Slobodan Marković, direktor RARS-a: Više ne kritikujem, već doprinosim

Direktor Republičke agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća RS Slobodan Marković rođen je 12. decembra 1960. godine u Banjoj Luci, gdje je završio srednju Tehničku školu i stekao zvanje arhitektonsko-građevinskog tehničara. Arhitektonski fakultet završio je u Sarajevu 1984. godine, i to inženjerski smjer, odnosno smjer koji preferira organizaciju, projektovanje, gradnju i ostalo što se u zapadnom svijetu zove real-estate developer.

Odmah 1984. godine započeo je vlastiti preduzetnički put, poslom koji nema veze sa arhitekturom -proizvodnja bezalkoholnih pića. Od tada je stalno radio kao rukovodilac ili direktor, osim u jednom kratkom periodu kada je bio project manager u International Management Group (IMG) i poslije pomoćnik ministra od 1998. do 2000. godine u Vladi Republike Srpske.

"Cijeli radni vijek ja sam u stvari pomagao drugima da naprave posao. I u privatnom preduzeću sam se isključivo bavio time. Odmah nakon 1990. godine kada je moj privatni posao imao 18 zaposlenih, tržište širom SFRJ i godišnji rast od 80 posto počeo sam se baviti savjetodavnim poslovima i najveći dio karijere sam od toga pristojno živio, i ja i moji zaposleni", kaže Marković, u razgovoru za portal eKapija.

Trenutna pozicija direktora RARS-a pruža priliku da, kako kaže, utječe na događaje i okruženje kada je u pitanju pomoć i podrška preduzetniku da realizuje svoj plan i istovremeno doprinese ukupnom socio-ekonomskom razvoju sredine u kojoj živi.

"Prednost je što odavde moj glas može da se čuje i što mogu učiniti nešto na tome da se ukloni ono što mi je smetalo kao privatnom poslodavcu i konsultantu. Takođe mi je bačena rukavica u lice da više ne kritikujem šta ne valja već da pokušam da doprinesem da se to popravi, ali u okvirima pravila igre kojim administracija mora igrati. Iz ugla privatnog posla, ovo nije bilo moguće i uglavnom se tumačilo kao kritizerstvo", ističe Marković.

Svojim najvećim uspjehom smatra to što njegov sin, student, ne planira da ode odavde, već intenzivno planira kako da zaradi novac na poslu kojim će se baviti u Banjoj Luci, bez obzira gdje će mu se nalaziti kupac, i smatra to veoma jednostavnim i realno mogućim.

"Naravno, najvažnije priznanje je i to što mi je pružena šansa da ovo radim, kao i činjenica da se konačno pozicija `preduzetništva` u percepciji običnog čovjeka pomjera rapidno ka mjestu koje mu pripada", navodi on.

Iako žali što u svojoj karijeri nije otišao u pravcu "real-state" biznisa, vjeruje da još ima vremena da jedan dio života i rada provede na vlastitoj "jedrilici".

"Ipak sam sada preuzeo nešto što ne trpi improvizaciju, uostalom svaki posao traži cijelog čovjeka 24 sata na dan, barem mentalno", poručuje Marković.

Smatra se bogatim čovjekom, ali ne u finansijskom smislu. Kaže da nikad nije živio luksuzno, ali jeste sadržajno.

"Imam suprugu Lidiju s kojom sam ukupno u vezi i braku već 31 godinu i sina Filipa starog 21 godinu. Jako mnogo prijatelja, od čega su mnogi više od prijatelja. Moji prijatelji su i prijatelji moje kuće, odnosno svima su vrata našeg doma otvorena, a i njihova vrata nama, takođe. Kao porodica, uvijek smo više davali nego uzimali od prijatelja i smatramo to smislom zivota", priča Marković.

Što se tiče slobodnog vremena, živi i radi za 10-15 dana skijanja godišnje, 15 dana jedrenja po Jadranu i za druženja s prijateljima. Njegova omiljena knjiga je "Tragovi bogova", sluša dobru muziku (sve osim šunda), a u sjećanju mu je ostalo prvo putovanje "preko bare" u Kanadu i na Nijagaru.

Poslovna i životna filozofija kojom se rukovodi jeste: Sve je džabe (besplatno), samo se rad plaća!

Nermina Voloder

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"