U Republici Srpskoj postoji veliki broj malih poljoprivrednih proizvođača i stanovnika ruralnih područja koji bi se potencijalno mogli baviti ozbiljnijom poljoprivrednom proizvodnjom i na taj način ostvarivati značajne prihode.
Međutim, pojedinačno ne mogu ostvariti neophodne preduslove da bi bili konkurentni na tržištu, jer ne mogu dostići neophodni minimum količine i kvaliteta, ili kontinuiteta isporuke proizvoda, usljed svojih ograničenih kapaciteta.
Kao jedno od rješenja nameću se klasteri, koji su sve popularniji model poslovnog organizovanja u Republici Srpskoj, gdje bi samo do kraja ove godine trebalo da bude aktivno sedam novih, i to upravo u oblasti poljoprivrede.
Već su osnovani u Istočnom Sarajevu, Prijedoru i Banjaluci, a uskoro se očekuju i osnivačke skupštine u Gradišci, Doboju, Bijeljini i Trebinju.
U Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS kažu kako je uloga klastera višestruka, te da udruživanje u poljoprivredi ima višestruke prednosti.
"Unapređenje proizvodnje, marketing, nabavka osnovnih i obrtnih sredstava pod povoljnijim uslovima, zajednički nastup na tržištu, međusobno informisanje, ruralni razvoj regije, samo su neki od ciljeva zbog kojih su formirani ovi klasteri", kažu oni.
Dodaju kako je svrha klastera povezivanje proizvođačkih organizacija, otkupljivača, naučnoistraživačkih institucija, fakulteta, ministarstva i opština kako bi se zajednički borili s problemima regionalnog ruralnog razvoja.
Smatraju kako je ključ uspješnosti definisanje zajedničkih interesa i ostvarivanje zacrtanih ciljeva, pri čemu nova znanja i tehnologije predstavljaju nezaobilaznu komponentu razvoja i podsticanja konkurentnosti.
Međutim, iako ovaj oblik udruživanja nosi brojne benefite, mnogi klasteri osnovani u RS nisu zaživjeli ili ostvarili punu funkciju.
Prema ocjeni Laze Šinika, sekretara Udruženja šumarstva i drvoprerade u Privrednoj komori Republike Srpske, razlog tome je i nedostatak povjerenja.
"Moje mišljenje je da bi u klasteru više članova trebalo da bude uključeno u stvaranje i razvijanje istog proizvoda, gdje bi svako bio zadužen za određenu fazu u proizvodnji, a gdje bi se i sirovina nabavljala zajednički. Kod većine to nije slučaj i sve se svodi na korištenje povlastica poput manjih kamatnih stopa za kredite ili dobijanja tehničke pomoći", kaže Šinik.
Dodaje kako bi klaster trebalo da posluje po modelu složenih radnih organizacija, kao što je to nekada bio "Šipad".
"Tu su bile obuhvaćene sve funkcije poslovanja, počevši od proizvodne, razvojne, komercijalne, finansijske, a čak su imali i svoje banke. Članice su zajednički učestvovale u kreiranju i stvaranju proizvoda u plasmanu, naplati, razvoju, finansiranju, kreditiranju. Stepen povjerenja između članova bi morao biti veći kako bi se došlo do boljih rezultata", zaključio je Šinik.
