Emir Kapetanović, reditelj: Samo je bitno prestati kukati i zasukati rukave

Kada bismo birali blistavije primjere mlađih generacija i one koji bi svojim vršnjacima, a i onim mlađim, trebali poslužiti kao uzor, onda bismo im predstavili 26-godišnjeg Emira Kapetanovića, mladog reditelja iz Sarajeva. Sigurni smo da ste pogledali barem jednu njegovu predstavu. A, bilo ih je: “Baksuzmanija”, “Pjesma nad fetvama”, “Tabu šema”, “Tantijema”, “Kći” (njegova diplomska predstava pod mentorstvom prof. Harisa Pašovića) ,”Jedinac”, “Koncept P”, “Šejtan na kanafi”…

Emir za jednog 26-godišnjaka ima itekako impresivnu biografiju. Završio je ASU u našem glavnom gradu, te diplomirao filmsku, pozorišnu, tv i radio režiju. Nije čekao da mu posao padne s neba. Iako je najveći dio njegovih rediteljskih djela nastao pod krovom “Magacin Kabarea”, gdje je angažiran kao umjetnički direktor i kućni reditelj, Emir potpisuje i režiju za druge produkcije. Također, radi i kao scenarist. Za premijeru njegove predstave “Bajka koju idiot priča”, koja je igrana u Kamernom teatru 55, doslovno je tražena karta više. Ima li veće satisfakcije za jednog reditelja od toga? Teško… No, on sam kaže da svoje uspjehe gleda s vremenskim otklonom. Potrebno je da prođe neko vrijeme, pa da izanalizira projekte na kojima je radio, kako bi u sljedećim bio još bolji. Emir ne zna za predah. I ovo ljeto provest će radno. Nas je, za početak, najviše zanimalo zašto s radom prestaje “Magacin Kabare”. Evo odgovora.

“Magacin Kabare”, čiji ste umjetnički direktor i reditelj, definitivno je bio pravo osvježenje za pozorišnu umjetnost u BiH. S ove distance (s obzirom na to da “Magacin” postoji duže od tri godine), kako analizirate uspjeh ovog projekta?

- Za tri godine rada “Magacin Kabare” je postao udruženje koje u sklopu svoje scene u Caffe clubu “Gogo” ima redovan repertoarski program, te “Mali Magacin Kabare” koji putem Radionice kreativnosti i mašte, te Radionice gitare i muzike obrazuje više od stotinu djece od 6 do 14 godina. Za razliku od ostalih kulturnih institucija koje su na budžetu, “Magacin Kabare” je predanim radom svih članova uspio dostići nivo samoodrživosti, uz veoma malu novčanu podršku institucija čija je to obaveza.

U protekle tri godine producirali smo više od 20 kabaretskih predstava, dva dokumentarno-igrana filma, prvi bh. mjuzikl “On Tour”, web seriju “Patriot”, dječiji mjuzikl “Ljubav”, web reality koji se bavi takmičenjem stand up komičara “Šeret”, te niz projekata i performansa u svim medijima i formatima. Vrlo rijetko imamo vremena da stanemo i rezimiramo šta smo to do sada napravili, a kada sve sagledamo, svi se ponosimo činjenicom da se u ovoj državi zajedničkim radom i samoincijativom može postići sve što zamislite i zaželite. Samo je bitno prestati kukati i zasukati rukave.

U maju ste odigrali posljednje predstave i spustili zavjesu na scenu “Magacina”, šta to znači? Da “Magacin Kabare” više neće postojati u ovom obliku, ljetnu pauzu ili početak nečeg sasvim novog?

- Zatvaranjem treće sezone “Magacin Kabarea” zatvorilo se jedno veliko poglavlje našeg rada na rehabilitaciji bh. kulture, ali i društva. Zajedno s našom publikom propitali smo mnoga pitanja, otvorili različite teme o kojima se nije smjelo javno pričati na način koji nam je svima drag – kroz smijeh. Ukoliko bude mogućnosti, od sljedeće godine smo planirali krenuti s potpuno novim formatom, koji bi zadržao osnovne ideje i stil “Magacin Kabarea”, ali bi bio regionalnog nivoa i uključivao bi veliki broj kako tema, tako i umjetnika iz Regije. Ukoliko ne, smatram da smo već dovoljno napravili, tako da nije loše ni stati kada je najslađe.

