Marko Pavlović, novinar: Volio bih da smo širih vidika

Marko Pavlović (30) kao televizijski novinar radi od 1999. godine. Izvještavao je i uređivao programe na TV YU Info, TV Pink i TV Avala, a trenutno na Al Jazeeri Balkans uređuje i vodi sedmični magazin „Al Jazeera Business", te izvještava o društvenim, ekonomskim i privrednim temama.

Šta Vas je motivisalo da se specijalizujete za novinara koji prati ekonomske procese i dešavanja?

Marko Pavlović: Nijedna oblast, u našoj regiji, nije u potpunosti odsječena od politike, makar pričali o kulturi ili sportu. Nemam nikakve iluzije i da je dobrim dijelom ekonomija naslonjena na dnevnu politiku i na sve ono što ona nosi. Ali prednost sa ekonomijom je u tome što ponekad brojka podrazumijeva da nema prostora za analizu – ili je zemlja u recesiji ili nije, ili je kompanija u minusu ili plusu. Činjenice, u jednom trenutku, su vrlo zacementirane u odnosu na ono što bi trebalo da bude izvještavanje iz parlamenta. Postoje različite političke grupe s drugačijim temama. Iz moje perspektive, neke stvari su neupitne – da li bilo koja zemlja ima rast ove godine, ako nema rast koji su to razlozi. Nije nužno to uvijek izražavati u brojkama. Ali, brojke pomažu da se zacementiraju određeni aspekti priče. Kada sam izvještavao iz drugih oblasti, društva ili politike, uvijek imate te rečenične konstrukcije na kraju, kojima pojedini novinari pribjegavaju „nadamo se da će u jednom trenutku i ovo pitanje biti riješeno". Sa ekonomijom nema puno nade niti pretpostavke. Svijet u kojem živimo je vrlo brutalan. Ekonomija kao takva i business svijet, brutalniji ne mogu biti. Ako nas je 2008. godina nešto naučila, to je da nema preteranog prostora za pretpostavke. Ako neka agencija, naprimjer, ne registruje da nam se sprema tornado, to znači da nisu čitali raspoložive podatke kako treba. Znate kako kažu – poslije bitke svi su generali. Međutim, zahvalno je biti ekonomski novinar zbog toga što su polazišta za potencijalne sagovornike, teme i smjerove za priče sa njima mnogo podesnija za pravljenje i pakovanje, nego što je to bilo koja druga oblast. Drugo, ne postoji aspekt našeg života, bilo da je to izlazak u bioskop, čitanje knjige ili plaćanje računa za struju, koji nije na neki način umrežen u ekonomiju kao takvu u najširem smislu te riječi. Bilo da ste student, đak, penzioner ili korporativni direktor, sve te informacije imaju težinu. Onda se vraćamo na početak o čemu smo pričali, a to je, šta od mnoštva tih informacija uzmete i iskoristite, šta vam je iz njih bitno?

Da li su Vaši komentari u emisiji „Al Jazeera Business" interesantni privrednicima ovog okruženja?

Marko Pavlović: Po defaultu, emisije o ekonomiji su emisije koje su ispod radara. To nisu programi na kojima se stiče rejting, te nemaju onu vrstu gledanosti kao politički dueli. Ali, to je vrsta emisije koja ima svoju publiku i koja je, kako mi se čini, iznenađujuće vjerna. Ekonomija ne treba da bude pretenciozna. Ja sam diplomirani pedagog i nemam nikakvu vrstu klasičnog treninga što se tiče ekonomije. Da bih kroz bilo koju priču prošao, moje jedino polazište je da je moram razumjeti, odnosno shvatiti. Ako pričamo o dividendama, trebala bi da postoji dodatna rečenična konstrukcija „šta su to dividende", pritom nije važno koliko se često spominje taj termin. Ako pričamo o Evropskom fondu za pomoć ništa se u vijesti kao takvoj ne podrazumijeva, nego treba da se objasni. Postoji fina razlika između toga kako se pakuju vijesti i kako se donose. Na Televiziji se uvijek trudimo da prezentujemo vijesti iz ove oblasti na način da se za to utroši optimalno vrijeme i da ne činimo stvari komplikovanijim nego što jesu. Ne možeš da pojednostaviš stvari poput evropske krize koja je, vjerovatno, najsloženiji izazov sa kojim se Evropa suočila u proteklih 50 godina. Ekonomija po defaultu nije dosadna, jer kada primite platu na kraju svakog mjeseca ili vam kasni plata, u tome nema ničega dosadnog. Na takav način pristupam svakoj vijesti. U potpunosti moram da je razumijem prije nego što bih izašao na ekran.

Kako biste opisali trenutnu ekonomsku situaciju u zemljama Zapadnog Balkana?

Marko Pavlović: Rekao bih da je depresivna. Ta depresija se prelila sa političkog nivoa i na ekonomiju društava u kojima živimo. Razmišljao sam o tome kako se lako usvajaju načela kapitalizma, koji glorifikuje potrošnju, kupovinu, a za to treba novac. Uočio sam da se u javnosti bave pitanjem kapitalizma na način „ako istinski radim, pritom dam sve od sebe, ubijem se od posla, zašto ne bih tako stečeni novac potrošio sa đirom!" Zapravo, razmišlja se o tome da se tamo neki zarađeni novac potroši na kupovinu, umjesto da se potencira koncept „a zašto ne bi bilo moje samoinicijative, zašto ja ne bih nešto od svog novca konkretno uradio, umjesto da ga trošim."

