Enra Suljić, direktorica neuropsihijatrijskih disciplina KCUS-a - Uz iskrenog prijatelja imate duhovni mir

Doc. dr. Enra Suljić je dugi niz godina izuzetno angažirana na svim poljima neuropsihijatrijskih disciplina.

Rođena je 1963. godine u Sarajevu, gdje je 2003. magistrirala na Medicinskom fakultetu o temi "Posttraumatska epilepsija kod ratnih vojnih veterana", a četiri godine poslije i doktorirala tezom "Utjecaj depresivnih poremećaja na kvalitet života oboljelih od epilepsije". Već nekoliko godina radi na Neurološkoj klinici, a subspecijalnost joj je neurofiziologija. Direktorica je neuropsihijatrijskih disciplina Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

Presađivanje organa danas je u svijetu vrlo prihvaćen i uspješan način liječenja bolesnika kod kojih je iz bilo kojeg razloga došlo do nepovratnog zakazivanja funkcije pojedinog, za život potrebnog organa. Doktorica Suljić tvrdi da je u našoj zemlji svijest i informisanost o doniranju organa nakon smrti jako slabo izražena. Pojedini članovi porodice umrlog, bilo zbog vjerskih ili nekih drugih razloga, ne žele pristati ni na obdukciju, a kamoli doniranje organa. Na svu sreću, postoje i pozitivni primjeri kao što je onaj sa našom kolegicom Jasminom Duraković i njenim roditeljima koji su odlučili ispoštovati njenu želju i na taj način spasili pet života.

Doniranje organa

Doniranje organa je znak altruizma i plemenitosti. Koliko se danas bh. građani odlučuju na doniranje organa? Pored moždane smrti ili tzv. kadaverične transplantacije, na kakve još slučajeve nailazite?

Nažalost, u našem društvu su rijetke situacije u kojima se roditelji ili uži članovi porodice odluče na doniranje organa ili poštivanje želje umrlog da se njegovi organi presade drugoj osobi. Mislim da se na ovoj oblasti mora puno više raditi. Ljudi u našem društvu zbog nedovoljno informacija odustaju i od same pomisli na ovaj krajnje humani čin. Prvenstveno treba postojati znanje o tome kada je osoba uistinu mrtva. Ukoliko se pomoću kliničkih znakova jasno vidi da je osoba moždano mrtva, odnosno da je mozak prestao sa radom, to znači put bez povratka i ne postoji niti jedan proces kojim bi se on mogao oživjeti. Ukoliko su ostali organi zdravi, a članovi porodice umrlog odobre transplantaciju, osoba čiji su organi presađeni u drugu, na neki način, nastavlja živjeti kroz život te druge osobe. Kod nas je praksa takva da, i ukoliko uvidimo da je osoba moždano mrtva, ne pristupamo niti razgovoru niti prijedlogu da bi ta osoba trebala donirati organe nekome kome će taj čin produžiti život. Stoga smatram da je bitno raditi na svijesti ljudi i ne lišavati se mogućnosti da pomognemo drugima. Doniranje organa bi trebalo biti općeprihvaćeno jer postoji i objašnjenje eksperata da nikakve prepreke ne postoje, naročito ne vjerske. Ljudi kod nas imaju pogrešnu predstavu o nekim stvarima - neki, nažalost, ne žele pristati ni na obdukciju, a u slučaju doniranja organa, misle da svoje najmilije neće moći vjerski sahraniti. Međutim, to je apsolutno jedna velika zabluda. Ukoliko pojedinac svjesno i promišljeno potpiše donorsku karticu te odluči pokloniti svoje organe nakon smrti, ne vidim razlog da neko to kasnije osporava.

Multipla skleroza je bolest današnjice. Koliko se današnjim savremenim tehnikama može preduprijediti nastanak i progresija ove bolesti od koje sve više obolijeva mlađa populacija?