Na predstave “Magacin Kabarea” dolazili su svi, čak i oni koji nikada nisu otišli u pozorište. Koliko ste uspjeli pozorišnu scenu oživjeti u Sarajevu i, općenito, ljudima približiti ovu vrstu umjetnosti?

- Velikim odricanjem uspjeli smo dokazati da je moguće proizvoditi domaće tekstove, raditi s domaćim umjetnicima i proizvoditi domaću umjetnost, koju publika voli i želi da gleda. Naš stav od početka je bio da kultura nije i ne smije biti privilegija “intelektualne elite”, jer čemu umjetnost ako će je samo umjetnici shvatati i stvarati je jedni drugima. Uvjeren sam da u svakom stanovniku ove države postoji interes za umjetnošću samo je potrebno doprijeti do njih i pokazati im da za svaki njihov problem ima i mora biti mjesta u umjetničkim djelima. Iskrena komunikacija između umjetnika i publike mora rezultirati kvalitetnim umjetničkim djelom koje podjednako vole i umjetnici i publika.

Među Vašim “gostima” bilo je i zvučnih imena – Angelina Jolie, Rade Šerbedžija, Goran Bregović, svi oni su dolazili kod “Goge”, da bi pogledali neku od predstava. Kakve su bivale njihove reakcije?

- Nabrojani su umjetnici svjetskog kalibra, koji istinski vole BiH i koji se zalažu za promjenu trenutne situacije u društvu i rješenje problema s kojima se naša država suočava. Kao takvi, dolazivši u Caffe club “Gogo” prepoznali su i našu borbu za boljim društvom, te postali prijatelji i podrška “Magacin Kabarea”. Svaka posjeta Gorana Bregovića, Radeta Šerbedžije, Emira Hadžihafizbegovića, Mustafe Nadarevića, Senada Bašića nas obraduje, jer ti ljudi baš nemaju vremena za bacanje, a ako ga izdvoje da pogledaju našu predstavu, znači da očigledno nešto radimo dobro. Angelina Jolie je uz “Magacin Kabare” od samog početka, ona je naša velika prijateljica i suborac. U stalnom smo kontaktu te sarađujemo na zajedničkim projektima kroz fondaciju koju vode ona i Brad Pitt (Jolie-Pitt Foundation).

Kada znate da ste napravili dobru predstavu?

- Kada glumci istinski uživaju u igranju predstave. To je za mene jedino i osnovno mjerilo, jer ako su toliko opušteni, znači da znaju šta rade, zašto rade i šta žele time poručiti. A kada je tako, onda je i publika zadovoljna.

Koliko ste samokritični?

- Samokritičan sam s vremenskim otklonom. Budući da volim raditi više stvari u isto vrijeme, sačekam da sve prođe pa sjednem, saberem, oduzmem i vidim gdje sam pogriješio i šta sam mogao drugačije. A, onda probam drugačije. A, i imam nekoliko ljudi do čijeg mišljenja i savjeta mi je jako stalo, a koji znaju biti kritični, a ja ih znam poslušati.

Na jedan humorističan način ljudima približavate ozbiljne teme iz svakodnevice, društvene probleme i poremećene društvene vrijednosti koje su nam, nažalost, realnost… Reklo bi se da Vam inspiracije ne nedostaje. Je li, onda, ovako nesređena društvena i politička situacija za umjetnike prednost ili…?

- U ovoj sredini je nemoguće nemati inspiraciju, ali mišljenja sam da u moru loših stvari, koje nam se konstantno dešavaju, umjetnost ne smije kroz patnju, prijetnje i zastrašivanja pričati o problemima kojih su već svi svjesni. Pozorište, ali i kultura generalno, moraju biti izduvni ventil današnjih generacija. Moraju biti mjesta i platforme koje su kao sigurna kuća za sve one koji žele da pogledaju i dožive nešto ljepše od trenutne situacije u kojoj se nalaze, ali i shvate da je to ljepše moguće ukoliko to svi zajedno dovoljno želimo.

Imate tek 26 godina i veoma impresivnu biografiju, čime rušite predrasude o tome da za mlade u BiH, posebno za umjetnike, nema posla.

