Suzbijanje sivog tržišta: Evidencione markice na pakovanju brašna zaštitile potrošača i državu
Pravilnik o posebnim uslovima evidentiranja i obilježavanja brašna koje se stavlja na tržište, donesen krajem 2005. godine, uticao je na to da se sivo tržište brašnom smanji za 15 posto, procjenjuju u Žitozajednici BiH. Prije donošenja pravilnika na sivom tržištu prometovano je i do 60 posto brašna, što je ozbiljno ugrožavalo domaću mlinsko – pekarsku industriju, ali i državni budžet.
Prema odredbama ovog Pravilnika, u čijoj je izradi učestvovala i Žitozajednica, svako brašno koje je u transportu ili u prometu u BiH mora imati evidencionu markicu istaknutu na svakom pakovanju koje se plasira u trgovaču mrežu.
Zahvaljujući tome, na policama u trgovini brašna bez markica nema, što inspekciji znatno olakšava posao.
Saznanja iz Žitozajednice ukazuju na to da se brašno nabavljeno suprotno propisima može naći jedino kod mlinara i pekara koji nisu u sistemu poreza na dodanu vrijednost.
Da je rad sa brašnom nabavljenim bez evidencijske markice unosan posao za pekare, podacima utvrđuju iz Žitozajednice BiH
U BiH tenutno radi 147 mlinova, od toga 77 u Federaciji BiH, 64 u u RS i šest u distriktu Brčko. Pekara ima 1.294, od kojih u Federaciji 1.173, a u Brčkom 119. Riječ je o zvanično registrovanim proizvođačima brašna. One koje ilegalno melju pšenicu ili od brašna prave hljeb i peciva još niko nije ažurno popisao niti kaznio.
Sivo tržište brašnom danas najviše kvasa zahvaljujući upravo pekarama koje nisu u sistemu PDV-a, odnosno koje nisu registrovane. To je razlog, upozoravaju u Žitozajednici BiH, i razlog da trenutno jedan broj uredno registrovanih mlinova radi na gubitku.
Poslovanje je otežano i zbog ukidanja prelevmana ( posebnih taksi) na brašno i to 20 feninga po jednom kilogramu uvezenog brašna, što je kako ističe Alija Šabanović iz sarajevskog Klasa, bio značajan faktor zaštite ove domaće proizvodnje. Zahvaljujući tome, dio profita usmjeravan je u investicije, a to znači i zapošljavanje novih radnika.
Tome je, naravno, u prilog išla i činjenica da se pšenica mogla kupovati po 210 do 250 KM po toni, a danas je znatno skuplja ( i do 450 američkih dolara po toni).
Sve ukazuje na to da država u zaštiti potrošača prije svega, pa tek potom domaće proizvodnje, mora energičnije koristiti sve mogućnosti za uvođenje reda na tržištu osnovnih prehrambenih artikala, pa tek onda drugih roba. Na primjeru evidencionih markica za brašno i neke visokoakcizne robe pokazalo se da ona, kad hoće, zna može. U tom smislu ne treba bježati ni od boljih rješenja i u legislativi koja se odnosi na pšenicu, brašno, hljeb...
*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.
Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.
