Status grada u FBiH imaju 23 lokalne zajednice, no što to zapravo u praksi znači?

Status grada u Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno imaju 23 jedinice lokalne samouprave, među kojima su Sarajevo, Mostar, Tuzla, Zenica, Bihać, Goražde, Livno, Široki Brijeg, Gradačac, Visoko, kao i druge lokalne zajednice koje su ispunile zakonske ili posebne kriterije.

Kako su Feni kazali iz Federalnog ministarstva pravde, trenutno su u proceduri dobivanja statusa grada dvije općine – Kiseljak i Tomislavgrad. Odluka da se Kiseljak proglasi gradom u lipnju ove godine nije dobila potporu Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, dok inicijativa Tomislavgrada čeka očitovanje Vlade FBiH.

Prema Zakonu o načelima lokalne samouprave, grad se može uspostaviti federalnim zakonom na osnovu sporazuma o udruživanju dviju ili više općina, ili odlukom općinskog vijeća općine koja ispunjava propisane kriterije – ima najmanje 30.000 stanovnika, odnosno gradsko središte s najmanje 10.000 stanovnika.

Status grada automatski dobivaju i općine koje su sjedišta kantona, bez obzira na broj stanovnika, a zakon priznaje i iznimke općinama od posebnog povijesnog i kulturnog značaja koje ne ispunjavaju uvjete o minimalnom broju stanovnika.

No, što zapravo za jedincu lokalne uprave znači status grada?

Po riječima zamjenika direktora za usluge članstvu Saveza općina i gradova FBiH Amir Kupusija, u praksi razlika između gradova i općina je simbolična. Suštinski se ne mijenja ništa, osim što jedinica lokalna samouprave koje imaju status grada imaju bolji pristup EU fondovima.

Druga razlika je semantička, pa tako gradovima upravljaju gradonačelnik i gradsko vijeće, a općinama načelnik i općinsko vijeće.

"U Federaciji BiH postoji monotipska struktura nadležnosti lokalnih jedinica, odnosno sve imaju iste nadležnosti bez obzira na broj stanovnika ili stupanj razvoja. To otežava funkcioniranje manjih zajednica. U budućnosti bi trebalo razmotriti model višetipskih lokalnih jedinica, u skladu s Europskom poveljom o lokalnoj samoupravi", izjavio je za Fenu Kupusija.

Monotipski model osigurava formalnu jednakost, ali u praksi otežava funkcioniranje manjih općina i ograničava razvoj većih gradova.

Prijelaz na višetipski model, u skladu s Europskom poveljom, mogao bi omogućiti učinkovitiju, pravedniju i funkcionalniju lokalnu samoupravu.