Senad Bašić, sarajevski filmski i kazališni glumac te profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, odigrao je više od 60 kazališnih uloga, glumio u bh. hit-filmovima “Gori vatra”, “Kod amidže Idriza” i “Teško je biti fin”.
Osamdesetih je rušio rekorde gledanosti s kultnom predstavom “Audicija”, u kojoj je glumio Majka Kjajevića, a u 46. godini dobio prvu televizijsku ulogu u humorističnom serijalu “Lud, zbunjen, normalan”, s kojom je stekao veliku popularnost u regiji. Popularni Rukfaš je odgovorio na nekoliko pitanja koja se tiču njegove glumačke karijere, serije “Lud, zbunjen, normalan”, o budućim projektima kao i svojoj obitelji.
Pet godina smo Vas gledali kao Rukfaša u seriji “Lud, zbunjen, normalan” (LZN). Jeste li u samom početku te serije bili zadovoljni svojom ulogom?
- Jesam. Ali više od uloge Faruka sam bio zadovoljan glumačkim timom, autorskim timom i producentskim timom koji se na samom početku okupljao oko LZN-a. Intuicija mi je govorila bit će nešto od toga. “Mic po mic” i bi.
Je li Vam ovo, možda, 'najznačajnija' uloga u karijeri?
- Što se tiče televizijsko igranog humorističkog serijskog programa, ovo je najznačajnija uloga u mojoj karijeri. Ima uloga u mojoj karijeri koje su mi drage na potpuno drukčiji i intimniji način nego što je to uloga Faruka.
Uspoređuju li Vas doma s Rukfašom?
- Ne. Kući sam Senad, tata, djed, suprug, ljubavnik... (smijeh).
Sigurno postoje zgode i 'nezgode' na snimanjima koje ćete zadugo pamtiti?
- Sjećam se jedne epizode u kojoj je bio dijalog: Izet: “Čuje li se išta?”, Faruk treba odgovoriti: “Ne šušnu ni miš.” Mustafa je stalno išao za mnom i upozoravao me da ne pogriješim i ne kažem: “Ne mišnu ni šuš.” Bi akcija i ja rekoh, umjesto: “Ne šušnu ni miš”, “Ne mišnu ni šuš.” Svi smo se zabavljali.
Je li Vam žao što je snimanje prekinuto i nadate li se nastavcima?
- Navikao sam se na početak, sredinu i kraj u svojoj karijeri. Nikad ne ostane iza mojih uloga na filmu, kazalištu i televiziji žaljenje, nego lijepe uspomene i zadovoljstvo, pogotovo ako je posao urađen uspješno. Što se nastavaka tiče, to ovisi o onima koji naručuju taj posao.
Kolika je prisnost nastala između stalne ekipe na setu?
- Proteklih 6 godina na setu je vladala vrlo pozitivna i radna atmosfera. Svatko iz ekipe je davao od sebe najbolje što može i umije i to se osjeti u rezultatu. Pogotovo je dobra kemija i sinergija bila među glumcima i redateljem Elmirom Jukićem, piscem Feđom Isovićem.
Jeste li ostali u kontaktu s njima kao dok je trajalo snimanje? Tko je na Vas ostavio najviše utjecaja i zašto?
- Jesam, u kontaktu sam sa svima iz ekipe. S većinom od njih sam surađivao i prije LZN-a, pogotovo s glumcima Mustafom Nadarevićem u filmovima “Kod amidže Idriza” i “Nafaka”, Gordanom Boban u predstavi “Bit će, bit će”, Sašom Petrovićem u predstavama “Audicija” i “Bit će, bit će”, ali sam prvi put surađivao s Feđom Isovićem i ta suradnja mi je jako draga. Obojica smo iz istočne Hercegovine, Trebinja, mada su moji, otac i majka, iz Gacka.
Je li bilo naporno uskladiti snimanja s predavanjima na Akademiji na kojoj i predajete? Kakav odnos imate sa studentima i kako Vas oni doživljavaju nakon serije?
- Znate kako je to? Evo ovako: ustanem u 5 ujutro, popijem kavu, u 6 je 'pick up', u 7 je klapa, snimam do 15 po dispoziciji, u 16 do 19 mi je sat glume na Akademiji, u 20 predstava, u 23 se vratim kući i zaspim k'o klada. Buđenje u 5 , 'pick up' u 6 i tako 6 godina, baš usklađeno. Dakle, gore nego u 19. stoljeću. Ništa od onog 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati spavanja. To vam je biti glumac na Balkanu. Moji studenti i ja rijetko diskutiramo o mojim radovima. Svatko od studenata mora pronaći vlastiti put k svojoj realizaciji i uspjehu.
Kakvi su Vam planovi za ubuduće, planirate li nove projekte?
- Ovoga ljeta ću sudjelovati u promociji svjetske premijere svog najnovijeg filma “Adria Blues” u režiji Miroslava Mandića, u kojem igram glavnu ulogu Tonija Rifa. To mi je izvjesno, a ostali budući planovi su pod oznakom “STROGO POVJERLJIVO”.
Koliko Vam je “Audicija” iz 1984. pomogla u glumačkoj afirmaciji i karijeri? Koji su Vam trenuci ostali u pamćenju?
- “Audicija” je mladost-ludost. To su studentske vježbe, a karijera je mnogo ozbiljnija stvar od studentskih vježbi. Pamtim razne psine, neobuzdanu i razuzdanu mladost od kojih bi se mogla napraviti serija koja bi bila uspješnija od američke TV serije “Jackass” (u prijevodu – Kenjci).
Imate li potporu obitelji u poslu kojim se bavite? Jeste li zbog posla često izbivali od kuće na duže vrijeme, koliko im je to teško padalo?
- Imam potporu svoje obitelji. Uglavnom sam na terenu, a pada tako kako pada. Trideset godina sam glumac, navikli su.
Koliko s unučicom provedete vremena, čujemo da Vas to druženje opušta i tko je u tom druženju zapravo 'odrasla osoba'?
- Provodim onoliko koliko stignem. Djeca su super. Ena i ja najviše učimo. Ona ima sve petice, ja sam imao sve desetke. Baš je na mene.
Po čemu pamtite djetinjstvo, kakvo je bilo, lagano ili teško za odrastanje, što Vam nedostaje iz toga razdoblja?
- Po bijedi radničke klase. Isto kao u filmu Živka Nikolića “U ime naroda” ili kao u filmu “Sjećaš li se Doli Bel?” Emira Kusturice. Kao i u tim filmovima, “fali, svega fali”.
Odete li u svoj rodni kraj, 'vuče' li Vas?
- Prošle godine sam sa suprugom bio u Ključu, kod Gacka, odakle mi je majka. Tamo nisam bio od osnovne škole. Ugodno sam bio iznenađen kad sam vidio ploču na ulazu u Ključ, ploču Europske unije za zaštitu kulturno-povijesnog naslijeđa. Ključ je bio jedna od prijestolnica srednjevjekovne Bosne koju je osnovao Sandalj Kosača. Srednjevjekovne glumačke družine iz Dubrovnika su dolazile u Ključ i igrale predstave za srednjovjekovnu bosansku vlastelu. Mora da se netko od tih Kosača zaljubio u dubrovačku glumicu, oženio je i tako taj glumački gen ide sve do mene. A možda i gen kose, jer kako mi supruga zna često reći, nepristojno je u mojim godina imati tako gustu kosu.
