ustvari u funkciji ukupnog ekonomskog razvoja?

Čaušević:Bankarski sektor u BiH jeste jedan od najstabilnijih segmenata bh. ekonomije, kako ste naveli u Vašem pitanju. Rast kvaliteta poslovanja i stabilnosti sektora komercijalnog bankarstva korespondirao je u periodu nakon usvajanja Zakona o politici stranih direktnih investicija u BiH, nakon uvođenja jedinstvene valute u BiH (KM), te nakon usvajanja mjera finansijske liberalizacije u oba bh. entiteta u pogledu potpune slobode formiranja kamatnih stopa u skladu s odnosima ponude i tražnje za finansijskim sredstvima, bez uplitanja države. Također, mjerama finansijske liberalizacije nerezidentima je omogućeno da mogu kupovati domaće banke (državne ili privatne), kao i osnivati nove banke. U periodu 2000.-2006. većina sada dominantnih banaka je došla u BiH i unaprijedila tehnologiju poslovanja bankarskog sektora te povezala sektor komercijalnog bankarstva BiH s banakama iz zapadne Evrope. Nakon dolaska stranih banaka u BiH, kamatne stope su značajno smanjene u periodu 2000.-2007. što je dovelo do rasta tražnje za kreditima generiranog iz poslovnog sektora. Rekordan porast kredita odobrenih preduzećima zabilježen je 2008. (1,6 milijardi KM), ali je i u periodu 2002.-2007. prosječan rast kredita bio vrlo značajan i iznosio je približno 900 miliona KM. Efektivna zaposlenost u BiH u proizvodnom sektoru bh. ekonomije porasla je u navedenih pet godina za približno trećinu.

Moram naglasiti da u pogledu mjerenja zaposlenosti postoji jako velika zabuna u BiH, budući da se nezaposlenost mjeri po broju formalno prijavljenih na biroima za zapošljavanje, s jedne strane, odnosno zaposlenost po osnovu formalno prikazanih zaposlenih u preduzećima, s druge strane. Niti jedan niti drugi podatak nisu tačni. Na biroima za zapošljavanje, zbog neriješenog sistema socijalne zaštite u dijelu privatnih preduzeća, evidentiran je dio osoba koje efektivno rade ali na neformalnim tržištima rada i posebno u oblasti građevinarstva, ugostiteljstva i hotelijerstva, kao i trgovine. Također, jedan broj zaposlenih u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji (porodične farme) nisu prikazani u zvaničnim statistikama zaposlenosti mada intervjuom s 15 najvećih preduzeća u oblasti prehrambene industrije u BiH nije teško doći do podatka da ta preduzeća imaju oko 50.000 stalnih kooperanata i 20.000 sezonskih. Bez zaposlenih osoba na porodičnim farmama ne bi bilo moguće razvijati agrobiznis u BiH i, stoga, ovo pitanje bi trebalo riješiti na sistematski način – i zbog razvoja agrobiznisa ali i zbog socijalnog osiguranja poljoprivrednih proizvođača. Zašto, navodim ovaj primjer? Jednostavno zbog toga što u velikom broju zemalja u tranziciji, uključujući i BiH, u periodu 2000.-2008. ostvarene su razmjerno visoke stope ekonomskog rasta, ali taj ekonomski rast, u većini slučajeva, nije pretvoren u „viši kvalitet“ – ekonomski razvoj, jednim dijelom i zbog toga što su sistemi socijalne zaštite asimetrično raspoređeni i njih više podnose preduzeća iz proizvodnih djelatnosti i za njih vezanih preduzeća iz uslužne djelatnosti, u odnosu na djelatnosti u kojima postoji veliko sivo tržište rada koje potkopava sistem socijalne zaštite.

Tako su, dijelom i zbog prethodno navedenih problema, komercijalne banke u BiH bile i, naravno, ostale rukovođene profitnim motivima, a u peridou finansijske i ekonomske krize (od 2009. do danas) i vrlo visokim opreznosnim motivima zbog ranije spomenutih likvidnosnih kriterija. U tom smislu, dobro organizovanu, kooperativnu i efikasnu institucionalnu strukturu, baziranu na profesionalnim vladama radi osmišljavanja i podsticanja ekonomskog razvoja ne može zamijeniti niti će ikada moći zamijeniti bilo kakva privatna profitno orijentisana institucija, uključujući i komercijalne banke.

U domaćem bankarskom sektoru dominantan uticaj ima strani kapital. Kako, osim logične orijentacije tog kapitala na vlastiti profit, pojačati interes i aktivnosti tog kapitala u razvoj domaćih privrednih kapaciteta?

Čaušević: Ukoliko država, a u našem slučaju entiteti potpuno liberaliziraju finansijsko tržište, oni gube instrumente kojima mogu „prisiljavati“ banke na povećanje kreditne aktivnosti. Jedini način da banke u takvim okolnostima povećaju kreditnu aktivnost jeste u jasnom i nedvojbenom određenju vlada oba entiteta, i svih deset kantona u FBiH, uključujući i Distrkt Brčko, prezentiraju odlučnu spremnost da ne dovode u pitanje političku i institucionalnu stabilnost i budućnost BiH, da u odnosu prema međunarodnoj zajednici nastupaju s jasnim zajedničkim stavovima opredijeljenim ka uzajamnoj saradnji i spremnosti da realiziraju zajedničke projekte, pa bi na taj način smanjili institucionalno-politički rizik, povećali interes domaćih i stranih ulagača, uključujući i eliminaciju bespotrebnih administrativnih barijera za obavljanje biznisa. U maloj ekonomiji, kakva je BiH, ne postoji alternativa ovakvom djelovanju.

