Novo izdanje serijala Science Memory donosi razgovor s profesoricom Lejlom Miller o tome kako se nauka mijenjala tokom njenog života od prvih računara i matematičkih takmičenja u Sarajevu, preko doktorskih studija u Sjedinjenim Američkim Državama, do današnjeg razvoja vještačke inteligencije. Kroz njenu ličnu priču otvara se i priča o dvije generacije matematičara, njenim roditeljima Nazi Tanović i Harry Milleru, koji su značajno utjecali na razvoj matematičke nauke i akademske kulture u Sarajevu.
Od historije do teorijske matematike
Profesorica Miller prisjeća se da u osnovnoj školi još nije razmišljala o tome da će matematika postati njen životni poziv. Matematika joj je dobro išla, ali je tada posebno voljela historiju. Prekretnica je došla u Drugoj gimnaziji u Sarajevu, gdje je pohađala matematički smjer u vrijeme kada su se računarske nauke tek počinjale snažnije razvijati.
U školi su se učenici upoznavali s osnovama programiranja i jezicima poput Basica i Pascala, a praktični dio nastave odvijao se u računskim centrima s velikim računarima i bušenim karticama. Za tadašnje srednjoškolce to je djelovalo gotovo nestvarno. Ipak, Lejlu Miller najviše su privukli matematički dokazi, teoreme i dodatne aktivnosti izvan redovnog nastavnog programa.
Učestvovala je na takmičenjima i nekoliko puta osvajala titulu prvakinje Bosne i Hercegovine. Ta iskustva, kako ističe, nisu bila samo prilika za dokazivanje znanja nego i za druženje i pripadnost zajednici mladih ljudi koje je povezivala ljubav prema matematici. Iako su joj roditelji bili matematičari, nisu je usmjeravali prema jednoj profesiji. U porodici su se podjednako cijenili nauka i umjetnost, a odluke su se donosile prema vlastitim interesovanjima.
Sarajevo, Michigan i susret s digitalnim svijetom
Nakon gimnazije upisala je Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Sarajevu, na smjeru Teorijske matematike. Odlazak u inostranstvo uslijedio je tek nakon diplomiranja, kroz postdiplomske studije. Sjeća se da je tadašnji Odsjek za matematiku imao ozbiljan studij i kvalitetne profesore, kao i praksu ohrabrivanja najboljih studenata da nastave obrazovanje na univerzitetima u inostranstvu.
Zajedno s kolegama prijavila se na više američkih univerziteta i dobila nekoliko ponuda. Doktorat je završila na Univerzitetu Michigan, gdje je provela šest godina uz stipendiju i asistentski angažman. Opisuje akademsko okruženje u kojem su se razgovori o matematičkim problemima nastavljali u zajedničkim prostorijama, uz kafu i table za pisanje, dok su biblioteke i računarski centri bili dostupni i tokom noći.
Promjene u tehnologiji bile su posebno vidljive tokom tog perioda. Dok je diplomski rad u Sarajevu pisala rukom na pisaćoj mašini, u Michiganu su radovi i teze već bili digitalizovani, koristili su se LaTeX i napredniji softverski alati, a pojavljivao se i prvi internet. Profesorica Miller prisjeća se koliko je tada svjetska mreža (www) djelovala kao naučna fantastika. Nakon doktorata ostala je u Sjedinjenim Američkim Državama još osam godina, radeći na nekoliko univerziteta. Jedno vrijeme provela je i u Austinu u Teksasu, gradu koji je tada bio snažno povezan s razvojem tehnološke industrije. U Sarajevo se vratila 2002. godine.
Naslijeđe roditelja: znanje, upornost i povratak
Važan dio njene priče odnosi se na roditelje, čiji je profesionalni put bio obilježen naučnom ambicijom i željom da stečeno znanje prenesu u Sarajevo. Majka, Naza Tanović, završila je elektrotehniku u Zagrebu početkom šezdesetih godina. U njenoj generaciji bilo je veoma malo žena prema porodičnom sjećanju, svega tri ili četiri u grupi od približno 300 studenata.
Nakon kraćeg rada u Sarajevu, između ostalog u Energoinvestu, otišla je u Chicago. Tamo se suočila s predrasudama prema ženama u inženjerskoj profesiji. Na razgovorima za posao nerijetko su pretpostavljali da se prijavljuje za administrativno radno mjesto, a ne za poziciju inženjerke. Posao je, prema njenom sjećanju, dobila tek nakon više pokušaja, uz podršku direktora evropskog porijekla koji je prepoznao njene stručne sposobnosti.