- Mislim da postoji mnogo više mladih ljudi iz drugih branši koji su bespravno nezaposleni i čiji problem je puno veći od rješavanja problema nezaposlenosti umjetnika. Ono što je umjetnicima neophodno jeste da dobiju status slobodnih umjetnika, koji bi im umnogome olakšao život. A, ko god od umjetnika je prestao diviti se svojoj veličini i tu energiju usmjerio u stvaranje posla za sebe i druge, umjesto čekanja da mu se posao desi, uspio je. Umjetnici moraju da se organizuju i sami pronađu način za opstanak, a na svu sreću u našem okruženju ima mnogo pozitivnih primjera. “Magacin Kabare”, “Aparat Teatar”, “Alt Teatar”, Udruženje “Kontakt” i mnogi drugi dokaz su da se mladi mogu samoorganizovati i sami sebi stvarati bolju budućnost.

Postaje li Vam, nekad, ova sredina pretijesna?

- Moj odgovor sličan je uvodnoj špici “Smogovaca”. “Ova sredina je mala, ali dovoljno velika da ne bude mala”. Dovoljno je mala da možete dijeliti i osjetiti pozitivne emocije, ali i dovoljno velika da možete pobjeći od negativnih. Sarajevo i BiH posjeduju sve ono na čemu zavidimo drugim državama i gradovima, a nismo svjesni da nam je sve vrijeme ispred nosa.

Poplave koje su nas nedavno zadesile, čini se da su nas učinile boljim ljudima. Kao da smo svi probudili neku dobrotu u sebi. I “Magacin Kabare” dao je svoj doprinos nastradalim od poplava. Koliko Vas je pogodilo sve ono što se desilo, a koliko Vas je, s druge strane, dotakla ljudska solidarnost?

- Sve ovo što se desilo pogodilo me kao čovjeka, jer mislio sam da je već ispucana sva kvota zala koja je mogla pogoditi BiH. Opet je sreća u nesreći ta solidarnost i jedinstvo koje se pojavilo među narodima BiH. Poplave su nam pokazale da zajedno možemo mnogo više i da istinski želimo pomoći jedni drugima.

Nadam se da smo naučili lekciju i da ne moramo čekati sljedeću nepogodu koja će nam pokazati koliko smo mali ukoliko ne djelujemo zajedno.

S obzirom na to da smo mi magazin koji i promovira porodicu i njenu vrijednosti, moram Vas pitati i za Vaš privatni život. Nedavno ste stali na ludi kamen – čija ideja je bilo vjenčanje u Las Vegasu, Vaša ili Zanina (Marjanović op.a)?

- Svaki dan naše veze počinjao je mojim pitanjem Zani: “Želi li da se uda za mene?”. Sasvim slučajno se desilo da je popustila i konačno DA izgovorila u momentu u kojem smo se nalazili u Las Vegasu. A kad smo već bili tamo, onda nam je sve ostalo bilo pri ruci.

Kako je sarađivati sa suprugom?

- Sarađivati sa suprugom je kao sjediti u klupi s najboljim prijateljem. Nikada vam nije dosadno, uvijek su tu dvije glave koje lakše riješe jedan problem i uvijek imate nekoga da vam šapne odgovor kad zapnete ili obratno. Također, veoma je uzbudljivo suzdržavati se i biti poslovan tokom radnog dana, a jedva čekati dio dana u kojem kolege prestaju biti kolege, a postaju supružnici. Zabavi nikad kraja.

Naše čitatelje će zanimati i kako ste se uopće upoznali, je li Vas spojio posao ili iznenadni susret?

- Spojio nas je iznenadni susret, čiji povod je bio posao.

Ko je kome veća podrška, Vi Zani ili obratno?

- Mi smo veoma uigran tandem koji se uzajamno podržava.

Polovinom marta premijeru je doživjela još jedna Vaša predstava “Bajka koju idiot priča”. Koliko ste zadovoljni ovim projektom i realizirate li trenutno neke nove ideje (koje) ili je vrijeme za ljetnu pauzu?

- Bilo mi je zadovoljstvo raditi sa sjajnom glumačkom ekipom i velika čast režirati predstavu u Kamernom teatru 55. Pozitivna energija ove institucije pomogla nam je da uživamo u procesu pravljenja predstave u kojoj danas uživa publika. Predstava počinje i s gostovanjima, prvo nam je u Bihaću i jedva čekam da vidim reakcije publike. Vremena za ljetnu pauzu nema, jer s kolegama Sašom Peševskim i Nevenom Samardžićem u produkciji “Refresh” Sarajevo snimam film, ali i radim na tekstu mjuzikla o životu Silvane Armenulić, koji Zana i ja radimo s Emirom Hadžihafizbegovićem i njegovim teatrom “Čuvari teatra”.