Tatjana Jakšić, Sarajka koja radi kao češki diplomata

Sarajka Tatjana Jakšić, odnosno Jakšičova, u NATO misiji u Briselu radi kao diplomata, ali češki. Do sada je radila u češkim ambasadama u Prištini i Beogradu, a od nedavno se bavi i svjetskim kriznim žarištima, poput Afganistana.

Ova mlada i uspješna djevojka otkriva otkud u češkoj diplomatiji, gdje je Balkan danas u očima Zapada, osjeća li se još rat u Afganistanu, te kako žive građani BiH u Češkoj.

Razgovarali smo i o nekim drugačijim temama, poput onih da li je sjedište NATO-a primarno 'muška' zona, kako se tamo moraju oblačiti žene, šta nosi privatno a šta na poslu, da li je Brisel dosadna administrativna prijestonica Evropske unije ili ima i noćnog života, te koje su zanimljive turističke destinacije i dobre knjige.

Tatanja Jakšić ili Tatjana Jakšičova, kako je zapravo Vaše prezime?

Jakšić: Dodatak "ova" sam dobila zajedno sa češkim državljanstvom. U Češkoj Republici ženski oblik većine prezimena ima prisvojni dodatak „ova„.

U Češku ste stigli mladi i praktično odrasli tamo. Osjećate li se kao Čehinja?

Jakšić: Osjećam. U Češkoj sam odrasla, školovala se, provela većinu života, doživjela i proživjela mnogo toga, stekla brojna prijateljstva... Međutim, isto tako, ne bježim od svog porijekla. Naprotiv. djetinjstvo provedeno u Sarajevu će uvijek biti dio mene i mog mentalnog sklopa. Odrastati u različitim sredinama, biti izložen različitim uticajima i prihvatati ih, vas čini "bogatijima". Nakon takvog "iskustva" vam je mnogo lakše da se uklopite bilo gdje, jer imate veći "kapacitet" prihvatanja i shvatanja drugog i drugačijeg.

Iako ste odrasli u drugoj zemlji, niste poput mnoge slične djece iz BiH, sticajem okolnosti zapostavili maternji jezik, čak suprotno, govorite kao da ste odrasli u BiH, a i pišete savršeno. Kako Vam je to uspjelo?

Jakšić: Maternji jezik nikad nisam prestala govoriti s roditeljima i prijateljima. Međutim, rekla bih da za njegovo očuvanje, pa i proširivanje i usavršavanje, pogotovo u pisanoj formi, najveću zaslugu ima moj rad, tokom studija, za Servis na južnoslavenskim jezicima Radija Slobodna Evropa u Pragu.

Završili ste studij na Karlovom univerzitetu i uspjeli se zaposliti u češkom Ministarstvu vanjskih poslova. Da li je bilo teško, kakvi su kriteriji bili da se dobije posao u tako važnoj instituciji?

Jakšić: Ukoliko ispunjavate uslove, dobro poznajete materiju koja se od vas traži u pismenim testovima i – što je najvažnije – dopadnete se izbornoj komisiji, ne bih rekla da je toliko teško. Međutim, na to kakav ćete dojam ostaviti na izbornu komisiju i njihovu procjenu da li ste adekvatan kandidat za taj posao je nešto za što se ne možete pripremiti. Za mene je prijava za posao u Ministarstvu vanjskih poslova bila logičan korak, s obzirom da sam prije toga studirala međunarodna studija na Karlovom univerzitetu. Koliko se sjećam, uz adekvatno obrazovanje na nivou magistarskog stepena, kriteriji su bili poznavanje dva strana jezika (što u mom slučaju nije bio veliki problem s obzirom na moje porijeklo) i poznavanje međunarodnih kretanja. Većina zaposlenih u češkom Ministarstvu vanjskih poslova na početku svoje karijere prolazi kroz takozvanu Diplomatsku akademiju, na koju se svake ili svake druge godine, ovisno o potrebi, prima oko desetak kandidata. Akademija je zapravo jednogodišnja priprema za rad u diplomatiji, koja se sastoji od teorijskog i praktičnog dijela. Ja sam svoj praktični dio pripreme provela u češkim ambasadama u Prištini i Beogradu.

