Studija pokazala: Samo su dva ključna faktora u djetinjstvu za uspjeh i sreću u životu

Najduža longitudinalna studija ikad sprovedena zove se Harvard Grant Study.

Ona je pokazala da profesionalni uspjeh u životu, ono čemu svi težimo kad su naša djeca u pitanju, zapravo dolazi od obaveza koje su djeca u kući imala od malena, piše Zelena učionica.

I što prije počnete – to bolje. A zašto?

Pa, jednostavno je. Ako vam je način razmišljanja od malena podešen tako da vam je normalno da zasučete rukave i obavite ono što treba obaviti, ako vam je mozak prosto naučen da se vodi devizom "ok, ovdje ima nekog posla za obaviti koji baš i nije prijatan, neko to treba da uradi, a taj neko bih mogao da budem i ja", onda će se taj način razmišljanja prenijeti i na ostale segmente života, uključujući i profesionalni razvoj i karijeru.

LOGIČNO ALI ...

I sve to zvuči logično, sve to roditelji znaju. Pa ipak su skloni da djecu oslobode svih kućnih obaveza, ne bi li imali vremena za sve one dodatne aktivnosti koje im stoje u rasporedu koji su im, obično, ti isti roditelji skockali.

I ta djeca, onda, završe kao mladi odrasli ljudi na nekom poslu, gdje i dalje čekaju da im neko da raspored aktivnosti koji treba da ispune. Jer za njih, od malena, svijet tako funkcioniše.

Ali, gle čuda, na poslu to ne postoji. Na poslu očekuju instinkt, impuls da zavrnete rukave i obavite ono što i sami vidite da treba uraditi.

Na poslu napreduju oni koji umiju da se osvrnu oko sebe i pomisle "šta bih još ovde korisno mogao da uradim?".

SREĆA DOLAZI OD LJUBAVI

Drugo i jednako važno otkriće do kog se došlo u Harvard Grant Study, jeste da sreća u životu dolazi od LJUBAVI.

Ljubavi koju nam pruža partner, porodica, prijatelji, roditelji. Zato je zadatak djetinjstva da djecu nauči da vole. Ali, prije nego što budu mogli da vole druge, moraju znati da vole sebe. A naučiti da vole sebe mogu samo ako im mi, roditelji, damo svoju bezuslovnu ljubav.

I zato, umjesto da budemo opsjednuti ocjenama i prosjekom i da ih uvijek sa istim pitanjem dočekujemo kad se vrate iz škole ili mi s posla, treba da odložimo svoje telefone, da ih pogledamo u oči i da im osmijehom pokažemo radost što ih ponovo vidimo, nakon dugog dana.

I tek onda da kažemo: "Kakav ti je bio dan danas? Je l’ te nešto obradovalo?". A kad vaše dijete na ovo pitanje odgovori, recimo, fudbal na velikom odmoru, dok vi očekujete da čujete šta je dobio na testu iz matematike, morate ostati fokusirani na taj fudbal na odmoru.

Umjesto da kažete "Lijepo, super. A matematika?" recite: "Šta je bilo na fudbalu tako dobro?"

DJECA MORAJU ZNATI DA SU VAŽNI

Djeca moraju znati da su nam važni oni, da volimo njih, a ne njihove ocjene.

I sad mislite – super je sve to, ljubav i kućni poslovi. Ali za to neće pitati na upisu u gimnaziju ili fakultet.

Pitat će za ocjene i prosjek. Tačno je. Hoće. Ali vam neće reći da uopšte ne morate završiti njihovu tako prestižnu školu da biste bili sretni i uspješni u životu.

Sretni i uspješni ljudi završavali su i prestižne i manje prestižne fakultete i škole, i državne i privatne.

Roditeljima preostaje da iz te jednačine kojom računaju uspjeh i sreću svoje dece uklone svoj ego i shvate da upisivanje i završavanje najbolje škole u gradu ili državi neće značiti da će njihovo dijete biti sretnije nego da je završilo neku školu srednjeg ranga.

Značit će samo to da ćete među prijateljima i familijom VI imati čime da se pohvalite.

A to, stvarno, nije važno.

Vaš posao, dragi roditelji, nije da učinite da vaša djeca postanu uspješna onako kako ste vi to zamislili.

Vaš posao je jedino i samo da im pružite uslove, atmosferu i okruženje koje će ih podstaći da postanu ono što bi trebalo da budu.

A šta je to, odluka je samo njihova.