U BiH postoje u oba entiteta i domaće razvojne banke koliko su one u funkciji privrede, otvaranja novih radnih mjesta i zapošljavanja, odnosno koliko su sredstva kojima raspolažu dovoljna za veće ekonomske aktivnosti?

Čaušević: Učešće zbirne aktive dviju razvojnih banaka u BiH u poređenju s vrijednošću ukupne aktive bankarskog sektora u BiH u prosjeku u posljednje tri godine nije bilo veće od 2,7 posto. S druge strane, učešće zbirne aktive triju najvećih komercijalnih banaka (bankarske grupacije) u BiH bilo je približno 45 posto. Obje razvojne banke u BiH su potrebne i njihova uloga u razvoju može biti velika. Međutim, raspoloživi kapitali i izvori finansiranja za razvojne projekte su, međutim, vrlo skromni. Da bi obje razvojne banke imale znatno veći uticaj na smanjivanje regionalnih razlika u BiH, koje su veoma velike, one bi morale imati kapitale znatno veće od postojećih, te stabilne dugoročne izvore finansiranja uz niže/niske kamatne stope, uključujući i emisiju njihovih desetogodišnjih ili petnaestogodišnjih obveznica. Na razvojno bankarstvo u BiH u dosadašnjem periodu dominantan uticaj su imale vodeće političke stranke, što je sputavalo slobodu donošenja odluka o razvojnom finansiranju ovih banaka od njihovog osnivanja do danas. Da bi se taj problem otklonio jedan od načina bi bilo privlačenje Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), Evropske investicijske banke (EIB) i, poželjno, jedne od najznačajnijih nacionalnih razvojnih banaka u Evropi (KfW) kao suvlasnika dviju razvojnih banka u BiH. Na taj način bi kapitali ovih banaka u relativno kratkom  periodu mogli biti udvostručeni ili utrostručeni, kreditne linije koje odobravaju ove banke bi bile značajan izvor sredstava za razvojno finansiranje u BiH putem naših razvojnih banaka, politički pritisci u donošenju odluka o kreditiranju bi bili eliminisani, Evropska unija bi imala svoje predstavnike u upravljačkim strukturama obiju razvojnih banaka i putem  njih aktivno nadgledala rad, ali i doprinosila finansiranju razvojnih projekata, dok bi sigurnost i kvalitet finansijskih instrumenata (obveznica dugog roka dospijeća denominiranih u KM) omogućila trajnije izvore finansiranja razvojnih projekata, smanjivanje kamatnih stopa na ove izvore (zbog stabilnosti usljed suvlasništva međunarodnih/stranih razvojnih banaka). Argument koji mi je u februaru 2007. „ponudio“ jedan inostrani ekspert da EBRD, EIB ili KfW nisu zainteresovane da participiraju u suvlasništvu, jednostavno nije valjan. Naime, EBRD je 25-postotni suvlasnik druge najveće komercijalne banke u susjednoj Srbiji (Komercijalna banka a.d. Beograd), dok su EBRD i KfW bili prisutni i kroz osnivanje MicroEnterprise Bank (sadašnja ProCredit Bank). Suvlasništvo u razvojnom bankarstvu je, također, logičan potez ovih institucija ali je za takvo što potreban kontinuirani napor domaćina i nedvojbena spremnost da se realiziraju takva partnerstva.

Može li država učiniti više na angažiranju domaćih kompanija kod velikih investicijskih projekata koji se finansiraju sredstvima EBRD-a, EIB-a, Svjetske banke budući da su postojeći uvjeti kod dobijanja tih poslova međunarodnim tenderima u startu diskriminirajući prema domaćim firmama?

Čaušević: Budući da je jedan od uslova za pristupanje Evropskoj uniji poštivanje pravnih tekovina te unije, u našoj zemlji je donesen Zakon o javnim nabavkama. Taj zakon podrazumijeva i definisanje tenderskih procedura u kojima se insistira na referentnosti aplikanata na tenderima. Naše kompanije su bile isključene s međunarodnih tržišta u periodu 1991.-1995. iz dobro poznatnih razloga, a u postratnom periodu su zbog pristupa privatizaciji i neracionalne institucionalne strukture neke od najreferentnijih bh. kompanija „usitnjene“ i u postratnom periodu dovedene u podređen polažaj u odnosu na inostrane konkurente. Izrazit primjer da strana/evropska kompanija može napraviti ozbiljne probleme i sebi ali i našim podizvođačima, kako u pogledu kvaliteta izvedenih radova, tako i pogledu finansijskih promašaja, jesu primjeri sa slovenskim građevinskim kompanijama koje su pobijedile na nekim od tendera za izgradnju infrastrukture. Bankrot jedne takve kompanije doveo je u situaciji nekoliko domaćih kompanija da im nije plaćeno za dobro urađen posao, što je sistemom lančane reakcije dovelo do nemogućnosti tih preduzeća da izmiruju svoje obaveze, kako prema radnicima tako i prema državi. U ovakvim institucionalnim okolnostima vlasti u BiH nemaju veliki manevarski prostor u smislu preferiranja domaćih kompanija, ali zbog već navedenih negativnih iskustava, povremeno postoje mogućnosti da se prethodni promašaji navedu kao jak argument u preferiranju domaćih kompanija koje su se već potvrdile kvalitetom svog poslovanja da mogu uspješnije i pravovremenije realizirati povjerene poslove.