Oličenje sudbine Bosne: Katarina, bosanska kraljica

Najpoznatija ženska ličnost srednjovjekovne bosanske historije i najtragičniji član domaće dinastije Kotromanića, bez sumnje je kraljica Katarina.

Bila je kćerka velikog vojvode bosanskog hercega Stjepana Vukčića, gospodara Huma. Udajom za kralja Stjepana Tomaša postala je bosanska khistorije dinastije Kotromanića.

Katarina je, naime, bila suvremenik i sudionik propasti Bosanskog kraljevstva i nestanka srednjovjekovne Bosanske države, što se sve odvijalo na krajnje tragičan način.

U tom vihori Katarina je izgubila sve što čovjeka čini čovjekom: dom, porodicu i domovinu. Najveća bol joj je ipak bio gubitak dvoje nejake dječice.

Povrh svega, doživjela je najcrnju sudbinu koja može snaći ljudsko biće: umrla je kao izbjeglica u duđoj zemlji, daleko od svog ognjišta i domovine, piše Enver Imamović za RadioSarajevo.

OLIČENJE BOSNE

Kraljica Katarina po mnogočemu oslikava Bosnu sa svim njenim karakterističnostima. U njenom životu prožimale su se čak četiri vjeroispovijesti: bogumilska, pravolsvna, katolička i islamska.

Otac joj je bio gorljivi bogumil pa je po rođenju i ona pripadala toj vjeri. S pravoslavljem je bila povezana preko svoje majke koja je potjecala iz zetske (crnogorske) velikaške kuće Balšića, i babe koja je bila srpska princeza.

Udajom je, pak, postala katolkinja i u toj vjeri je živjela do smrti. Njena djeca, Katarina i Sigismund su, nakon što su ih Turci zarobili i odveli u Tursku, primili islam i čitav život su proveli u toj vjeri. Isti je slučaj bio s njenim najmlađim bratom Stjepanom, koji je također u Turskoj primio islam, i kao Ahmed Hercegović, postao je visoki carski dostojanstvenik i znameniti vojskovođa.

Katarina je rođena 1424. godine u Blagaju iznad Vrela Bune u Humu, kao prvo dijete hercega Stjepana Vukčića. Majka joj je bila Jelena, kćerka Balše III iz Zete (današnja) Crna Gora). Balša je iza sebe ostavio više ženske djece o kojima se brinula njihova baba, pošto joj je rano umrla i majka. Katarinina baba je bila, pak, kćerka srpskog kneza Lazara, a žena bosanskog velikaša Sandalja Hranića.

Oni su je i udali za hercega Stjepana, i iz te veze rodila se Katarina.

Odrastala je u domu svojih roditelja gledajući kako njen otac, kao najmoćniji velikaš Bosne tog vremena, širi svoje posjede i ugled Bosanskog kraljevstva. Majka joj je umrla rano pa je odrastala uz oca i braću. Kad je navršila 22 godine zaprosio ju je kralj Tomaš i tako je postala bosanska kraljica.

Vjenčanje je obavljeno augusta mjeseca 1446. godine u Milodražu kod Kiseljaka gdje se nalazio ljetni dvor bosanskih kraljeva. Slavlju je prisustvovao i sretni otac mlade, brojna vlastela i predstavnici mnogih evropskih dvorova.

Nisu izostali ni predstavnici Dubrovačke Republike, koji su slovili kao tradicionalni politički i trgovački partneri i prijatelji Bosne. Njihovo izaslanstvo je bosanskoj kraljici donijeli svadbeni dar u vrijednosti od 1200 dukata.

Ovim brakom su se još više zbližile dvije najmoćnije bosanske porodice - dinastija Kotromanića i humske Kosače. Malo vremena nakon vjenčanja uslijedilo je krunjenje.

Foto: Nadgrobna ploča/ Muzej bosanskog kraljevstva

Obavljeno je u Milima kod Visokog, gdje su se nalazili dvori i zborište bosanske vlastele, to jest mjesto održavanja sabora, koji se u Bosni zvao stanak.

Svećani ceremonijal krunjenja obavljen je u prisustvu brojne bosanske gospode, brojnih stranih uzvanika i mnoštvo puka. I papa je bio zastupljen na slavlju - preko biskupa Tome, koji je prije toga Tomaša preveo na katoličku vjeru. Papa je za ovu priliku Tomašu poslao novu krunu, ukrašena biserima i draguljima, ali se kralj nije njome okrunio.

