Profesor Đogo o "divljanju cijena" peleta: RS funkcioniše kao Flandrija XIV vijeka

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Istočnom Sarajevu Marko Đogo komentarisao je "divljanje" cijena peleta Republici Srpsoj, te se osvrnuo i na nekoliko modela koji bi mogli poslužiti kao moguće rješenje.

U svom osvrtu ocjenjuje da je „stadijum razvoja ekonomije Republike Srpske na nivou Flandrije XIV vijeka“, te ironično dodaje da bi nam možda bila potrebna i njihova tadašnja rješenja kako bismo ubrzali razvoj. Iako takva izjava može djelovati podcjenjivački, Đogo tvrdi da ona to nije. Naprotiv, otvoreno pojašnjava razliku između nivoa i stadijuma razvoja.

Nivo razvoja, podsjeća on, najčešće se mjeri BDP-om po glavi stanovnika i pokazuje kako prosječni građanin živi, mada bi se i o tome moglo diskutovati zbog socijalnog raslojavanja i raspodjele dohotka. "Nivo razvoja Republike Srpske je danas, naravno, daleko iznad nivoa Flandrije iz XIV vijeka", naglašava. Ali stadijum razvoja, uprkos svemu, nije. Zbog istorijskih okolnosti, višestoljetne turske okupacije i dugog komunističkog eksperimenta, domaći privrednici, trgovci i građani, smatra Đogo, suočavaju se sa istim problemima kao preteče današnjih Belgijanaca u doba Bitke na Kosovu.

Nekontrolisani rast cijena peleta​

Da bi potkrijepio tvrdnju, Đogo navodi aktuelan primjer: divljanje cijena peleta u posljednjih par sedmica. Kako ističe, da ste prije mjesec ili dva naručili pelet, platili biste oko 400 KM po toni. Danas, pak, njegova cijena skače na 600 ili čak 700 KM. A šta se promijenilo u međuvremenu?

"U najkraćem, na strani ponude, nije se promijenilo ništa. Iista je cijena rada, isti repromaterijal, ista struja i jednake poreske stope", piše Đogo.

Razlog je, kaže on, jednostavan. Promijenila se tražnja. Pelet se znatno više kupuje u oktobru i novembru nego u ljetnim mjesecima. Iako su mnogi građani svoje količine naručili još prije tri ili četiri mjeseca, po daleko povoljnijoj cijeni, reakcije proizvođača bile su različite. Jedan poznati banjalučki proizvođač, kako navodi Đogo, „dosjetio se“ da kupcima isporuči tek prvu tonu po staroj cijeni, dok bi sve ostale naplatio po novoj. S druge strane, pošteniji pristup pokazao je fočanski proizvođač, koji je starim kupcima cijenu povećao tek za 50 KM po toni, dok novima naplaćuje punu, sadašnju cijenu.

U takvim okolnostima, najbolji poslovni potez posljednjih mjeseci, ocjenjuje profesor, bio bi kupiti stotine tona peleta, uskladištiti ih i sada prodati: zarada bi iznosila više od 50% za samo nekoliko mjeseci, uz minimalne troškove skladištenja, posebno u napuštenim poslovnim prostorima kojih, kako dodaje, „imamo u izobilju“.

Ovo je školski primjer špekulativnog ponašanja, "kupi jeftino – prodaj skupo", ali i podsjetnik da špekulanti preuzimaju rizik, te da je ekstraprofit zapravo nadoknada za preuzetu otvorenu poziciju.

U domaćim uslovima, naglašava, špekulanti su često sami proizvođači peleta, a iza njihovog ponašanja postoji i dodatno opravdanje. Da bi proizvodnja bila efikasna, mora biti kontinuirana: tokom cijele godine, približno istim tempom. To, međutim, znači da dio godine proizvođači rade sa gubitkom, finansirajući proizvodnju i praveći značajne zalihe, čekajući trenutak kada će ih moći unovčiti. Zato je proizvodnja peleta ili rizična, ako prave zalihe, ili neefikasna, ako proizvode samo kada ima tražnje. To pak obeshrabruje investicije, a bez investicija nema razvoja.

Ovakav problem su Flamanci prepoznali još prije 700–800 godina. Rješenje je bila osnivačka kuća prve berze, u Brižu, u vlasništvu trgovca Roberta Van der Buersea. U njoj su se sastajali proizvođači, trgovci i finansijeri kako bi dogovarali uslove kupovine i prodaje različitih dobara. Upravo takva centralizacija omogućila je ujednačavanje cijena i zajedničko investiranje, što je vodilo efikasnijoj proizvodnji i većem obimu trgovine. Ideju su kasnije razvili Holanđani, Englezi i Francuzi, pa je berza dobila današnji smisao tržišta hartijama od vrijednosti, iako se prvobitno trgovalo konkretnim robama i to i na promptnom i na terminskom tržištu.

Zašto proizvođači špekulišu?​

U Republici Srpskoj, ocjenjuje Đogo, takvo mjesto susreta ponude i tražnje ne postoji. Najbliže tome su sajtovi poput OLX-a ili Roba.ba, ali to je daleko od berze. "Prava berza bi morala imati preovlađujuću tržišnu cijenu“, objašnjava on, dok se na ovim platformama ona formira sporo ili gotovo nikako. Takođe, takvi sajtovi ne nude ni mogućnost ugovaranja isporuka u budućnosti.

Zato bi, smatra profesor, bilo korisno da trgovci i proizvođači sami osnuju elektronsku berzu peleta, na kojoj bi i građani mogli nabavljati svoje količine. Time bi proizvođači osigurali stabilno finansiranje kroz cijelu godinu, trgovci bi funkcionisali kao dileri koji kupuju u povoljnim periodima, a građani bi bili zaštićeni od pretjeranih sezonskih skokova cijena. "Čitavo tržište bi počelo daleko predvidljivije da funkcioniše", piše Đogo, te bi se i sama privredna grana bolje razvijala.

Naravno, očekuje i protivnike ove ideje. Jedna grupa bili bi uspješni špekulanti, kojima neuređenost tržišta omogućava ekstraprofit, premda su oni manjina. Druga grupa čine protivnici tržišnih rješenja, uvjereni da država bolje upravlja resursima i da privatnicima ne treba vjerovati. Takvi bi, smatra, radije vidjeli robne rezerve kao „tampon zalihe“. Iako priznaje da sposoban državni menadžer može voditi takav sistem, upozorava da dosadašnje iskustvo pokazuje drugačije: menadžeri koji se ne snalaze ni u sektorima gdje „šume rastu, a voda teče“ teško bi se izborili sa složenijim trgovačkim operacijama. Postoji i opasnost da bi se, kroz opravdavanje „viših ciljeva“, i ovaj mehanizam pretvorio u još jedan trošak za budžet.

Na kraju, Đogo izražava nadu da će upravo ovaj tekst biti podsticaj privrednicima da krenu u osnivanje regionalnih berzi, najmanje pet ili šest njih, na kojima bi se u skoroj budućnosti moglo trgovati i drugim robama.