Amel Tuka: Volim brze automobile i nenametljive žene

Ličnosti / KULTURA I SPORT

Amel Tuka: Volim brze automobile i nenametljive žene

24-godišnjeg Amela Tuke iz Modrinja kod Kaknja je novi junak nacije, čija su specijalnost utrke na 800 (primarna disciplina) i 400 metara.

09.08.2015. 21:03 / Izvor: Magazin Azra

Džeko, Baždarević, Teletović, sva svita koja voli i razumije atletiku ustala je i stala mirno pred histrijskim uspjehom 24-godišnjeg Amela Tuke iz Modrinja kod Kaknja. Novi junak nacije, čija su specijalnost utrke na 800 (primarna disciplina) i 400 metara, atletičar je s trenutno najboljim ovogodišnjim rezultatom u svijetu na 800 metara. Za “Azru” govori kako je karate zamijenio kraljicom sportova, o porodici, strasti prema brzim automobilima i satovima, ali i otkriva koliko se obradovao ulozi daidže

Otkako je osvojio zlato u švicarskoj Bellinzoni u trci na 800 metara, Amel Tuka, zvanično najbolji atletičar BiH, ne prestaje puniti stranice bh. novina. Piše se najviše o njemu, Vučiću i Merlinu. Interes zapadnih medija također nije zanemarljiv. Postalo je uobičajeno da o 24-godišnjem sportisti na svojim stranicama pišu i evropski listovi kao što su “La Gazzetta dello Sport”, “Lequipe”, “The Guardian”.

Amel se trenutno nalazi u Veroni u Italiji gdje s trenerom Giannijem Ghidinijem vrši pripreme za skoro učešće na Svjetskom prvenstvu u Pekingu. Ne prati mnogo naslove, kaže nam, ali se nasmije silnim šalama koje su njegovi zemljaci smislili u samo nekoliko dana od osvajanja zlata u Švicarskoj. “Run Tuka run”, “Ovaj bi u neznanju i Sloveniju pretrčao”, “Rutinski, s pola snage”, samo su neki od komentara koji se mogu čitati na forumima.

"Nekad mi neko nešto pošalje pa ja otvorim i pročitam, ali da budem iskren, ne čitam mnogo o sebi ovih dana. Želim zadržati ovaj mir koji imam i psihički biti koncentriran i spreman samo za SP. Moj odnos prema ovakvim i svim stvarima koje mi se dešavaju, jeste da budem umjeren u svemu. Umjeren u slavi i umjeren i strpljiv i u periodima kada ne ide onako kako sam isplanirao."

Ali, jednu šalu sam zapamtio, smijao sam joj se dugo. Kaže: “Šta Amel Tuka radi kad zakasni na autobus? Čeka ga na drugoj stanici” – priča atletski šampion za naš magazin.

Prije nego što je istrčao 11. rezultat svijeta i četvrti rezultat Evrope svih vremena na 800 metara, ovaj 24-godišnji momak bio je rekorder BiH i Balkana. U zapećku novina i portala je prošle godine objavljena vijest kako je u Hotelu Zenica među izabranim najboljim sportistima bio i Amel Tuka. Niko se ozbiljnije nije bavio atletikom.

Sada svi pričaju o tome ko je Amel…

– Amel je bio i prije tu, samo što to niko, nažalost, nije pratio. Čini se da treba osvojiti olimpijsku ili zlatnu medalju da bi se pažnja privukla. Lično, nikada nisam volio da zivkam nekoga da piše o meni, radio sam i šutio. Slušao sam komentare: Šta će mu atletika? Šta ima od toga? Neka se posveti fakultetu. Nema od njega ništa, zna se ko je u toj disciplini najbolji, ko su najveći… Ali, hvala Bogu, pa me stvorio ovakvog, da me sve to hranilo i hrabrilo još više.

Davalo mi je još veći motiv i želju. Moja osobina je strpljivost. Čekao sam ovo, i kada sam dočekao, s osmijehom prolazim pored takvih ljudi. Danas ih još srdačnije pozdravljam, da im se zahvalim za uspjeh, jer su i oni zaslužni za njega, budući da su mi davali nevjerovatan motiv.

