Građani Lukavca svakodnevno izloženi kancerogenim česticama

U Tuzlanskom kantonu već godinama postoji grad koji se na kilometar može namirisati, a čiji zrak se može vidjeti. Riječ je o Lukavcu, čiji građani se svakodnevno zbog zagađenja suoočavaju s neugodnim mirisma, a otrovne čestice u zraku su, kažu, vidljive golim okom. Ovaj grad, proizašao iz industrijske djelatnosti, sada se suočava s izazovima koje donosi teškoća života pod stalnom prisutnošću industrijskih emisija. Dimnjaci fabrika, simboli ekonomskog rasta, istovremeno postaju ozloglašeni izvori zraka ispunjenog česticama koje ostavljaju traga na zdravlje lokalnog stanovništva.

Na samo tri kilometra udaljenosti u Lukavcu su smještene čak tri fabrike koje se bave proizvodnjom koksa, cementa i sode. Iako ove fabrike zapošljavaju većinski dio stanovništva te predstavljaju najveće izvoznike u Tuzlanskom kantonu, ujedno su i najveći zagađivači zraka.

Prema indeksu kvaliteta, zrak u Lukavcu je najčešće okarakterisan kao nezdrav, no aktivisti tvrde da to nisu stvarni parametri, jer te mjerne stanice u obzir uzimaju tek pet polutanata, dok se ne mjere industrijske emisije koje su najopasnije.

„To su razni otrovi kao što su benzol, benzen, tulol, ksilol, benzoapiren - izuzetni kancerogenici koji se ne mjere“, ističe Tahir Hrnjić, član Predsjedništva Foruma za zaštitu okoliša Lukavac

Tako su građani Lukavca svakim udisajem izloženi ugrožavanju vlastitog zdravlja. Kada bi se analizirala patologija bolesti na ovom području, jasno bi se moglo vidjeti prednjačenje u respiratornim tegobama, kaže struka. Bronhitis, upale pluća, asmatske i alergijske bolesti postaju svakodnevnica, a iz njih se mogu razviti i teža oboljenja.

„Dugotrajni štetni agensi iz zraka stvaraju probleme koji na kraju odvode u maligna oboljenja kao što su leukemije, određene maligne bolesti koštane srži, bolesti respiratornih organa“, objašnjava Elmedina Memić, šefica Higijensko-epidemiološke službe Doma zdravlja Lukavac.

Građani Lukavca su u nekoliko navrata organizovali i protestne šetnje ukazujući na probleme kojima su izloženi. Živjeti u industrijskoj zoni je izuzetno teško, pričaju:

„Teško je živjeti u zagađenom zraku, pogotovo asmatičarima, ko ima problema s plućima.“
„Jutros osjetim malo tuši. Danju je dobro, ali navečer je magla.“
„Ovo je strahota! Ovolike fabrike, ugušiše nas!“
„U Tuzli se pojavi sunce ujutro, a kod nas ga nema do jedan, i onda bude do tri sata i onda ga opet nema. To je sve zbog zagađenja.“

Građani i ekološki aktivisti krive nadležne vlasti koje, tvrde, ne poduzimaju ništa da bi poboljšale kvalitet zraka. Nadležni ipak kažu da rade onoliko koliko je u njihovoj moći, ali da je industrijsko zagađenje širi problem.

„Kod nas se zakon primjenjuje tako da zagađivač plati kaznu koja mu liči najviše na neki ekološki porez. To je društveni problem koji uistinu nije na nivou lokalnih zajednica“, kaže Edin Delić, gradonačelnik Lukavca (SDBiH).

Tako je GIKIL 2019. godine, nakon presude Općinskog suda u Lukavcu u kojoj su proglašeni krivim zbog ugrožavanja zdravlja radnika i stanovništva, te zbog neulaganja s ciljem smanjenja emisije štetnih polutanata, morao platiti kaznu od 100.000 KM. U godinama poslije GIKIL je sporadično rješavao problem, ali je i dalje jedan od najvećih zagađivača. Na naš upit o tome šta je urađeno s ciljem zaštite okoliša, kažu da je pri kraju sanacija sistema otprašivanja u pogonima separacije koksa i pripreme uglja, dok će dodatna poboljšanja na koksnoj bateriji biti postignuta i instaliranjem dvije nove mašine.

“Radi se o mašini za bezdimno punjenje peći ugljem i mašini za prihvat koksa s haubom, koje ranije nisu bile operativne, a sve u cilju unapređenja proizvodnih i tehnoloških procesa, ali i smanjenja nekontrolisanih emisija u zrak”, navode u Global Ispat koksnoj industriji d. o. o. Lukavac.

Aktivisti smatraju da poboljšanja neće biti dok se ne postave mjerne stanice kojima se mogu mjeriti čestice iz navedenih zagađivača, nakon čega će biti urađen monitoring nad radom fabrika te sankcionisati krivci. 88% zagađenja dolazi iz industrije, što znači da kada bi svi automobili imali električni pogon, a kuće i stanovi bili na sistemu daljinskog grijanja, ovaj grad bi i dalje bio opasan za živote svojih građana.