Kome služe sindikati?

Jesu li prvomajski protesti odraz sindikalne borbe ili tek prividan pokušaj da se nešto uradi za radnike? Može li se bez ujedinjenih sindikalnih organizacija i većeg bunta postići promjena? Radnici misle da je teško, jer svako čuva svoje interese.

Oni koji bi trebali predstavljati interese radnika i njihovih prava od vrha sistema podijeljeni. U krovnoj organizaciji sve manje novca, jer postoje dvije skupštine i dva predsjednika. Politika je podijelila i onemogućila zajedničko djelovanje. Na jednoj strani Selvedin Šatrović, na drugoj Mevludin Bektić koji je danas bio nedostupan za komentar.. Konkretnih poteza ni sa jedne strane nema. Sve je ostalo na namjerama i obećanjima.

Selvedin Šatorović, predsjednik SSSBiH

"Mi sa ovih 1000 maraka idemo u zaštitu isključivo onih koji imaju danas najniže plate, za one koji rade 70 sati sedmično za platu nižu od 650 KM,što je više od 260 hiljada radnika ili više od pola, i jedina nam je namjera povećati plate u realnom sektoru”.

Do povećanja plata će se sačekati, jer se mnogi radnici bore da sačuvaju svoja radna mjesta. Razjedinjenost krovnog sindikata prelila se i na granske sindikate i kao rezultat imamo da ne razmišljaju o zajedničkoj borbi za svoja prava. Vidjelo se to i na jučerašnjim protestima. U razmaku od 5 sati, tri različita protestna skupa – četiri sindikata. Rudari su pokrenuli inicijativu, ali mogu li biti prekretnica u sindikalnoj borbi?

Sinan Husić, predsjednik Sindikata rudara u FBiH

"Ovo je početak borbe za rudnike, za radna mjesta u rudnicima i to nam je obaveza. i ako bude trebalo svi rudarski vozovi će doći na ovo mjesto bićemo u puno većem broju, doći će rudarski vozovi puni bola i tuge”.

Enes Tanović, potpredsjednik Sindikata solidarnosti Tuzla

"Ovdje nije upitanju štrajk radnika već promocija sindikata. ako gledate jučerašnje porteste, nabijeni neki novi šljemovi, pa ne ide to, zar nije mogao izvesti rudare u onim rudarskim odjelima, prljave, da vidi narod da je to obična bijeda, meni je žao reći za radnika da je bijednik, ali u današnje vrijeme on to jeste”.

I upravo je Sindikat solidarnosti oko kojeg su bili okupljeni radnici pokušavao iznaći rješenja. Pokušavali su ujediniti sindikate, ali bez reprezentativnosti, uz korupciju i politizaciju nisu mogli. Kažu, radnici su danas prepušteni na milost i nemilost vlastima. Vidjelo se to naročito u pandemiji, koja je uz recesiju značajno narušila pregovaračku moć radnika,kažu stručnjaci.

Admir Čavalić, ekonomski analitičar

"Tokom oporavka moramo imati ekonomi rast od 6 posto u normalnim uvjetima, odnosno 10 posto u vrijeme oporavaka. mi rastemo po stopama od 2 do 3 posto znači pužeći rast, zašto ovo naglašavam – najbolja garancija radnika je njegovo radno mjesto, jer ukoliko ne radi on nema ni radnička prava”.

I dok širom svijeta sindikati i radnici traže na ulicama bolju zaštitu radnika čija su radna mjesta pogođena krizom, u BiH borba traje jedino za spostvene interese.

Sindikati razjedinjeni, bez jasnog plana bez podrške krovnog sindikata, što vlastima, očigledno, odgovara.