Koliko ste u ovom trenutku svjesni sjajnog rezultata koji ste ostvarili u tako kratkom periodu? Ne smije se zaboraviti činjenica da ste Vi u atletici tek šest godina.

– Ni sada nisam svjestan rezultata. Novinari u Monte Carlu su mi rekli da sam postao treći najbrži bijelac u historiji. To stvarno nisam znao. Pitali su me: “Znaš li Amele ovo, znaš li Amele ono…”. Nisam znao. Od njih sam saznao i za 11., i četvrto vrijeme također.

 Zašto ste zavoljeli atletiku?

– Ništa nije slučajno. Sudbinski je bila određena. Odrastao sam u Modrinju u Kaknju. Sestra je pohađala Srednju medicinsku školu, a budući da sam ja tada završavao osnovnu, roditelji su htjeli da u Zenici i ja upišem tu školu. Međutim, nisam sebe nalazio u tome. Više sam volio matematiku i neke druge predmete.

Odlučio sam da upišem mašinsku. Od sedmog razreda sam trenirao karate, i bio sam uspješan u tome, nekoliko puta i prvak države, ali nije to bilo ništa posebno, znate kakav status ima karate sport. Međutim, taj sport mi je dobro došao, jer sam se pravilno razvijao, istezao mišiće, sada nemam povreda, sve se formiralo kako treba. Od karatea mi je, vjerovatno, ostala ta želja za borbom, ne predajem se do zadnjeg trena. Moja trka ne završava na liniji već dva koraka iza linije.

Bio sam treći srednje kada sam na nagovor profesorice na Malim olimpijskim igrama trčao za svoju Srednju tehničku školu Kemal Kapetanović. Prvo smo trčali u Kaknju na tamošnjem stadionu Mladosti, gdje sam pobijedio u trci na 400 metara. Volio sam trčati, uzor mi je bio Jerremy Woriner, slavni američki 400-metraš. Volio sam ga, jer mi je tako lagano trčao. Njemu sam se kao dijete najviše divio. Nakon ovoga smo otišli na kantonalno takmičenje, koje je održano u Zenici.

Prvi put sam tada kročio na atletski stadion, budući da ga u Kaknju nije bilo. Takmičio sam se u običnim patikama, nisam imao sprinterice, nisam ni znao šta su, samo sam ih gledao na TV-u. Trčao sam 400 metara za svoju školu i pobijedio. Tada sam privukao pažnju trenera Halida Sedića, koji mi je prišao i pitao me imam li želju da treniram. Pristao sam, sjećam se 1. januara 2009. godine, ustao sam ujutro i s ocem otišao u Zenicu na razgovor s predsjednikom tamošnjeg Atletskog kluba Suadom Kaknjom i trenerom Halidom i od tog datuma sam počeo trenirati. Budući da sam završavao četvrti srednje, nisam se prebacivao u Zenicu, već sam vozom iz Modrinja svakog jutra putovao na trening, a onda se poslijepodne vraćao u Kakanj, da bih prisustvovao nastavi.

 Šta se desilo s karateom?

– Otac mi je savjetovao da ne napuštam karate dok ne zaokružim cijelu priču u tom sportu. Poslušao sam ga, položio crni pojas i tu se moja karate karijera i završila. Posvetio sam se isključivo atletici.

Šta studirate?

– Apsolvent sam Mašinskog fakulteta u Zenici. Uporedo sam studirao i trenirao.

Ko Vam je od ljudi koji su bili na Vašem putu najviše pomogao da se razvijate atletski i da danas nižete ovakve rezultate?

