Kriza u EU odrazit će se na rezultate izbora za Evropski parlament

Šest godina krize u Evropskoj uniji i velika nezaposlenost odrazit će se na rezultate izbora za Evropski parlament u maju koje će po očekivanjima obilježiti jačanje stranaka na krajnoj desnici i krajnjoj ljevici.

Po zadnjim anketama, "protuevropski populisti", stranke krajnje desnice i krajnje ljevice, populisti, nacionalisti i evroskeptici, imat će gotovo četvrtinu zastupnika u novom sazivu Evropskog parlamenta. Stranke centra (pučani, socijalisti, liberali), koje su do sada imale 72 posto zastupnika, past će na 65 posto, govore ankete, prenosi agencija Hina.

To, međutim, ne znači da će krajnja ljevica i desnica biti nova politička snaga u EP-u jer stranke koje ih predstavljaju nisu srodne i jako su razjedinjene. Krajnja desnica do sada je u Evropskom parlamentu bila prilično podijeljena i imala je malu političku težinu, no sada bi mogla dobiti zamah ulaskom francuske Nacionalne fronte i nizozemske Slobodarske stranke, što bi tim strankama omogućilo veći utjecaj u raspravama i učinkovitije zastupanje njihovih interesa.

Jedina desna evroskeptična politička grupa u Evropskom parlamentu sada je Evropa slobode i demokracije (EFD), koju čini deset stranaka predvođenih britanskim UKIP-om i talijanskom Sjevernom ligom.

Evropski čelnici ne kriju zabrinutost zbog jačanja radikala, osobito s krajnje desnice, no ističu da će novi saziv Evropskog parlamenta i dalje biti većinski proevropski orijentiran, napominjući da se te radikalne stranke međusobno jako razlikuju i rijetko glasuju zajedno.

Desni i lijevi centar morat će svejedno formirati "veliku koaliciju" kako bi osigurali većinu ili tačnije, kako ističu evropski zastupnici, češće raditi na "velikim kompromisima".

Populisti bodove skupljaju na tri glavne teme – protivljenju dominaciji Bruxellesa i imigrantima, bilo muslimanskim ili istočnoevropskim, te lošem pristupu rješavanju ekonomske krize, koja je 26 miliona ljudi ostavila bez posla, uključujući gotovo četvrtinu mladih. Ispitivanja pokazuju da 60 posto Evropljana ne vjeruje u EU, dvostruko više nego 2007., prije izbijanja krize. Kriza je produbila jaz između sjeverne i južne Evrope, kao i podjele unutar samih država članica.

Strah od bugarskih i rumunskih radnika zamijenio je u populističkoj retorici u zapadnoj Evropi famoznog "poljskog vodoinstalatera", Južnjaci krive Berlin za sve svoje probleme, a mnogi Sjevernjaci krive Bruxelles što su ih morali spašavati.

Pokreti poput grčke radikalno lijeve Syrize ili Neovisnih Grka i španskih Indignadosi duguju svoju popularnost protivljenju politici štednje na kojoj insistiraju njemačka kancelarka Angela Merkel i "zloglasna trojka" (Evropska komisija, Evropska centralne banka, MMF).

Jačanje radikala Francuska Nacionalna fronta (FN) osvojila je nedavno vlast u jedanaest francuskih gradova, mađarski Jobbik dobio je na nedavnim parlamentarnim izborima više od 20 posto glasova, a krajnje desne među vodeće su tri stranke u Austriji, Nizozemskoj i Finskoj.

FN je na prošlim evropskim izborima osvojio samo 6,3 posto glasova, što mu je donijelo troje zastupnika u Evropskom parlamentu. Sada, međutim, ima podršku 24 posto birača što mu moglo donijeti dvadesetak zastupnika od ukupno 72 francuska.

Nizozemska Slobodarska stranka (PVV) vodila je u anketama s podrškom oko 17 posto glasača sve dok njen predsjednik Geert Wilders sredinom marta nije izazvao skandal rasističkom izjavom da želi "manje Marokanaca" u zemlji.

Stranka je u međuvremenu povratila izgubljenu podršku i po zadnjim je anketama s podrškom od 15 posto dostigla ostale vodeće stranke u zemlji. To joj daje jednog evrozastupnika više, četiri umjesto sadašnja tri.

