Alen Muratović, glumac: Želio bih glumiti u istorijskoj seriji

Za glumca Alena Muratovića protekla godina bila je izuzetno naporna. Uz rad sa studentima na Odsjeku gluma ASU i stalne angažmane u teatru imao je i nastupe s bendom "Dvadesetorica".  Nedavno je snimio i reklamu za "Eronet" i smiješi se s bilborda. Alen nije fasciniran televizijom, ali bi volio zaigrati na filmu. Dosad je najangažiraniji na "daskama koje život znače". Komedije, pa i one obojene crnom, publici su izuzetno zanimljive.

Posljedni angažman u tom žanru zabilježio je u uvijek popularnoj Nušićevoj "Ožalošćenoj porodici" u režiji Ahmeda Imamovića.

„Komediju možemo dijeliti na komediju situacije ili karaktera, uvodeći i druge stilove poput farse ili groteske. Nažalost, kod nas se komedija svela na prostakluk i primitivizam. S ogromnom žalošću moram reći da veliki dio publike upravo to zanima. Takvim predstavama nije mjesto u profesionalnom pozorištu. Svjedoci smo da upravo taj žanr primitivizma, a ne komedije u njenom punom obliku, kreira jednu generaciju, koji to uzimaju kao mjeru stvari.

Mislim da smo u velikoj opasnosti da uništimo komediju. Teatri se okreću tome iz razloga što pune sale i obezbjeđuju egzistenciju za dalji rad. Vjerujem u dobru predstavu. Ako već narod želi da kroz suze od smijeha doživljava katarzu, na isti način će je doživjeti puštajući  je u dramskoj predstavi“, kaže Alen na početku razgovora.

Životni maraton

Govoreći o angažmanu na ASU, Alen nije oduševljen novim generacijama koje žele da jednog dana zakorače u čarobni svijet teatra. Sad radi sa studentima četvrte godine.

„Svaka nova generacija donosi nešto svoje. Donose novo, ali i malo. Tu mislim na obrazovanje, na opći nivo kulture i zrelosti u njihovom tumačenju. Srednjoškolsko obrazovanje rapidno obara kriterije i gotovo začahurenim drži planove i programe, koji se godinama ne mijenjaju unatoč činjenici da sve oko nas mijenja. Malo želimo, malo radimo, pa ćemo toliko i dobiti. Generacija s kojom sad radim dostigla je zavidan nivo obrazovanja i lične zrelosti, koji su morali nadoknađivati kroz godine studija. Zaljubljeni su u svoj poziv, ali i uplašeni za svoju budućnost. Mojoj generaciji je, čini mi se, bilo malo lakše. Pozorišta su vapila za popunjavanjem ansambla. Sad se radna mjesta ne otvaraju. Mora se čekati da neko ode u penziju“.

Govoreći o svom poslu, naglašava da je za glumca proces učenja maraton. Lako je napraviti jednu dobru ulogu, ali stotinu je izazov. Glumci nemaju alat.

„Oni imaju sebe i njihov alat je psihofizičko biće, habitus. Ono se mora održavati, njegovati i usavršavati. Kako se odnosimo prema njemu, tako se odnosimo i prema svojoj glumi. Ako je naš instrument zdrav, spreman, njegovan i treniran, izdržat ćemo maraton. Ako nije, spotaknut ćemo se na prvoj većoj prepreci. Mi svoj posao živimo 24 sata dnevno. Naša spoznaja je neprekidna, teška i zahtjevna, jer iziskuje istinu. Istina je oltar koji pokušavamo dokučiti cijelog našeg života. U potrazi za njom prolazimo ogromna iskušenja koja najčešće bole, ali se isto tako i zavole do beskonačnih granica“.

Projektom "Vanjek i Sladek", prema motivima "Audijencije" češkog političara i pisca Vaclava Havela, s kolegom Milanom Pavlovićem oduševili su publiku gdje god su se predstavili. Nakon 50 predstava završili su ciklus i obojica, kaže, imaju previše obaveza. Voli rad na radiju, a prije nekoliko godina dobio je i nagradu "Glumac godine" za angažman upravo u ovom mediju.

„Dopadaju mi se svi mediji ako je zadatak dobar i ako radite s ljudima koji su posvećeni i znaju svoj posao. Serije koje se snimaju su dobre iz finansijskih razloga i želje za promoviranjem. Nisam od glumaca koji se kače za tu vrstu parametra, iako u svojoj biografiji imam i takvih projekata. Naravno da bih sutra radio i u nekoj seriji, ako bi okolnosti i uloga sadržavali elemente koji su ključni za bavljenje ovim poslom. Za početak su dovoljna samo dva - dobra priča i sadržajan karakter“.

Ne gleda seriju "Sulejman Veličanstveni" i o svemu tome malo zna. Osim kad nazove mamu...

„Ona moli da je ne zovem u vrijeme emitiranja, jer se dešava nešto jako bitno. Nemam neko posebno mišljenje o tome. Gledao sam mnogo istorijskih serija koje su odlične, s odličnim glumcima, pričama i vrhunskim produkcijama. I da, želio bih biti dio takvog projekta“.

Dedo u "stojadinu"

Predstava ima smisla ako šalje poruku i animira gledateljstvo da se trzne iz uspavanosti. Komad "Samo nek ne puca" pod rediteljskom palicom Dine Mustafića, gdje je ostvario jednu od glavnih uloga, imao je premijeru u decembru.

„I danas mi je žao što smo taj proces morali završiti premijerom. Bavili smo se temama od kojih ne možemo pobjeći, jer kroje našu surovu svakodnevicu. Fašizam, nacionalizam, homofobija, vjera, dio su priče. Pokušali smo progovarati o stvarima koje nas dovode na marginu civilizacije, dno moralnog vaspitanja. Našu predstavu, nažalost, neće gledati isti ti koji su nam servirali sve ovo, ali misija nam je da je što više mladih ljudi pogleda i ne dozvoli da njihove živote pretvore u pakao“.

A da humor uvijek pobjeđuje sivilo, dokazao je Alen kad je nedavno na Facebooku pokrenuo svojevrsno takmičenje - "najpuć". Mnogi su poslali fotografije s napućenim usnama.  Stil "riba čistač" u poziranju u našoj zemlji je izuzetno čest.

„Kad otvoriš FB, ukazuju ti se spodobe s napućenim usnama. Zapitam se: zamisli, gledaš one stare porodične albume i svi puće usne. Mama i nana. Hajde što mama pući, ali vidi nane. Dedo u novom "stojadinu" sam sebi uradio puć na retrovizoru. Kakva bismo mi djeca bili da su nas u takvim okolnostima majke začinjale?  Eh, zamislite sad šta nas čeka, kakva se oluja sprema“, kaže na kraju Alen Muratović.