Multipla skleroza je hronično progresivno oboljenje koje ima za podlogu jednu genetsku predispoziciju, ali i faktore okruženja. S obzirom na geografski položaj, naša zemlja spada u srednje i visoko rizične zemlje. Nakon rata, značajno je povećan broj oboljelih od ove bolesti. Javlja se znatno češće kod žena i to naročito u mlađoj životnoj dobi. Kada se radi o postavljanju dijagnoze, danas na KCUS-u imamo sve uvjete za postavljanje tačne i precizne dijagnoze. Posjedujemo tri magnetne rezonance, zatim mogućnost utvrđivanja da li postoji sinteza olgoklonarnih traka igg frakcije koja je visoko specifična negdje od 83 do 85 posto. Imamo i aparate evociranih cerebralnih moždanih potencijala koji predstavljaju još jednu dodatnu dijagnostičku metodu. Zahvaljujući tome, danas možemo sa velikom sigurnošću utvrditi da li se kod osobe radi o multipla sklerozi ili ne. Svakako nastojimo i educirati pacijente, ali i opću populaciju o tome kakvi su to simptomi te da se kod njihovih prvih javljanja treba obratiti neurologu. Tada pravimo jedan objektivan neurološki pregled pošto je iznimno važno što ranije utvrđivanje te uključivanje lijekova koji mijenjaju sam tok bolesti. Ranije uključivanje terapije daje prednost i omogućava osobi da živi kvalitetnije, te da izbjegne česta pogoršanja koja prate ovo oboljenje.

Da li se planira primjena novih operacionih neinvazivnih zahvata kod oboljelih na Neurološkoj klinici?

Što se tiče oboljelih, jedan dio njih tretiramo aneurizmima, odnosno novom metodom koilovanja i tromboziranja neoperativnim putem. Već su napravljeni značajni koraci vezani za edukaciju, nabavku opreme i ostalog potrošnog materijala. Pored neurologije, nova oprema i nove metode će obuhvatiti i domen neurohirurgije i interventne radiologije. U tim oblastima već tri godine radimo trombolitičku terapiju - liječenje akutnih shemičnih moždanih udara. Zavod za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo puno nam je pomogao tako što nam plaća aparat neophodan za ovu terapiju. To je značajno doprinijelo boljem tretmanu pacijenata i kasnije njihovom kvalitetnijem životu. Na Neurologiji smo oformili i laboratorije tako da sada imamo dijagnostičku paletu te možemo kvalitetnije i stručnije postavljati dijagnoze.

Evropski tendovi

Tokom Vašeg profesionalnog angažmana, koliko ste često prisutni na regionalnim, evropskim i svjetskim kongresima iz oblasti neurologije?

Na našoj klinici značajan broj kolega, uključujući i mene, svake godine aktivno sudjeluje na evropskim i svjetskim kongresima. Pošto su svake godine potrebne veće količine novca za boravak i odlazak na kongres, podršku nam daju farmaceutske kuće. No i pored teškoća, dosta smo angažovani i imamo značajan broj objavljenih stručnih radova nastalih kao rezultat našeg rada. Pored toga, trenutno na KCUS-u radimo šest multinacionalnih i multicentričnih studija i na taj način smo se uključili u evropske trendove tako da to ne doprinosi samo razvoju novih lijekova nego i omogućava oboljelima, recimo, od multipla skleroze koji su na listi čekanja da dobiju besplatno vrlo kvalitetne lijekove u trajanju od tri godine.

Epilepsija je najučestalije neurološko oboljenje. Koliko je prisutna kod nas i da li je i koliko napredovalo liječenje ove bolesti?

Epilepsija ima stalni rang, otprilike oko jedan posto opće populacije ima ovo oboljenje. U svijetu od nje boluje više od 50 miliona ljudi, dok se taj broj u Evropi kreće oko šest miliona. Kod nas ne postoje tačni statistički podaci, ali otprilike ukupan broj oboljelih se kreće 42 na 100.000 stanovnika. Nakon rata, u porastu je broj oboljelih od posttraumatske epilepsije nastale nakon udara ili tokom ranjavanja u glavu. Ono što je pozitivno jeste da se danas, zahvaljujući visoko kvalitetnim antiepilepticima, ovo oboljenje vrlo uspješno drži pod kontrolom. Neki novi antiepileptici se još testiraju i nisu na pozitivnoj listi, ali se sa standardnim antiepilepticima ova bolest u 75 posto slučajeva uspješno liječi.

Koliko se danas studenti medicine odlučuju na specijalizaciju neurologije?