U Chicagu je nastavila akademski razvoj, usmjerila se prema matematici i upoznala Harry Millera, također doktoranta. Zajedno su doktorirali, vjenčali se i dobili kćerku. Iako su imali mogućnosti za nastavak karijere u Sjedinjenim Američkim Državama, Naza Tanović željela se vratiti u Sarajevo. Odbila je i neke poslovne prilike, uključujući angažman povezan s istraživačkim projektima u NASA, jer je željela doprinijeti razvoju nauke u svojoj zemlji.
Godine 1969. vratili su se u Sarajevo i počeli raditi na Odsjeku za matematiku na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Prema riječima profesorice Miller, donijeli su savremeniji istraživački pristup i nastojali razvijati postdiplomski studij, naučno istraživanje, objavljivanje radova i međunarodnu saradnju. Posebno su podsticali najbolje studente da odu na usavršavanje u inostranstvo, uz poruku da se nakon sticanja iskustva vrate i nastave graditi akademsku zajednicu kod kuće.
Naučni časopis kao zajedničko naslijeđe
Jedan od trajnih rezultata njihovog rada bilo je pokretanje međunarodnog matematičkog naučnog časopisa tokom osamdesetih godina. U vrijeme kada se naučna literatura razmjenjivala u štampanom obliku, časopis je povezivao Sarajevo s međunarodnom matematičkom zajednicom. Profesorica Miller pamti kako su studenti i članovi porodice pomagali u pakovanju primjeraka koji su se slali u različite zemlje. Posebno joj je ostalo u sjećanju što je kasnije, kao studentica u Michiganu, u univerzitetskoj biblioteci pronašla časopis iz Sarajeva.
Njena majka imala je važnu uredničku ulogu, a nakon ratne pauze ponovo je pokrenula izdavanje časopisa i bila njegova glavna urednica do smrti 2001. godine. Nakon toga uredničku ulogu preuzeo je njen suprug. Za porodicu Miller taj časopis bio je još jedno zajedničko djelo, rezultat uvjerenja da nauka mora biti povezana s međunarodnom razmjenom, ali i ukorijenjena u lokalnoj akademskoj sredini.
Šta nove generacije mogu naučiti od nauke?
Govoreći o današnjim generacijama, profesorica Miller ne smatra da je interes za nauku nekada bio masovan. I ranije je postojao dio mladih ljudi koji su se nauci, umjetnosti ili sportu posvećivali zato što su u tome pronalazili vlastiti smisao. U tom pogledu, kaže, današnje generacije nisu toliko drugačije od onih prije nekoliko decenija.
Ono što se promijenilo jeste lice nauke i brzina tehnoloških promjena. Posebno se osvrnula na vještačku inteligenciju, iza čijeg razvoja stoje matematički principi i rad istraživača/ica. Prenijela je i razgovore s kolegama o tome kako se mogućnosti AI alata brzo mijenjaju, uključujući i njihovu sve veću sposobnost da pomažu u radu na složenim matematičkim problemima.
Ipak, uz tehnološki napredak otvaraju se i pitanja autorstva, odgovornosti i granica korištenja vještačke inteligencije. Profesorica Miller ističe da ljudski, etički i kreativni faktor ostaje važan. Mladi istraživači/ce, prema njenom mišljenju, trebaju naučiti koristiti ove alate, ali i razvijati sposobnost da ih razumiju i kritički kontrolišu.
Priča profesorice Leile Miller podsjeća da se nauka ne razvija samo kroz velika otkrića i savremenu tehnologiju. Nju grade ljudi, učitelji, porodice, univerziteti, istraživačke zajednice i generacije koje znanje prenose dalje. Sjećanje na njihove puteve nije samo pogled u prošlost ono nam pomaže da bolje razumijemo temelje na kojima možemo graditi budućnost nauke.
Prof. Miller trenutno predaje matematiku na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu.
Napomena: Tekst je prepričana verzija na osnovu snimljenog materijala. Serijal videa možete pogledati na društvenim mrežama Homework HUB-a i BiH Noći istraživača, kao i na Youtube Homework HUB-a.