Na početku diplomatskog angažmana bili ste fokusirani na Balkan, dakle to vam je bio domen djelovanja. Kako stranci danas gledaju na Balkan, jesmo li još uvijek „zona sumraka“?

Jakšić: Stranci danas na Balkan mnogo ne gledaju. Vremena kada je taj dio svijeta bio u fokusu svjetske javnosti, koja je onda - samim tim - gradila razna mišljenja o njemu, su prošla. Pažnja se okrenula prema drugim dijelovima svijeta. Rekla bih da ljudi na Balkanu mnogo više imaju dojam da ih „svijet“ i dalje posmatra i donosi nekakve sudove o njima, nego što je to zaista slučaj. Tok događanja na međunarodnoj sceni ide mnogo brzim tempom i pažnja se prebacuje sa jednog mjesta na drugo mnogo brže nego što se to ljudima u nekim balkanskim zemljama moze činiti. Međutim, činjenica da „svjetsko oko“ više toliko ne gleda njihovim smjerom bi se mogla iskoristiti za „pripreme“ da budu u što boljoj formi kad ponovo stanu pod „svjetlo svjetskih reflektora“, ali ovaj put zbog svojih uspjeha i dostignuća u euroatlanskim integracijama. Neke zemlje u regionu su već pokazale da je to moguće.

Već neko vrijeme radite u sjedištu NATO-a u Briselu. Nakon Balkana, sada se bavite drugim svjetskim kriznim žarištima, trenutno Afganistanom. Nedavno ste bili i u Kabulu. Kako je zapravo sada u tom dijelu svijeta? Kako ljudi žive, da li se rat još osjeća?

Jakšić: Avganistan je upravo primjer zašto pažnja svjetske javnosti ne može vječno ostati na jednom mjestu. Kada vidite Afganistan, kako tamošnji ljudi žive i kroz šta su prolazili decenijama, shvatite koliko ste imali sreće što ste se rodili negdje drugdje. Rat u Avganistanu traje, sa malim pauzama, od 1979. To znači da većina avganistanskog stanovništva ne zna nikakvo drugo stanje osim ratnog. U ratu su se rodili i u ratu žive. Međunarodna zajednica se u posljednjih dest godina, uz stotine sopstvenih žrtvi, trudi da tu činjenicu promijeni. Avganistan je četvrta najsiromašnija zemlja na svijetu. Populacija Kabula je porasla sa manje od pola miliona u 1991-oj godini na skoro pet miliona danas. U tom gradu i u mnogim drugim avganistanskim gradovima su teroristički napadi „normalna stvar“. Obrazovni sistem je veoma loš, zdravstveni još gori. Avganistanska vlada realno nema mnogo uticaja van glavnog grada. Korupcija je ogromna. Avganistansko stanovništvo se kroz sve ove godine naučilo da bude strpljivo. Pogotovo žensko stanovništvo, koje je u toj zemlji najugroženije. Dok vide da međunarodna zajednica podržava njhovu zemlju, ne gube nadu da će doći neka bolja vremena.

U Pragu, gdje inače živite, da li ima mnogo ljudi iz BiH, čime se bave, kako su se uklopili u češko društvo?

Jakšić: U poređenju sa nekim drugim evropskim i neevropskim zemljama, kao što su recimo Nizozemska ili Njemačka, mislim da ljudi iz BiH u Češkoj nema mnogo. Za one koje poznajem i s kojima se družim mogu reći da su se u češko društvo uspješno uklopili. Naravno, mjera „uklopljenosti“ uglavnom zavisi od uzrasta u kojem su u Češku Republiku došli. Oni koji su stigli početkom devedesetih kao djeca, integrisali su se mnogo više i brže nego njihovi roditelji. Što je i prirodno. Međutim, rekla bih da u slučaju Češke, pa i Slovačke ili Poljske, postoji još jedan dodatni element koji pridonosi „lakoći uklapanja“, a to je zajednički slavenski mentalitet i sličnost jezika.

Da li je teško biti žena u diplomatiji, pogotovo u sjedištu NATO-a, da li je to primarno 'muška' zona?

