Omča koja se lagano steže: Višemilijunski unutarnji dug koji nitko ne želi obračunati

Federaciju čeka nekontrolirani bankrot ukoliko se kreatori fiskalnog okvira ozbiljno ne uhvate rješavanja problema unutarnjeg duga koji zadnjih 12 godina kontinuirano raste, upozorio je to Nedžad Polić, docent na Ekonomskom fakultetu u Zenici te bivši premijer Zeničko-dobojskog kantona.

"Quo vadis BiH? (Kuda ideš BiH?) U ponor, u kolaps, u bankrot ili kuda već, ako ne tamo?", pitanje je koje je Polić nedavno postavio na međunarodnom simpoziju održanom u Neumu.

Naime, prema njegovim izračunima razina unutarnjeg duga, osim onoga koji je zakonom verificiran i iznosi oko 1,5 milijardi KM, je viša za nekoliko milijardi. Trenutno se zakonskim rješenjima pod unutarnjim dugom primarno podrazumijevaju budući izdaci koji se odnose na staru deviznu štednju i ratna potraživanja, ali u njega nisi uračunate tužbe po kolektivnim ugovorima (glavnica plus kamate) koje iznose oko 2 milijarde KM, ako se tome doda trenutno iskazani deficit od milijarde KM, te planirani deficit za 2012. od 600 milijuna KM onda to nije mali iznos. "Prema tome, nivo unutarnjeg duga koji će čekati na svoju naplatu u ovom ili pak većem iznosu je preko pet milijardi KM. Uz dodatak obveza vanjskog duga, dva cijela proračunksa okvira FBiH i svih kantona jedva da su dostatni da saniraju ovaj iznos", navodi Polić.

Razlog zašto svi bježe od identifikacije ovog problema leži, prema njemu, u činjenici da bi njegovo rješavanje podrazumijevalo gubitak političke popularnosti i izbora. Također, za takvo što bi trebalo više od jednog političkog mandata. "Sljedeći razlog što nitko ne ulazi u to je što bi suočavanje sa problemom unutarnjeg duga i njegovo zaustavljanje uzrokovalo masovne prosvjede kategorija koje se financiraju iz proračuna. Na to nitko nije spreman. Da bi se on na kraju sanirao potrebno je u potpunosti redefinirati zakonski okvir koji sa jedne strane utječe ne generatore, a sa druge strane na rješenje tog problema. Sve ovo političare odmiče od ovog problema", kaže on.

Posljedice generiranja duga na realni sektor

On kao najznačajnije generatore unutarnjeg duga vidi kolektivne ugovore i kontinuirani deficit. Kada su u pitanju kolektivni ugovori oni su potpisani u 2000. godini, i da su se tada doslovno primjenjivali na njih bi bilo potrošeno 90 posto proračuna, navodi Polić. "Proces utuženja je krenuo 2001., nije to od jučer. Tu je trebalo odmah raditi na rješenju. Prvi su procese pokrenuli upravo zaposlenici organa, kako se to kod nas popularno naziva, sudske vlasti. Slijedili su ih ostali. Prvi potpisani kolektivni ugovori bili su apsolutno nerealni, no tada niko o tome nije pretjerano mario. Sva ova priča, sa procijenjenim kamatama, sada iznosi dvije milijarde KM", navodi naš sugovornik.

Problem je što se unutarnji dug po osnovu sudskih presuda čak i ne evidentira kao potencijalni rashod ili osnov proračunskog deficita, a kamate koje proističu iz sudskih procesa se evidentiraju tek po njihovom plaćanju. Ono što je potencijalno i izvjesno, što su čak sudska izvršenja, toga nema u proračunu pa niti revizori nisu inzistirali da se to uvrsti. Osim toga ni trenutne mjere štednje koje se provode nisu usklađene sa zakonskom regulativom, pa i to predstavlja osnov za dodatne masovne tužbe, navodi on.

