Prašume u BiH pod sve većim pritiskom: Turizam prijeti Perućici, Janju i Lomu

Prašume u Bosni i Hercegovini predstavljaju ključne ekosisteme za očuvanje biodiverziteta, skladištenje ugljika i razumijevanje načina na koji se šume mogu prilagoditi klimatskim promjenama - istakao je profesor Ćemal Višnjić na predavanju koje je održao na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Tema predavanja bila je "Prašume u Bosni i Hercegovini – ključni ekosistemi za očuvanje biodiverziteta i adaptaciju šuma na klimatske promjene“, a profesor Višnjić posebno je ukazao na značaj starih stabala i velike količine mrtvog drveta za opstanak brojnih biljnih i životinjskih vrsta, ali i na sve veći pritisak čovjeka na najvrjednije očuvane prašumske ekosisteme u BiH.

Očuvanje biodiverziteta i stabilnosti šumskih ekosistema, naglasio je, prioritetni su zadaci šumarske nauke i struke.

Prašume su, prema njegovim riječima, najveći rezervoari ugljika u području srednje Evrope, dok količina mrtvog drveta u njima predstavlja jedan od ključnih elemenata za opstanak mnogobrojnih vrsta, među kojima su i rijetke i ugrožene vrste koje se nalaze na crvenim listama.

"Mi kad govorimo o prašumama, samo kao pojmu, onda su to šume nedirnute od strane čovjeka. Dakle, mnogi ljudi, pa čak i naučnici, pogrešno tumače taj termin, šta znači prašuma. Kod onih koji razmišljaju da je to šuma koja je stara nekoliko hiljada godina, do onih koji misle da je to neka stara šuma u kojoj će se izgubiti", kazao je Višnjić u razgovoru za Fenu.

Pojasnio je da je prašuma prevod njemačke riječi "urwald“, odnosno prastara šuma, ali da to ne znači da su sva stabla u njoj stara stotinama ili hiljadama godina.

"Ona je onoliko stara koliko su stabla u njoj, odnosno vrste drveća koje žive u njoj, stare, odnosno koliko je njihov životni vijek. Ako uzmemo u obzir da naše vrste drveća ovdje dožive 500 do 600 godina, onda prašuma i ne može biti starija, jer nakon toga te vrste propadaju, javlja se nova vegetacija, mlada, sastavljena od mladih biljaka. I u tom jednom mozaičnom ciklusu mi imamo unutar prašume i stabla stara nekoliko godina i ona koja su stara 500 do 600 godina", objasnio je Višnjić.

U zapadnoj literaturi, dodao je, često se koriste termini prirodna ili primarna šuma, ali ih ne treba poistovjećivati s prašumom.

"Prirodna ili primarna šuma također znači da se svi procesi unutar te šume odvijaju prirodno, bez utjecaja čovjeka, ali primarno ne znači da u njoj imamo stabla koja su stara 500, 600 godina. Ona mogu biti stara nakon sukcesije 50 i 100 godina, i iz tog razloga mi primarnu ili prirodnu šumu ne možemo porediti sa prašumom", rekao je.

Višnjić je kazao da se svojevrsne „hotspot“ tačke biodiverziteta nalaze upravo unutar prašuma, prvenstveno zahvaljujući starim stablima i velikoj količini mrtvog drveta.

Stara stabla, pojasnio je, predstavljaju takozvana habitat stabla, koja na sebi imaju brojna mikrostaništa u kojima žive različiti organizmi – od zajednica lišajeva, gljiva i mahovina do saproksiličnih insekata i ptica koje se gnijezde u dupljama ili krošnjama.

"Sve te male strukture ili mikrostaništa, u stvari, predstavljaju stanište za jedan čitav život, život određene grupe organizama. Iz tog razloga, a dokazano je u nauci, što su stabla starija, što imaju veći prečnik, to ima veći broj mikrohabitata na njima", istakao je Višnjić.

Pored habitat stabala, izuzetno važna je i mrtva drvna masa, koje u prašumama ima najviše. Prema njegovim riječima, mrtvo drvo čini između 20 i 30 posto ukupne žive i mrtve drvne mase.

"Mrtvo drvo je ključno za život oko 20 posto organizama koje nastanjuju šumu. Dakle, bez tog mrtvog drveta njih ne bi bilo, jer njihov životni ciklus u jednom momentu, bilo da je to izvor hrane, bilo da je to mjesto za gniježđenje ili skrovište, oni ne bi mogli da opstanu", naglasio je Višnjić.