Jakšić: S profesionalnog aspekta, biti žena u diplomatiji mislim da ne predstavlja nikakav problem. Međutim, kada je riječ o privatnom odnosno porodičnom životu, tu su žene u nešto komplikovanojoj poziciji nego njihove muške kolege. Biti diplomata znači svakih par godina živjeti u nekom drugom dijelu svijeta. Tokom tih višegodišnjih mandata u inostranstvu, životni partneri diplomatskih predstavnika uglavnom nisu u mogućnosti da se bave svojom profesijom. I dalje je u mnogim društvima, pa i u diplomatskim krugovima, sasvim prirodno, pa čak i prestižno, biti "diplomatska supruga", dok je njena muška varijanta i dalje dosta "neobična pojava". Ostaviti često dobro plaćeno radno mjesto i nekoliko godina se baviti tu i tamo organizovanjem karitativnih akcija, nije težnja većine muškaraca. Dakle, uklopiti porodicu i karijeru, i dalje je veliki izazov za žene-diplomate.

Sjedište NATO-a jeste uglavnom "muška" zona, ali nikako zbog toga što žene tu nisu dobrodošle, već zato što se one, jednostavno, u svom profesionalnom interesovanju, manje orjentišu na bezbjednosnu politiku. Rezultat toga je, naravno, manja brojčana zastupljenost „ljepšeg spola“ u ovoj organizaciji, nego što je to slučaj recimo u sjedištima EU ili UN.

Pretpostavljam da postoji neki „dress code“ tamo gdje radite. Šta najčešće oblačite poslovno, a šta privatno, imate li neke omiljene modne marke?

Jakšić: "Dress Code" svakako postoji, s tim da je u NATO-u malo opušteniji od klasičnog diplomatskog dress code-a, koji može da bude vrlo striktan, do te mjere da su vam ograničene i boje koje možete da nosite. Međutim, iako opušteniji, NATO „ dress code“ i dalje podrazumijeva dužinu suknje odnosno haljine do koljena i pokrivena ramena. Najčešći oblik oblačenja su klasični business-kostimi, dakle sako u kombinaciji s hlačama ili suknjom. Ja osobno dajem prednost kombinaciji haljine i kratkog sakoa. Trenutno su mi najomiljenije marke češki Pietro Filipi i britanski Hobbs. Tu i tamo se „nagradim“ i ponekim „bossovim“ komadom. Privatni stil je uglavnom „bijeg iz dress codea“, dakle uglavnom farmerice u raznim kombinacijama, dnevnim i večernjim.

Standard u Belgiji sigurno je dosta viši od onog u BiH, pa možda i u Češkoj?

Jakšić: Životni standard jeste viši, ali isto tako su viši i životni izdaci. Visoki životni standard u Belgiji je rezultat njene relativno male veličine i veoma izdašnog socijalnog sistema. Belgijanci "vraćaju" oko 65 posto svojih primanja nazad u sistem kroz poreze i druge dadžbine, međutim, zahvaljujući tome uživaju u besplatnom i veoma kvalitetnom zdravstvenom i obrazovnom sistemu. Sličan slučaj je i u Češkoj. Velika razlika je, međutim, u prosječnim primanjima. Prosječna brutto plata u Češkoj je oko 26,000 kruna (što je nešto više od 1,000 eura) dok je u Belgiji preko 3,000 eura.

A da li su plate u diplomatiji zaista tako visoke kako većina ljudi misli?

Jakšić: Kako u kojoj diplomatiji i kako iz kog ugla se posmatra. U poređenju sa primanjima naših „zapadnih“ kolega, primanja čeških diplomata nisu mnogo spektakularna. Međutim, ako se uporedi plata koju češki diplomatski predstavnik dobiva dok je na mandatu i plata koju prima u Ministarstvu, razlika je znatna odnosno slična je odnosu između prosječne češke i prosječne belgijske plate.

Brisel je, kažu, pravi administrativni grad. Ipak, ima li 'noćnog života'?

Jakšić: Ima, ali ne u tolikoj mjeri koliko bi se moglo očekivati od jedne evropske metropole. Mnogo bolji provod je, recimo, u manjim belgijskim gradovima Antwerpenu ili Gentu. Dobra stvar je, međutim, to što je iz Brisela sve blizu. U Parizu, Londonu ili Amsterdamu ste za relativno kratko vrijeme.