Senad Bašić: Smijeh jači od topova

Na nagovor tadašnje djevojke, a današnje supruge Jasne, istaknuti glumac i profesor Senad Bašić (53), Trebinjac sa sarajevskom adresom, odlučio je upisati Akademiju scenskih umjetnosti (ASU) u bh. prijestolnici, koja je u to vrijeme tek bila osnovana, a gdje danas predaje. I primljen je. Iz drugog pokušaja!

– Nikad nisam pomišljao da ću biti glumac. Prvi pokušaj bio je katastrofalan, užasan zbog treme. Napao sam tadašnju djevojku, a današnju suprugu: „Gdje me dovede, što se obrukah”, ispričao nam je kroz smijeh Bašić i dodao da je na drugom pokušaju, gdje je bilo 50 kandidata, jedini prošao, što ga je šokiralo.

Ljubav prema književnosti, koja mu je usađena još u gimnazijskim danima, bila je presudna kod prijema na Akademiju. Tačnije, “presudili” su mu Bertolt Brecht i “Majka hrabrost i njezina djeca“, što je bio njegov odgovor na pitanje – šta si posljednje pročitao, upućen od profesora Bore Stjepanovića.

– Pušio je cigaru i samo me pogledao. Znao je da to nije štivo iz gimnazije – prisjeća se glumac za Faktor.

I tako je počeo njegov bogati glumački život, a otvorila ga je studentska predstava “Audicija”, nastala decembra 1984. godine, upravo pod mentorstvom Stjepanovića i Emira Kusturice. Tadašnji studenti – uz Bašića su to Željko Ninčić, Admir Glamočak, Emir Hadžihafizbegović, Haris Burina, Saša Petrović, Jasmin Geljo, Željko Kecojević, Branko Đurić, ali i Mladen Nelević – vrlo brzo postali su imena za koja je znala cijela bivša Jugoslavija. Predstavu je pogledalo više od 2,5 miliona ljudi, vrlo brzo je stekla status kultne, a i danas je popularna zahvaljujući snimcima dostupnim na internetu.

Vaša glumačka čarolija je krenula od Majka Kjajevića i “Audicije”,  nastavila se preko Velije iz “Biće, biće” i Marija iz “Umri muški”, koja trenutno slovi za jednu od najdugovječnijih bh. predstava. Ove godine proslavila je 26. rođendan. Malo koji glumac se može pohvaliti ovakvim detaljima u biografiji.

-  Imao sam sreću da su te predstave bile žive i da sam igrao puno repriza. To puno znači glumcu. Predstave i glumačka igra kako se ponavljaju, bivaju sve razigranija, opuštenija. Dođe se u neku fazu zanatske i tehničke zrelosti i spremnosti da se odgovori na svaku moguću improvizaciju, pogotovo kada je u pitanju komedija. A obično se komedije dugo zadrže na repertoaru, što ove tri i jesu. Za opstanak predstave jako je bitan odnos prema njoj, a iznad svega prema partnerima sa kojima direktno sarađujete. Imao sam sreću da budem sa ljudima koji imaju dobar moralni imperativ u sebi i da tu nema pokvarenosti. A na kraju umjetnost je ostati nepokvaren kako u ovom, tako i svakom društvu.

Drago mi je da ste konstatovali da komedije dugo žive, da ih publika najviše voli. Je li ih onda, uz sve te argumente, nužno zatrpavati tragedijama i dramama?

- Pozorište ima zadaću da edukuje, zabavi i oduševi. A kada je u pitanju odnos – koliko zabave, koliko poduke, a koliko oduševljenja – mislim da nacionalni teatri griješe… Trebali bismo imati 70 posto repertoara koji su komedije. A ostalo bi trebale biti drame, koje koliko-toliko narod poznaje. Rijetko se postavlja komedija. Šteta! Gotovo identičan efekat ima salva smijeha kao što ima i topovska salva. U to smo se uvjerili u ratu. Smijeh  nije samo lijek, smijeh je i oružje. U nezgodnim vremenima smijati se vlasti, to je također oružje. Oružje protiv te vlasti! Smijeh je i vrhunska potvrda da je čovjek živ!

Kroz humor ljudi bolje shvataju poruke. Nekako im je to bliže i draže?

- Tako je. Što kaže onaj stih – ko će gledati tuđu muku. Ne mogu više gledati te ćumuraše, namrgođene i prepametne face, koje nas bombarduju nekim strašnim, pametnim mislima iza kojih zapravo nema ništa. To sve zvoni prazno kao kanta. Mi pripadamo mediteranskom temperamentu, a on sam po sebi ima tog nečeg veselog u sebi, neku radost života, zato mi bolje primamo komedije.