Zbog toga je velika količina mrtvog drveta u prašumi ključna za opstanak mnogobrojnih vrsta, uključujući i rijetke i ugrožene vrste, kao što je insekt jelenjak, poznat po velikim rogovima.

Drugi veliki značaj prašuma je njihov utjecaj na otpornost i adaptivnost šumskih ekosistema u uslovima klimatskih promjena.

Višnjić je naglasio da su prašume ključni rezervoari ugljika, što je posebno važno u vremenu kada se sve više govori o klimatskim promjenama, balansu ugljika, njegovom skladištenju i otpuštanju.

"Prašume su, po svojoj strukturi, zapremini, po količini sirovog humusa, odnosno ugljika koji se nalazi u živom drvetu, mrtvom drvetu i u tlu, najveći rezervoari. U području srednje Evrope, prašume su najveći skladištari ugljika", kazao je.

Posebno je istakao značaj starih stabala čiji prečnik prelazi 90 ili 100 centimetara.

"Jedno takvo stablo koje ima prečnik 90 ili 100 centimetara usvoji, drži, skladišti ugljika koliko i 500 mladih stabala koja imaju prečnik od 10 centimetara. Dakle, u tome se vidi značaj starih stabala kojih možemo jedino još naći unutar prašume", naglasio je Višnjić.

Prašuma je, prema njegovim riječima, svojevrsni laboratorij na otvorenom, u kojem naučnici mogu pratiti prirodne procese – od klijanja, rasta i razvoja, preko konkurentskih odnosa među drvećem, do odumiranja stabala i ponovnog pojavljivanja podmlatka.

Kroz taj mozaik različitih razvojnih faza moguće je bolje razumjeti kako mlade biljke, ali i stare sastojine, reaguju na klimatske promjene.

U Bosni i Hercegovini najveća i do sada najočuvanija prašuma je Perućica, u okviru Nacionalnog parka Sutjeska, koja zauzima nešto više od 1.400 hektara.

Međutim, upravo je Perućica, upozorio je Višnjić, suočena s ozbiljnim izazovima zbog sve većeg broja turista i razvoja infrastrukture.

"Bojim se da to u budućnosti neće biti, zbog jako velike navale turista, izgradnje puteva, izgradnje prilaza, infrastrukture. Dakle, sve to više nije prašuma. Prašuma, po svojoj definiciji, je nešto gdje nema utjecaja čovjeka", upozorio je profesor Višnjić.

Pored Perućice, u BiH postoje i druge značajne prašume, među kojima su Janj kod Šipova, Lom kod Drvara i Ravna Vala na Bjelašnici, ali i one su, prema njegovim riječima, već pod snažnim pritiskom turista, izletnika i organizovanih posjeta učenika.

Pored njih, tu je i Plješevica u zapadnoj Bosni, na Grmeču Crni vrh, Golija, Malovčića dolina, Studešnica koja je prošle godine istražena, obilježena, ograničena. Istraživanja su objavljena kao mala monografija o toj prašumi.

I također, na Konjuhu je Mačen do, bukova prašuma, koja je male površine, ali izuzetno interesantna zbog jako starih i ogromnih stabala, a postoje i manji rezervati Pančićeve omorike uz rijeku Drinu.

"I ja vjerujem da vrlo brzo će one izgubiti taj prašumski status zbog jako velikog negativnog antropogenog utjecaja, ne zbog sječe, ne zbog toga, nego zbog aktivnog turizma i jako puno izletnika koje tamo dolazi", tvrdi Višnjić.

Takve posjete, pojasnio je, imaju konkretne posljedice po osjetljive ekosisteme. Ljudi svojim prisustvom tjeraju divljač i druge životinje koje u prašumama nalaze zaklon i hranu, dok gaženjem podmlatka i biljnih vrsta narušavaju prirodne procese.

"Dakle, svojim posjetama, ljudi tjeraju divljač, životinje koje tamo obitavaju, koje se tamo sklanjaju, hrane. Gaze podmladak, biljne vrste koje se tamo nalaze, i na taj način, uništavaju prašumu", upozorio je.

Istovremeno, naučna istraživanja u BiH nastoje identificirati i zaštititi nova područja koja imaju karakteristike prašume.

"Mi danas radimo i istražujemo područje Skakavca. Ono se već nalazi u zaštićenom području, ali ispod njega nalazi se bukova sastojina koja može da ima prašumski status. Postavili smo određene hipoteze. Ukoliko se te hipoteze potvrde, odnosno ukoliko, onako kako smo ih mi postavili, budu potvrđene, onda će i taj dio bukove sastojine ispod Skakavca imati prašumski status", kazao je Višnjić u intervjuu za Fenu.