U Austriji, većina anketa Slobodarskoj stranci (FPOe) daje najmanje 20 posto glasova, dok se podrška dvjema vladajućim strankama kreće oko 23, 24 posto. Ne bi li ih pretekla, stranka se nedavno odrekla svojeg nositelja liste Andreasa Moelzera zbog njegovih rasističkih izjava i uspoređivanja Evropske unije s Trećim Reichom. Trebala bi imati također četiri zastupnika.

Mađarski Jobbik (Pokret za bolju Mađarsku) na parlamentarnim je izborima početkom aprila dobio gotovo 21 posto glasova i treća je stranka u zemlji. U Evropskom parlamentu imat će pet zastupnika.

Euroskeptična Danska narodna stranka (DPP) vodi u anketama s podrškom 27 posto birača, dok socijaldemokrate podržava 23 posto, a liberale 21 posto birača. To im donosi četiri evrozastupnika.

U Finskoj, Stranka Finaca (nekoć Pravi Finci) na trećem je mjestu s podrškom od 18 posto i trebala bi isto tako imati četiri evrozastupnika.

Krajnja desnica u Švedskoj, Švedski demokrati, ima podršku pet posto birača, što joj daje jednog zastupnika u Evropskom parlamentu, kao i Slovačkoj narodnoj stranci (SNS), a populisti jačaju i u Bugarskoj, gdje bi jednog zastupnika mogla dobiti radikalna Ataka.

Najzloglasnija grčka neonacistička Zlatna zora, koja je 2012. dobila 18 zastupnika u grčkom parlamentu, a povezuje ju se s ubistvoma i napadima na imigrante. Treća je najsnažnija stranka u zemlji i mogla bi ući u Evropski parlament s dva zastupnika. Krajnje lijeva Syriza trebala bi ih s druge strane imati šest.

Francuska Nacionalna fronta i nizozemska Slobodarska stranka vjerojatno će uspjeti formirati novu političku grupu u Evropskom parlamentu. Za to im je potrebno 25 zastupnika iz najmanje sedam država članica. Podršku su im iskazali austrijski FPOe, belgijski Vlaams Belang, talijanska Sjeverna liga, Slovačka narodna stranka i Švedski demokrati. Time bi po zadnjim podacima PollWatcha imali 35 zastupnika.

No, osim Francuske, druge velike evropske države, koje šalju najveći broj zastupnika u Evropski parlament, nisu pogođene jačanjem krajnje desnice. U Italiji ona je slaba, a u Španiji i Poljskoj gotovo i ne postoji, kao ni u Velikoj Britaniji i Njemačkoj.

U Velikoj Britaniji protuevropski pokret predstavlja eurofobni UKIP (Stranka britanske neovisnosti) Nigela Faragea, koji se zauzima za izlazak iz EU-a, a koji je po anketama na drugom mjestu s 25 posto glasova, iza opozicionih laburista, što je osam posto više nego 2009., kada je dobio 9 zastupnika u EP-u. Sada bi ih mogao imati dvadesetak, od ukupno 73 britanska zastupnika. No UKIP mnogi ne smatraju pravom krajnje desnom strankom i jačanje njegove popularnosti pripisuju nezadovoljstvu birača tradicionalnim strankama i slabom odzivu na izbore. Znakovito je to što ta stranka nema nijednog zastupnika u donjem domu britanskog parlamenta. Doista krajnje desna Britanska nacionalna stranka (BNP), koja je 2009. dobila šest posto glasova i jednog zastupnika u EP-u, postala je irelevantna zbog internih sukoba i financijskih problema.

U Njemačkoj krajnju desnicu predstavlja nova stranka Alternativa za Njemačku (AfD), dok je NPD (Nacionaldemokratska stranka Njemačke) rastrgan internim sukobima i na rubu stečaja. Njemački ustavni sud u februaru je ukinuo izborni prag za izbore za Evropske parlament pa bi tako u njega mogle ući razne male stranke. AfD podržava šest posto birača, što će mu donijeti šestero zastupnika, a NPD bi mogao dobiti jednog.

Talijanski populistički antiestablišmentski Pokret pet zvijezda Beppea Grilla trebao bi dobiti dvadeset evrozastupnika, dok je Sjeverna liga, regionalna krajnje desna stranka, nedavno zbog korupcijskih skandala izgubila kredibilitet pa će s devet zastupnika vjerojatno pasti na četiri. Radikalno desnih zastupnika u ovom je sazivu bilo 47, a u idućem bi ih trebalo biti 78, što je deset posto saziva.

