Knjige prekrivene prašinom: Djeca sve manje čitaju

Knjiga sve više u društvu 21. stoljeća postaje prekrivena prašinom i pada u zaborav, gurnuta u stranu od savremenih medija čija je prvobitna funkcija bila pomaganje u općem dolasku do znanja, dok danas preuzima lidersku funkciju na svim poljima ljudskog djelovanja. Time novi mediji, prvenstveno internet, često u tom neumoljivom krčenju ostavljaju i negativan trag dominantno u razvoju djece, njihovoj socijalizaciji i kvalitetu usvojenog znanja.

O ovoj temi za Agenciju Fena govorila je profesorica na predmetu "Nastava metodike b,h,s jezika i književnosti" na Pedagoškom fakultetu Sarajevo i ujedno profesorica na predmetu "Historija drame i pozorišta" na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo Almedina Čengić.

 Profesorica Čengić priču počinje tvrdnjom da djeca sve manje u svim uzrastima, na žalost, čitaju. Imaju gotove informacije koje dobivaju pritiskom na "dugme". Sve se više ograničavaju i usmjeravaju na upotrebu žargona i skraćenica u komunikaciji mobitelom, facebookom, skypeom, twiterom i upotrebom drugih elektronskih "pomagala". 

Ona upozorava da se zbog toga sve više javlja poteškoća u čitanju teksta, tzv. raznih oblika disleksije. Djeca se rijetko igraju na ulici, u bašti, na igralištu, rijetko razmjenjuju mišljenja.

 Forsiranje predznanja

"Mašta je potpuno oskudna, što uslovljava razvoj kreativnosti u daljem razvoju ličnosti. Knjiga i književni tekstovi više nisu inn, izašli su iz mode. Danas rijetko možete dobiti knjigu na poklon, radije video igricu. Rijetko možete vidjeti dijete i u biblioteci, a i bilo gdje drugdje, da se rado "druži" sa knjigom. Lektire se prepisuju, knjige se radije gledaju kao ekranizovana djela, kompjuterske igrice su zamijenile razne vrste dječijih grupnih zabava i igara na otvorenom prostoru", ističe ona.

Podvlači da su djeca, a u tu kategoriju ne podrazumijeva samo uzrast osnovne škole, nego sve do punoljetstva, pa čak i faze studiranja, danas izložena raznim vrstama iskušenja kod odabira pravog načina informiranja u funkciji općeg obrazovanja.

Dodaje da danas značajan procenat djece u predškolskom dobu usvaja tehnike čitanja i pisanja, tako da polaskom u školu dijete već posjeduje predznanje iz ove oblasti. Problem je, smatra Čengić, u tome što način usvajanja ovog vrlo bitnog segmenta obrazovanja dijete usvaja na različite načine, dakle izvan metodičkih normi, što može predstavljati jedan vid opterećenja i za učenika i za nastavnika.

Ona ocjenjuje da forsiranje predznanja od roditelja ili okruženja dovodi do jednog oblika zasićenja kod djeteta, što može usporiti njegove aktivnosti i zainteresovanost u toku prvog perioda školovanja, a ostaviti i trajne posljedice u procesu daljnjeg učenja. S druge strane roditelji, u najvećem broju slučajeva, nisu u stanju da adekvatno procijene psihičke i fizičke sposobnosti u odnosu na uzrast djeteta.

"Tako se dešava da određene poteškoće koje dijete ima sa motorikom, vidom, sluhom, govorom budu u potpunosti zanemarene. Bitan segment je i separacija djece, odnosno asocijalnost kod djece koja imaju šire, odnosno malo ili nikakovo predznanje, koje stiču između ostalog po šablonu elektronskih medija. Zar nije škola i proces nastave mjesto i način na koji djeca trebaju postupno usvajati novo gradivo?", navodi ona.

Kao drugi problem koji je generalo prisutan profesorica Čengić vidi u forsiranju medijske kulture koja u različitim oblicima uslovljava razvoj dječije komunikacije. Suvremeno doba diktira pravila u kojima kompjuter zamjenjuje priču koju smo slušali od baka, nana, djedova, mame ili tate i dijete po inerciji sluša uvijek iste verzije priča od "tete sa kompjutera".

"Ta jednostrana komunikacija, prihvatanje jednosmjerne informacije koja se stalno i iznova ponavlja, dijete ograničava u razvoju komunikacije uopće, mišljenja, razmišljanja, zaključivanja i maštanja. Tako dijete postaje dovoljno samo sebi i zamišljenoj idealnoj osobi koja izgovara rečenice s druge strane ekrana. Konstantno sjedenje pred ekranom, bilo da se radi o televiziji ili komjuterskom ekranu, loše utiče na vid, sluh, motoriku i kičmeni stub djeteta, ali i na opće zdravlje zbog statičnosti", kazala je.

Izolacija

 Čengić podvlači da iz svega navedenog ne želi reći da je elektronski način obrazovanja i komuniciranja nepoželjan i opterećavajući za dijete na svim nivoima obrazovanja, već da bi on trebao biti nadogradnja stečenog prethodnog znanja i vještina koje treba razviti kod djeteta u komunikaciji, druženju, razmjenjivanju mišljenja s drugom djecom i ljudima, te prije svega čitanju i knjiga i tekstova (naučnih, dokumentarnih, avanturističkih).

"Tu vrstu trebamo iskoristiti za usavršavanje, a ne za za sticanje osnovnog znanja i na žalost, izolaciju djeteta koje sve više postaje dovoljno samo sebi, ali i usamljeno", zaključuje profesorica Almedina Čengić.

I pedagoginja-psihologinja u Osnovnoj školi "Porodice efendije Ramić" u Semizovcu Muediba Šehić ističe za Fenu da praksa u ovoj školi pokazuje kako djeca u školskoj biblioteci uglavnom uzimaju knjige koje su predviđene kao školska lektira. Međutim, naglašava da ne postoje precizni pokazatelji koliko djeca čitaju mimo tog obaveznog štiva.

"Nastavnici bosanskog jezika u ovoj školi smatraju da djeca malo čitaju te da uglavnom koriste internet da pročitaju eventualno neku skraćenu verziju lektire. Djeca nemaju interesa za knjigu, to je procjena nastavnika. Naša je pretpostavka da nečitanje utiče na sposobnosti djece, jer se pored verbalnih sposobnosti, čitanjem dopunjava razvoj kompletne ličnosti", istaknula je ona.

Ipak, mnogi smatraju da će knjiga opstati sve dok još uvijek bude ljudi koji nezamjenjivim smatraju miris i šuštanje njenih listova, razbuktavanje mašte kako se priča knjige razvija, te jedinstveni osjećaj intimnosti, tišine i terapijskog efekta što samo knjiga može pružiti čovjeku.