Ostvarili ste se i na filmu. Mnogo uloga ste utjelovili. Publici je najdraža ona iz filma Pjera Žalice “Kod amidže Idriza”. Koja je Vama?

- Svakako bih na prvo mjesto stavio tu ulogu Fuketa (Fuada), meni najznačajniju u filmu. Kada sam pročitao scenarij koji je bio dobar, duhovit, doživio sam paralizu kompletnog glumačkog aparata – nisam znao kako se to glumi! Bili smo uvjereni da pravimo mali umjetnički film koji neće gledati više od 3.000 ljudi. Sve nas je iznenadio njegov uspjeh kako kod nas, tako i regionalno. Sjećam se premijere… Ja i Mustafa smo sjedili zajedno u Metalcu, otvarao se Sarajevo Film Festival, a nama je bilo čudno što se ljudi toliko smiju… Mi smo mislili da pravimo neku dramu.

Sve navedene uloge nekako je u sjenu bacio Rukvaš (Faruk Fazlinović), kojeg ste odigrali u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Svi Vas znaju kao Rukvaša, tako Vam se obraćaju i fanovi na ulici. Smeta li Vam to?

- Ne smeta, doduše malo sada izbjegavam ove glavne ulice, idem sporednim. Navikao sam. Bio sam Majko Kjajević, pa sam bio Velija, Fuke… Svemu je kriva moć televizije. Znate, jednu epizodu prati milion ljudi!

Upravu ste. Vjerujem da bi svaka pozorišna uloga koju smo pomenuli, a i mnoge druge, naišla na isto oduševljenje da je prikazana i na televiziji.

- To se desilo predstavi “Biće, biće”. Ona je prvo prikazana  na televiziji, a onda smo dobili ogromnu publiku. Odigrali smo više od 500 predstava. Televizija je moćan medij i utječe na sve nas. Tu ništa ne možemo. Gdje god se mrdnem ja sam sad Faruk, i toplo se nadam da kada budem radio nešto novo, da ću biti taj drugi. Ali to je sastavni dio posla kojim se bavim. Dobro je kad to narod prihvati kao da je njihovo. Ljudi me nekad sretnu i pričaju sa mnom kao da se znamo, pa onda u neka doba shvate, i počnu se izvinjavati: “Ja tebe ne znam, ali ti si meni u kući, pa mi dođeš kao neki član porodice”.

Mnogima je žao što je LZN završen. Ima li mogućnosti da projekat preraste u film ili u pozorišnu prdstavu?

- Ova serija je prije svega fascinantna po broju epizoda i po dužini snimanja, jer mi smo devet godina to snimali, nekad i po 12 sati dnevno. Ništa nismo dogovarali na tu temu -film ili predstava. Prosto smo stavili tačku na projekat, zato što je televizija mašina za mljevenje i glumaca i autora. Dobro smo izašli pametni iz svega toga. Nije niko poludio! Ali, raduje me što je to naš projekat i da se prikazuje u svim republikama bivše Jugoslavije, svugdje je jednako primljen. Raduje me što je iz Sarajeva, jer odavno nismo imali nešto do te mjere popularno, da se cijela regija smije istim šalama. To samo pokazuje da smo potpuno bespotrebno razdvojeni.

Dobijate li pozive za nove projekte ili još uvijek ništa nije za javnost?

- Ima pregovora, ali nije još za javnost. Strana produkcija je u pitanju. Nešto veliko!

Šta biste za kraj poručili onima koji odlučuju o našim životima i Vašoj publici?

- Korupcija mora stati. To je latinska riječ, koja kada se prevede na naš jezik znači pokvarenost. Pokvarenost mora stati i ljudi, koji su pokvareni, ne bi smjeli biti na položajima. To je prvi uslov za bilo šta. Ako se to ne desi, ne znam uopće šta će biti  sa ovom zemljom i sa korpusima, ne samo bošnjačkim, nego i hrvatskim i srpskim. Cijeli Copenhagen je izašao na ulice da smijeni ministra koji je kupio odijelo na državni proračun. To je građanska svijest, a nama je uredu kada ukradu pet miliona.

Fali li nam građanska svijest?

- Ovaj neukus odgovara našim političarima iz svih korpusa. Odgovara im da se mrze, odgovara im taj strah, jer ih održava na vlasti. Građanima bih poručio da se sjete kako je bilo kada u ratu nismo imali da jedemo, vode da pijemo, struje nije bilo, a bili smo zajedno. Ko ne sluša pjesmu, slušat će oluju!