– Profesor Halid Sedić me otkrio i uveo u svijet atletike i što je najvažnije prepoznao je disciplinu koja meni najbolje odgovara. Znate, imate mnogo atletičara koji su veliki talenti, ali su u pogrešnim disciplinama. Osim što je vrhunski trener, najbolji atletski trener definitivno u Bosni, također je i sjajan čovjek i pedagog. Dugujem mu velike zasluge za ovo sve. Godine 2013. osvojili smo bronzanu medalju, historijsku, prvu za BiH, na Evropskom prvenstvu do 23 godine, nakon čega sam upoznao trenera Giannija Ghidinija, koji je trenirao olimpijskog prvaka na 800 metara Wilfreda Bungeia 2008. godine, svjetskog prvaka iz 2009. godine Yusufa Saada Kamelu iz Bahreina, sa svojim Italijanom je osvojio prvenstvo Evrope, i sjećam se da mi je trener Halid govorio, nakon što je prepoznao moj potencijal, da uslovi u BiH nisu baš najbolji za mene i da bi bilo najbolje da odem vani i budem s grupom vrhunskih atletičara, te se tako dalje sportski razvijam.

I danas ste u Italiji, javili ste nam se iz Verone. Planirate li adresu iz Kaknja uskoro trajno mijenjati?

– Da, u malom mjestu Bussolengo. Stadion je dvije minute udaljen od mog apartmana. Trener, također, živi u blizini. Svi su me prihvatili jako dobro, naročito nakon posljednjih rezultata. Moja adresa je i dalje u Kaknju, u Modrinju, ne znam šta će novi dan donijeti. Ovdje kao što rekoh, treniram, lakše mi je biti ovdje i zbog putovanja i učešća na takmičenjima. Sretan sam, ne tišti me ništa, moj mozak je rasterećen. Nemam pritiska, što je jako važno svakom sportisti.

Posljednje informacije govore da su sponzori jako zainteresirani za sklapanje ugovora s Vama. Partnerstvo ste već ranije ostvarili s “Adidasom”, ali sada i “Nike” želi ući u ovu uspješnu priču. Šta će od svega toga biti?

– Stigle su mi neke poruke iz Bosne, prijatno su me iznenadili ljudi koji žele da napravimo sponzorstvo, ali ne želim govoriti unaprijed, dok se nešto ne dogovori. Moj menadžer je Claudio Arduini, koji je bivši atletičar mog sadašnjeg trenera. On će odlučiti hoće li to biti “Adidas” ili “Nike”.

Dolazite iz malog mjesta, šest godina ste tek u atletici, imate priliku da Vas trenira jedan od najtrofejnijih atletskih trenera na svijetu. Zavidna je to pozicija. No, je li atletika skup sport? Je li zahvalan u finansijskom smislu nakon što se osvoje zlata na velikim takmičenjima?

– Atletika uopće nije skup sport, potrebna su minimalna ulaganja. Ako je iko primjer za to, onda sam to ja. Od Hamze Alića, koji je moj uzor na mnogim poljima, naučio sam kako ostati čvrsto na zemlji. Kako zadržati skromnost. Kada je riječ o finansijskoj pomoći, imali smo podršku samo Atletskog kluba na čelu sa predsjednikom Suadom Kaknjom. Lično sam dobio podršku i kakanjskog načelnika Nermina Mandre koji voli sport i podržava sve što je pozitivno. Njima dvojici u tom smislu najviše dugujem. Tu je i Općina Zenica koja je pomagala našem klubu, jedan dio Ze-Do kantona, od koga smo primali stipendije, i kad se sve uzme u obzir, sve su to male cifre u odnosu na one koje se ulažu u druge sportove.

Nakon Dijamantne lige u Monte Carlu život mi se okrenuo. Kada smo pričali o fakultetu, šta ću s njim, vjerujte mi, da mi u Bosni daju bilo kakvu direktorsku, vlasničku ili drugu poziciju, ne bih svoj sadašnji život mijenjao ni za šta. Zadovoljan sam svim onim što mi je atletika donijela.

Sigurno, neću dozvoliti da me uspjeh promijeni. Znalo se desiti da iz džepa izvadim zadnju kovanicu i dam je nekome kome je potrebnija. Znao sam, doći ću kući, i opet ću imati dovoljno. Nastojat ću živjeti tako i ubuduće. Sve što budem više imao, sve ću više davati drugima. Znam ja kako je obradovati se kad ti neko pokloni ili opremu ili pomogne na drugi način.