"Vjerujte stanje je biti ili ne biti. Tu nema nikakve dileme. Odgovornost je na onima koji još uvijek govore u kondicionalu. Ne mogu enetitetske vlade i parlamenti govoriti, kao što je to sada slučaj, trebali bi smanjiti deficit...– tko ako oni treba da urade nešto? Možemo mi njima govoriti trebali bi. Valjda oni trebaju da donesu zakone i provedu ih. U gotovo svim proračunima imamo nulu planiranu na investicijama i isplanirane ogromne deficite. Ako je to normalno ja onda stvarno ne znam što nije?", navodi Polić.

Kada je u pitanju drugi generator, a to je deficit - imamo slučaj da sve razine vlasti generiraju i planiraju deficit. Imamo već milijardu konsolidiranog deficita na razini Federacije obračunatog i planiramo još veće deficite u ovoj godini. "Ja ne znam kuda mi idemo sa ovim, ako ne u kolaps", navodi on.

Ukoliko se na ovaj iznos unutarnjeg duga doda iznos vanjskog duga mi više nismo umjereno zadužena zemlja nego je zemlja koja je ispucala svoj potencijal samo ga ne obračunava, ali to ne znači da ga nema, ističe Polić. O tome kako će se to reflektirati na realni sektor slabo se govori. Polić navodi da nelikvidnost države koja se proizvodi kontinuiranim generiranjem unutarnjeg duga ima najmanje tri posljedice na ovaj sektor.

Prvo je da nema investicija, dugo - ne plaća se ni ono što je realni sektor uradio za državu i treće- samo zadnjih godinu dana po osnovu emisija trezorskih zapisa iz realnog sektora je povučeno 500 milijuna KM i povećani krediti od poslovnih banka. Pošto banke neće unositi nova sredstva zbog krize u EU imamo direktne posljedice na realni sektor, a to je smanjenje kredita gospodarstvu. Mi ne samo da imamo problem deficita nego i direktne negativne posljedice na realni sektor ovakvim postupanjem države, smatra Polić.

Spas iz ove situacije zahtjeva žrtve

O tome postoji li izlaz iz ovog ambisa u koji srljamo navodi da imamo mogućnost ne činiti ništa - što smo odlično radili zadnjih 12 godina. "U posljednje vrijeme se učimo reagirati na vodu do grla, ali nećemo imati puno prilika da reagiramo na te situacija jer će voda brzo rasti i sada nam ostaje samo proaktivna reakcija koja podrazumijeva žrtve", navodi on.

Ova prokativna akcija podrazumijeva eliminaciju generatora, kvatifikaciju duga, izmjenu zakonskog okvira i konačno njegovu sanaciju. Kada je u pitanju eliminacija generatora što se tiče kolektivnih ugovora, napominje da njih nije moguće otkazati. "Ne postoji odredba o otkazivanju kolektivnih ugovora. Smanjenje javnih rashoda kroz kolektivne ugovore nije moguće jer zakonske odredbe kažu da ako se dvije strane ne dogovore ostaje postojeće stanje. Jedino rješenje je staviti van snage zakon koji je dao takvu snagu kolektivnom ugovoru i njim propisati minimalne forme vezane za plaće i rashode ljudi u administraciji i onim što se pod tim podrazumijeva", kaže Polić.

Tek kada redefiniramo okvir javne potrošnje, uspostavimo proračunsku ravnotežu tek tada možemo ići u sljedeći korak, a to je definiranje koliko obveza imamo po osnovu sudskih presuda, koliko deficita i sa kojim iznosom idemo u priču koja se zove sanacija. Kroz zakonsku regulativu definirati taj iznos – da se točno zna o kojoj cifri se radi. "Ako ne bude sustavnog i brzog djelovanja bez obzira na mandate i koalicije desit će se nešto što se zove nekontolirani bankrot. Kolaps za koji čak nemamo ni scenarij", navodi Polić.

Piše: Danijela Kozina