Njegovo odbacivanje domaće vjere i preuzimanje katoličanstva te otpuštanje prve žene Vojače koju je pod pritiskom pape i katoličke Evrope morao napustiti kao bogumilku, nije prošao bez problema. Kraljeve postupke je osudio narod, koji je bio listom bogumilske vjere, i to je malo potom dovelo do krvavog građanskog rata.

MILJENICA NARODA

Katarina se brzo navikla na dvorski život i uživila u ulogu bosanske kraljce. Uspješno je obavljala sve dužnosti i vjerno slijedila svog muža. Kao blaga, dobre naravi i uvijek spremna da svima priskoći u pomoć, postala je omiljena kako na dvoru tako i u narodu. Rodila je dvoje djece - sina Sigismunda i kćerku Katarinu.

Sreća, međutim, nije dugo trajala. Godine 1449. kralj je pod pritiskom stanih sila morao poduzeti progon bogumila i uslijedili su krvavi događaji. Kraljica je bila svjedokom teških stradanja zemlje i naroda, a onda je došlo do raskola između njenog muža, to jest kralja Tomaša, i njenog oca, koji je uz većinu bosanskih velikaša osudio kraljeve postupke naspram vlastitog naroda.

I tek što su se nakon tri godine sukobi smirili, umre kralj Tomaš. Katarija je ostala hdovica u 37. godini života, s dvoje nejake djece. Novi kralj Stjepan Tomašević, njezin pastorak, zbog događaja u vezi njegove majke, nije joj bio sklon. Od tada je provodila veći dio vremena izvan dvora na Bobovcu. Uglavnom je boravila na Kozogradu iznad Fojnice. Tu ju je zatekao i prodor Turaka.

Ni tu spokoj nije dugo trajao. Godine 1463. bila je sudbonosna za Bosnu. Sultan Mehmed II el Fatih na nju je poveo vojsku od 150.000 ljudi s namjerom da je osvoji. Zemlja je bila istrošena tokom vjerskih progona i narod se bio razišao sa svojim kraljem. Bosna je stoga postala lahak plijen turskog zavojevača.

Njeni susjedi, moćni Madžari, Mlečani, papa i ostale evropske države, nisu joj pritekli u pomoć, mada su svojevremeno šakom i kapom obećavali bosanskom kralju da će ga svi zajedno braniti ako sultan napane Bosnu.

Kada je do toga došlo niko od njih nije ni prstom maknuo niti se odazvao vapaju bosanskog kralja. Turci su nezadrživo gazili Bosnom, kralj je bio ubijen i nastalo je rasulo. Mnogi su potražili spas u bijegu iz zemlje. Odrednica im je uglavnom bila Dalmacija, odakle su prosljeđivali u druge evropske zemlje.

Suvremenici tih događaja zapisali su da je čitava Evropa bila zapljusnuta bosanskim izbjeglicama i da su u mnogim sredinama predstavljali socijalni i politički problem.

Foto: Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum XVII, 217v

BIJEG IZ BOSNE

Prodor Turaka kraljicu Katarinu je zatekao u Kozogradu iznad Fojnice, a njene dvoje djece, Sigismunda i Katarinu, u Zvečaju na Vrbasu. Ona se uspjela probiti kroz tursku opsadu i preko planina stigla u Dubrovnik pa se tako spasila. Nije se dugo tu zadržala. Bila je uvrijeđena postupcima dubrovačkih vlasti koje su joj odbili isplatiti pohranjene dukate čiji je vlasnik bio bosanski dvor. Godine 1465. napustila je Dubrovnik i preselila se u Rim. Stanovala je u iznajmljenoj palači u centru grada, nedaleko današnjeg trga Piaza di Venezia.

Od pape je dobijala mjesečnu potporu u iznosu od 120 dukata. Uza je imala brojnu pratnju. Sačinjavali su je članovi najpoznatijih bosanskih velikaša i žena koji su s njom izbjegli iz Bosne. Ostali su uz svoju kraljicu sve do njene smrti.
Katarina je u Rimu uživala najveći ugled i poštovanje. Zbog nesreće koju je doživjela njena zemlja, a i ona sama, svi su nastojali da joj izbjeglički život bude što snošljiviji. Kako zbog suosjećanja tako i zbog velikog poštovanja, jer se radilo o bosanskoj kraljici, bila je središnja ličnost onovremenog Rima.