U kakvoj porodici ste odrasli?

– Imam stariju sestru Amelu, trenutno je u bolnici, čekamo sretnu vijest, novinu, da postanem daidža. Samo o tome razmišljam. Radujem se ulozi daidže. (Amel je istog dana, nakon što smo završili intervju postao daidža).

Otac Senad i majka Nermina moja su najveća podrška u svemu. Moj broj jedan. Nikad ne krenem na put da im se ne javim. Otac je sportski tip. Bavio se boksom i karateom. Na armijskim takmičanjima je bio predstavnik vojnika i uvijek je odnosio pobjede. Od njega sam vjerovatno i naslijedio ljubav prema sportu. On se sjajno drži i danas i izgleda kao momak.

U Italiji se trenutno pripremate za Svjetsko prvenstvo u Pekingu. Kako izgledaju pripreme? Koliko vodite računa o ishrani, koliko dnevno trčite?

– U atletici nisu važne samo pripreme za SP, mi treniramo cijelu godinu. Vjerujte, ja imam samo 20 dana odmora u jednoj godini, i to ne odmora u doslovnom smislu, već aktivnog odmora. Treniram 345 dana u godini. Odrekao sam se svega. Znate kako danas mlad čovjek živi, kod mene nema toga. Kada je zima, bazni, pripremni period, sedmično otprilike pređem između 35 i 40 kilometara. Mjesečno to dođe između 120 i 150 kilometara.

O ishrani čitam mnogo, savjetujem se i s ljudima koji znaju više od mene u tom području. Od malena sam se hranio zdravo, odrastao sam na majčinoj kuhinji, a ona mi je i danas zakon.

 Jeste li ikad barem probali alkohol ili cigarete?

– Nikad. Nisam imao želju, nije me to privlačilo.

U kojim tipično muškim stvarima uživate?

– Volim brze automobile i satove. Audi je odmalena moja omiljena marka automobila.

Živite u Italiji, koliko pratite modne trendove?

– Volim italijansku modu. Kad god imam slobodan dan, iskoristim priliku otići u centar Verone ili Milana u šoping. Italijani imaju najviše ukusa za modu.

Jeste li odmarali ovog ljeta?

– Nisam još. Čekam da završi sezona, a onda ću ljetovati negdje na Jadranu.

Ne znamo praktično ništa o Vašem emotivnom životu; jeste li samac, oženjeni…?

– Nisam oženjen. Sam sam. No, izabrao sam ne govoriti mnogo o ovom dijelu života.

Kakve žene primjećujete?

– Uvijek su me više privlačile skromnije i povučenije djevojke.

Ne volite da Vama djevojka prva priđe?

– Volim da ja prilazim djevojci.

Rekli ste nedavno u jednom intervjuu: “Moj stil je da rivale pustim u prvom krugu, a onda ih lomim u finišu”. Vodite li se ovom filozofijom i u privatnom životu. Dobijete li uvijek sve što poželite?

– Sve što sam do sada zacrtao i poželio to sam i dobio. Vidjet ćemo kako će biti ubuduće. Iako sam u školi bio najbrži, te odličan učenik, nikad nisam volio da se hvalim i pokazujem. Bio sam, što kažu moji profesori, učenik iz zadnje klupe, u ćošku, miran. Stvarno sam kao dijete bio mnogo stidljiv.

Kakvu muziku volite?

– Volim sve slušati, ali kad se osamim, više volim zabavnu muziku.

Omiljeni filmski žanrovi?

– Akcija, horor i komedija.

Zašto se muškarci danas srame nositi curama ruže?

– Svojoj pratilji na apsolventskoj večeri sam kupio ružu (smijeh). Volim obradovati djevojku ružama. Ne znam šta se dešava s današnjim muškarcima, ili ih je stid, ili im je neugodno da ih neko vidi kako nose ruže. Meni je to sasvim ok. Lijepa gesta, nešto što nikad, kad je riječ o pažnji prema ženama, ne može da zastari.

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti