Bez masovnih protesta u BiH, zadovoljavamo se pukim preživljavanjem

Od početka godine Evropa i svijet suočavaju se sa brojnim protestima. Neki su za slobodu, neki protiv odluka vlasti o ustavnim reformama, dok su neki poput onih u Francuskoj – protesti za radnička prava.

Ova evropska zemlja zbog masovnih protesta suočila se sa brojnim problemima, materijalnom štetom, a brojni turisti morali su prolongirati put u ovu zemlju nakon otkazivanja letova. Francuzi i Francuskinje na ulicama traže zaštitu radničkih prava protiveći se podizaću starosnog praga za odlazak u penziju. Taj je prag u BiH davno podignut, bez pobune, a protesta nema ni zbog malih plata, loših uslova rada, rasta cijena i sličnih problema.

Na Međunarodni praznik rada u BiH tek poneki protesti, poput onih Sindikata radnika u trgovini i uslužnim djelatnostima, ali masovnih protesta nema. To govori o nepostojanju svijesti o važnosti radničke borbe.

Psiholog Elvedin Kahrović za BUKU kaže kako je psihološki uzrok generalne apatije bh. građana izostanak povjerenja u sistem.

“Nedostatak povjerenja u vladu kao i državni sistem glavni su uzroci apatije u BiH. Građani u Njemačkoj npr. vjeruju da se mogu pouzdati u svoju državu i njen sistem. Na Balkanu je puno faktora koji utiču na generalnu bespomoćnost i apatiju: nedostatak povjerenja u politički sistem u državi, loša socio-ekonomska situacija, odlazak mladih i školovanih koji bi mogli učiniti pozitivne promjene u društvu, nedostatak pozitivnih vidljivih promjena u društvu”, kaže Kahrović.

Ta apatija, smatra sociolog i profesor sarajevskog univerziteta Tomislav Tadić, nije nešto što je došlo preko noći već posljedica višedecenijskih društvenih procesa.

“Generalna apatija građana u BiH proističe iz tridesetogodišnjeg beznađa i ubijanja svake vjere u boljitak i progres. Laži, obmane i opsjena kao temeljni instrumenti tehnologije vlasti, akumulirani kroz tri decenije, doveli su do potpune desupstanzijalizacije društva. Ovakva pervertirana logika omogućila je da se prosječni ljudi zadovoljavaju tek pukim preživljavanjem i to uglavnom kroz dužničko ropstvo”, objašnjava Tadić u komentaru za BUKU.

Građani mnogo bogatijih i socijalno pravednijih država poput Francuske proteste kao oblik demokratskog iskazivanja neslaganja s državnim politikama koriste često, dok u mnogo siromašnijoj BiH nema masovnih protesta ni u slučajevima ekonomskih i zdravstvenih kriza, a kamoli radničkih prava.

“Različiti faktori mogu objasniti zašto u BiH nema masovnih protesta kao u drugim zemljama. Građani mogu imati manje povjerenja u vladu i političke institucije i stoga se osjećati bespomoćno u pogledu mogućnosti da učine promjene”, dodaje Kahrović.

Posljednih mjeseci u BiH je organizovano nekoliko protesta, ali oni su bili uglavnom politički, a ne radnički. Sve to govori kako su građani spremniji boriti se za tuđe političke agende umjesto za lični prosperitet.

“U Bosni i Hercegovini, da se poslužimo sa jednom starom stilizacijom kritičke teorije društva, suočeni smo sa “poraženom logikom protesta”. Građani ne vjeruju da je političkim izborima moguće bilo šta promijeniti (ne izlaze na izbore!), pa kako tek očekivati da vjeruju da nešto mogu unaprijediti formama građanskog bunta ili neposluha. Drugim riječima, defetizam je postao standardni socijalni obrazac. Posljdenji protesti, vezani za formiranje Vlade Federacije BiH, zapravo su pokazali da imaju izraženu političku konotaciju – dio građana sumnja u dijaboličnu političko-ideološku pozadinu takvih skupova, pa stoga ne žele biti u toj priči – a što je obrazac koji se, manje-više, veže za sve protestu u novijoj historiji BiH. Drugim riječima, ljudima je lakše poslati djecu u inostranstvo gdje će imati život dostojan čovjeka, nego po ko zna koji put uzdati se u opsjenarstvo i okultizam lokalnih političara. Ako ništa, tamo se, barem, svako malo ne govori o ratu”, objašnjava profesor Tadić.

Postsocijalistička zemlja kakva je i BiH itekako baštini znanja o snazi radničkog pokreta i otpora, pa se građani ne mogu pravdati nepoznavanjem značaja sindikalnog pokreta. No, činjenica je kako su se sindikati godinama planski urušavali, a u nekim firmama i gašeni.

“Građani u BiH, kao i na Balkanu, znaju šta su sindikalna prava, posebno imajući u vidu u kojoj mjeri je ta društvena forma bila  važna za Jugoslaviju i logiku radničkog samoupravljanja. Ipak, većina građana misli da su ta prava u kapitalizmu suspendirana (što je pogrešno!), pa izlaz traže u prilagođavanju trenutnoj situaciji. U kasnijim fazama razvoja, pa i ovog našeg – divljeg kapitalizma, postepeno, jačat će svijest o sindikatu, ali tada možda već bude kasno”, smatra Tadić.

S druge strane vjerovatno postoji određeni broj radnika koji nisu dovoljno upoznati sa onim što rade ili bi trebalo da rade sindikalne organizacije.

“Moguće je da veliki dio bh. građana ne zna dovoljno o sindikalnim pravima i njihovom značenju, posebno ako ne rade u organizacijama koje su sindikalno organizovane. Međutim, postoje mnoge organizacije, sindikati i radnička udruženja u BiH koji rade na promociji i zaštiti sindikalnih prava za bh radnike samo kada bi se oni dovoljno raspitali o svojim pravima i shvatili da ipak imaju moć za pozitivnu promjenu u svom životu. Naučena nemoć je naučena kao i potreba da se pobrinemo za sebe”, pojašnjava Kahrović.

Decenijama živimo upravo u naučenoj nemoći, no pred građanima je svaki dan nova šansa – onako kako su naučeni nemoći, da nauče kako biti jaki i poštovani od strane vlasti i psolodavaca.