Neurologija je dosta atraktivna među studentima medicine. To je zaista jedna lijepa grana, i u njoj se posebno mogu pronaći oni studenti koji su egzaktni jer ima dosta metamatičkih jednakosti. Ništa u medicini nije apsolutno matematski izračunato, ali ovdje imate veliku mogućnost da dobijete dijagnostičke procedure koje možete objektivizirati. Dosta je veliki napredak u razvoju ove oblasti u posljednjih nekoliko godina pa je možda i zbog toga dosta privlačna mladim ljudima željnim istraživačkog rada. Trenutno imamo dvadeset i šest neurologa na Klinici, što je jedan respektabilan broj. Neki vrlo uspješni neurolozi su pred kraj svoje karijere, ali se jako dobro drže i mogu pružiti mnogo znanja novom mladom kadru.

Zbog čega ste se opredijelili za ovaj poziv i da li je neurologija oduvijek bila oblast medicine koju ste željeli specijalizirati?

Tokom studija, mislila sam da će moj konačni odabir biti hirurgija. Za vrijeme ratnog perioda, radila sam kao traumatolog i tada je dnevno bilo do 400 povrijeđenih. To je bilo jedno vrlo teško iskustvo. Kasnije sam sticajem okolnosti krajem 1992. godine dobila mogućnost da radim u Centru za mentalno zdravlje. To je dio neuropsihijatrije gdje se sada nalazim, a koji je pripao Neurološkoj klinici. S obzirom na to da sam tu radila od 1992, prvo kao ljekar, a potom specijalizirajući se, tu sam onda našla polje interesovanja. To je usmjerenje epileptologije, odnosno nervno-mišićne bolesti, ali naravno radim i ostale neurološke poremećaje. Ratni period je bio vrijeme izuzetno teško za rad, ali tu sam ipak stekla mnogo iskustva i kasnije počela raditi u respektabilnim ustanovama. Zapravo, čovjek je uvijek na dobitku kada ulaže u sebe i to se uvijek na kraju isplati.

Razmjena znanja

Kako izgleda jedan Vaš radni rad, a kako provedete one slobodne? Osim medicine, šta je to što zaokuplja Vašu pažnju i interesovanja?

Nekada mi se čini da mom radnom danu nema kraja. Ali, ipak, uspijevam naći vremena za druženja sa mojim sinom i meni dragim ljudima. Moj sin Tarik je student psihologije tako da i u profesionalnom smislu imamo zajednička interesovanja i puno tema za razgovor. Moja mala sestrična Esma je često uz mene i velika je tetkina potpora. Sretna sam jer imam drage i prisne prijatelje, koji nisu svi iz domena medicine, a druženja sa njima mi puno znače. Raduju me i zajednička putovanja sa kolegama, gdje imamo mogućnost da se bolje upoznamo, ali i razmijenimo iskustva. To je dobra prilika i za druženja sa svjetskim ekspertima, usvajanje i razmjena znanja i iskustva ogromna je stvar za nas medicinare. Kada nisam na poslu, onda svoje vrijeme volim iskoristiti za odlazak na fitnes sa prijateljima tako da spojimo nešto što će koristiti i zdravlju i dobrom raspoloženju. Također, volim izlete u prirodu, šetnje, odlazak na bazen. Zapravo, za mene je svaka relaksacija jedno mentalno osvježenje. Kada se napravi rezime svega, onda je druženje sa dragim i pozitivnim ljudima ono što čovjeku napuni baterije. Nemati prevelika očekivanja, provoditi vrijeme sa pozitivnim ljudima, uživati u malim stvarima je nešto što je svima potrebno. Dovoljno je imati jednog iskrenog i pravog prijatelja, i već ste sretna i ispunjena osoba. U Americi ljudi imaju svog psihijatra, kojem istresu sve svoje frustracije i nedoumice, a ustvari sve što vam treba je pravi prijatelj koji će vas saslušati i dati vam savjet. Neke osnovne metode liječenja traumatskih iskustava upravo potenciraju razgovor i govorenje svega potisnutog, odnosno da na neki način proradite traumu. Ljudi koji su bili u ratu borili su se da sačuvaju goli život i nisu imali vremena da se bave gubicima, gurali su ih pod tepih. Zato danas imamo situacije da ljudi naprosto eksplodiraju u nekim trivijalnim situacijama, gdje iz njih nagomilane traume izlaze kao erupcije. Često volim reći da ništa nije rupa bez dna i da sve ima svoj kapacitet. Ljudi se više zaokupiraju vanjštinom, pa zanemare emocije i stanje duha. Ukoliko imate unutrašnje zadovoljstvo, lako ćete se nositi sa svim problemima koje nosi svakodnevnica.

Foto: Oslobođenje