Evropska krajnja ljevica postići će na ovim izborima također bolji rezultat. Politička grupa krajnje ljevice (Ujedinjena europska ljevica/Nordijska zelena ljevica – GUE/NGL) trebala bi imati 51 zastupnika, prema sadašnjih 35, što je oko sedam posto saziva. Ako se njima pribroje svi zastupnici Evrope, slobode i demokracije (EFD), njih 36, i tzv. "neovisni" zastupnici (NI), koji ne pripadaju nijednoj političkoj grupi u Evropskom parlamentu i većinom su s krajnje desnice i krajnje ljevice, a kojih bi po zadnjim procjenama trebalo biti 94, to čini 181 zastupnika od ukupno 751 ili 24 posto saziva. To, međutim, ne znači da će oni biti nova politička snaga jer su, kako pokazuju i gore navedeni podaci, jako usitnjeni, razjedinjeni i ideološki jako različiti.

Je li krajnja desnica doista prijetnja? Premda mnogi strahuju da bi krajnje desne stranke mogle blokirati rad Evropskog parlamenta i čitave Evropske unije, analitičari Zaklade Robert Schuman smatraju da njihov utjecaj ne treba preuveličavati.

Popularnost krajnje desnice na evropskim izborima i njena želja da se ujedini nisu novi. Krajnja desnica dobila je 1994. 7,7 posto glasova, deset godina poslije 8,1 posto, a 2009. 6,6 posto. Evroskeptici na evropskom nivou nisu, međutim, zbroj svojih stranaka. Međusobno se jako razlikuju i rijetko glasaju zajedno.

Krajnje desne stranke povezuje protivljenje Evropskoj uniji i zauzimanje za zaštitu nacionalnog identiteta, no imaju različite korijene kao i ideološka stajališta, objašnjavaju Magali Balent i Corinne Deloy iz Zaklade Robert Schuman u analizi "Evropski izbori 2014.: prema 'evropskoj krajnjoj desnici'?".

Evropsku uniju, posebno euro, obično smatraju glavnim krivcima za ekonomsku krizu. Često kritiziraju diktat najmoćnijih država članica, ponajprije Njemačke, i EU doživljavaju kao sredstvo za uništenje nacionalne države, zauzimajući se umjesto sadašnje organizacije za konfederaciju suverenih država.

Zaštita nacionalnog identiteta njihov je glavni politički cilj, što objašnjava njihovo protivljenje imigraciji, osobito iz trećih, muslimanskih zemalja, što je najviše izraženo na sjeveru Evrope, dok se u istočnoj Evropi glavnom prijetnjom smatraju Židovi i Romi.

S druge strane, razlikuju se po svojem porijeklu. Neke su ostavština najradikalnije krajnje desnice i ideološki se nastavljaju na fašizam, poput Švedskih demokrata, francuske Nacionalne fronte, mađarskog Jobbika i Britanske nacionalne stranke.

Druge pripadaju modernijoj struji, fokusirane na porezna pitanja i imigraciju, poput belgijskog Vlaams Belanga, dok treće nisu potekle na krajnjoj nego na konzervativnoj ili liberalnoj desnici, poput Danske narodne stranke i nizozemske Slobodarske stranke (PVV).

U pogledu ideologije, neke krajnje desne stranke najviše pozornosti posvećuju pitanjima identiteta, osobito u Skandinaviji, a druge ekonomskim problemima, što vrijedi za stranke srednje i južne Evrope.

Balent i Deloy povećanju broja zastupničkih mjesta krajnje desnice ne pridaju veću važnost.

„Veći broj zastupničkih mjesta (…) mogao bi potaknuti stranke krajnje desnice da se više uključe u rad parlamenta u Strasbourgu koji češće koriste kao pozornicu za izražavanje svojih stajališta i međusobno suprotstavljanje nego kao mjesto za rad i prijedloge“, kažu.

Iako smatraju da njihov utjecaj na političku ravnotežu u novom sazivu Evropskog parlamenta "ne treba preuveličavati", napominju da će narodi, socijalisti, liberali i Zeleni češće morati formirati velike koalicije kako bi osigurali većinu, prenosi agencija Hina.