Pozivana je na sve značajnije manifestacije javnog života kao što su vjenčanja, vjeridbe, prijemi i dr. Njeno ime se nalazilo na vrhu popisa najcjenjenijih uzvanika koje su pozvane na proslavu jubilarne 1475. godine u organizaciji Svete stolice pod vodstvom pape Siksta IV.

BOL ZA BOSNOM I DJECOM

Sva ta pažnja i sjajno okruženje nije moglo otrgnuti kraljicu od njenog bola i tuge s čime je i lijegala i ustajala od dana kada je napustila Bosnu i doživjela tešku nesreću. Svoja poznanatva i veze koristila je da joj se pomogne u potrazi za njenom djecom.

Godinama je slala pisma i emisare na sve strane ne bili što o njima saznali. Sačuvano je pismo koje je uputila milanskom vojvodi Galeaciu Sforzi u kojem ga moli za pomoć. Njegov sadržaj je izuzetno potresan, pun vapaja nesretne majke koja preklinje za pomoć da povrati djecu. Nije poznato šta joj je milanski vojvoda odgovorio, ali od pomoći nije bilo ništa. I druga njena nastojanja su ostala bez uspjeha.

Kada je na koncu čula da su joj djeca primila islam i da ih vjerojatno neće nikada više vidjeti, od bola i tuge je pala u bolesničku postelju. Predosjećajući skori kraj, naredila je da joj se pozove bilježnik pred kojim je iskazala svoju posljednju volju. Na sastavljanju oporuke bilo je prisutno sedam svjedoka, od kojih su četvorica bili franjevci iz samostana Ara Celi.

Izrazila je želju da se sahrani u crkvi Ara Celi (u centru Rima), a za urđenje grobnice odredila je iznos od 200 dukata. Potom je naredila da se isplate svi njeni dugovi, s tačnim navodima kome i koliko. Crkvi u kojoj će biti zakopana, ostavila je svoj plašt, svileni prekrivač za oltar i druge predmete.
Dio imovine ostavila je bolničkom zavodu Sv. Jeronima, koji je udomio mnoge njene zemljake. Potom je izdiktirala šta pripada kojoj od gospođa i gospodi iz njene pratnje, te služinčadi.

A onda je odredila šta ostavlja svojoj djeci. Sinu Sigismundu je bio namijenjen mač njegovog oca i druge stvari koje su pripadale njegovim Kotromanićima. Isto je bilo s kćerkom Katarinom.

Njoj je ostavila srebreno posuđe, srebreni bodež i drugo što je smatrala vrijednim da će joj biti draga uspomena od majke i njenih Kotromanića. To je sve predato i pohranjeno u papinsku riznicu, s amanetom da se predaja realizira kada se za to steknu uvjeti.

POKOJ U TUĐINI

Pet dana kasnije kraljica Katarina je umrla. Bilo je to 25. oktobra 1478. godine. Grobnica joj je postavljena ispred glavnog oltara spomenute crkve. Na nju je položena nadgrobna ploča ukrašena kraljičinim likom u prirodnoj veličini. S jedne strane, u visini glave je grb bosanske dinastije, a s druge strane je grb Kosača, kojima je pripadala od rođenja.

Prvotni natpis na nadgrobnoj ploči je bio ispisan bosančicom. Kada je 1590. godine vršena rekonstrukcija crkve, nadgrobna ploča je premještena i postavljena na stup pored oltara. Ne zna se kada je zamijenjena novom sa natpisom na latinskom. Ta je sačuvana do danas, dok se prvotnoj ploči s natpisom na bosančici zametnuo trag.

Katarinina djeca su čitav život proživjela u Turskoj. Princ Sigismund je po primitku islama dobio ime Ishak, po ocu nazvan "Kralogli", to jest Kraljević. Godine 1487. spominje se kao sandžakbeg od Karasija u Maloj Aziji.

Nema drugih podataka o njemu. Ne zna se kada je umro, da li je iza sebe ostavio potomke i gdje mu je grob.

O princezi Katarini se još manje zna. I ona je primila islam, ali gdje je živjela, za koga se udala i druge pojedinosti, nisu poznate.

Bez sumnje je za muža imala osobu koja je bila dostojna njenog ranga, kao nekadašnje bosanske princeze.

Po nekim podacima živjela je u Skoplju, gdje joj se nalazilo turbe, za koje se kod tamošnjeg naroda veže predanje da u njemu leži "kraleva kzi", to jest Kraljevna, odnosno bosanska princeza.