A zašto?

Marko Pavlović: Pretpostavljam da je to proces kao bilo koji drugi. Kada prelazite iz osnovne u srednju školu, ta tranzicija nije laka. Ako sa 30 ljudi sa kojima ste se znali osam godina pređete u učionicu sa 30 ljudi koje vidite prvi put u životu, vjerovatno će vam za tranziciju trebati prva ili druga godina srednje škole dok se počnete osjećati svoj na svome. Ako uzmemo to kao primjer kada je ovaj naš region stupio u tranziciju, u prelaz iz socijalizma u kapitalizam, može se činiti u našim životima kao preterano dug period. Ja sam ove godine napunio 30 godina. Ja znam da sam u tranziciji od posljednje godine moje srednje škole. Lično imam sreću što moja generacija osjeća neku vrstu bliskosti sa kapitalizmom. Nije nam toliko teško pao. Ali, ako ne možete da požurite progres u bilo kom aspektu društva, ni kada su u pitanju ljudska prava ili slobode, nerealno je očekivati da možete da požurite progres i kada je u pitanju ta tranzicija na kapitalizam. Imate generacije koje su rođene 1995., 2000. ili 2005. godine, i to su ljudi kojima će takva vrsta razmišljanja, verovatno, biti mnogo bliska. Onog trenutka kada oni budu došli na pozicije da istinski mogu mjenjati ne samo tržište rada, nego i način razmišljanja, onda istinski naivno vjerujem da će se stvoriti jedna savršena oluja. Na moju žalost, mislim da ne može brže od ovoga, ali, na moju sreću, u ekonomiji se to mnogo brže dešava nego u drugim aspektima društva o kojima sam ranije govorio.

Kada ste dobili angažman na Al Jazeeri Balkans to je podrazumijevalo i da se preselite. Beograd ste zamijenili Sarajevom. Kako biste realno opisali svoju novu sredinu?

Marko Pavlović: Smješno je koliko svako od nas na ovaj ili onaj način oživljava taj cijeli utisak koliko smo različiti, a, zapravo, smješno je i u kojoj mjeri smo slični. Izuzmete li činjenicu da postoji barijera koja podrazumjeva akcenat na osnovu kojeg, kada ja razgovaram sa Vama shvatim da Vi niste iz Hrvatske, nego je vrlo očigledno da ste iz Bosne i Hercegovine, nevjerovatno nas puno stvari čini sličnim, a manje različitim. Ja sam se ovdje preselio prošlog maja. Poslije godinu i po dana života u Sarajevu, nevjerovatno je u kojoj mjeri smo slični, a koliko je ta spoznaja i dalje ispod radara. Istinski bih volio kada bi ljudi više cirkulisali po Balkanu. Moj generalni utisak jeste da se moj kvalitet života značajno promjenio nabolje zbog posla koji obavljam i zbog činjenice da platu primam na vrijeme; hrana koju jedem je malo začinjenija; vrijeme mi ne ide uvijek na ruku jer ovdje ima malo više magle nego što bih želeo; ali to su samo fasadne razlike nečega što je esencijalno isti mentalitet. Stvari koje mi smetaju ovdje u velikoj meri mi smetaju i u Srbiji.

Koje su to stvari?

Marko Pavlović: Uska svijest. To je tako ubjedljivo vjerovanje da svijet počinje i završava se u četiri kvadratna kilometra. Na sreću, nema puno takvih ljudi, ali ima dovoljno da se ponekad zapitate kako je moguće da istinski vjeruješ da je ovo cijeli svijet. U tom smislu bih ponekad volio da smo jednako široke ruke u razumjevanju drugih ljudi, kao što smo u gostoprimstvu.

Da li nas upravo zbog te uske svijesti o kojoj govorite, međunarodna javnost i dalje posmatra kao – to je Balkan – brda, krš, planine, neprohodnost?

Marko Pavlović: Iskren da budem, to sam najbolje zaključio kada u interakciji sa prijateljima iz inostranstva doživim da me Amerikanac svom prijatelju sa Kube predstavlja kao: „To je Marko i on je iz Evrope". U njihovoj glavi on umanjuje činjenicu iz koje zemlje sam ja, ali iz njihove percepcije Evropa je jedna mala skupina tamo sa druge strane okeana. Tako isto iz moje perspektive nisam siguran da li na karti mogu da razlikujem Tadžikistan od Kirgistana, tako da kad mene Australijanac pita odakle sam i ja kažem: "Iz Srbije", on na to kaže: „Siberia?!" Ponekad zaboravljamo koliko je sve, zapravo, veće od nas samih. Poštovanje svog nasljeđa i toga ko si, se podrazumjeva. Svi znamo da je to utkano u nas i po toj matrici odrastamo. Ali kao što nisam mogao da biram u kojem obliku ću se roditi, tako nisam mogao ni da biram geografsku odrednicu gdje ću se roditi. Zato je veći prioritet da budeš dobar čovjek, nego po defaultu samoponosni pripadnik neke geografske odrednice. U tom smislu bih volio da smo malo širih vidika.

(magazinmoderna.ba)