Svjetska ekonomija dospjela u "ciklus sudnjeg dana"

Svjetska ekonomija je dospjela u "ciklus sudnjeg dana" kada joj nikakav rast neće pomoći da se razračuna s dugovima i započne novi život, upozoravaju ekonomisti.

Do novog vala krize nije ostalo mnogo vremena, a političari se i dalje pretvaraju da vide svjetlost na kraju tunela i da znaju kako će nas spasiti, ukazali su Peter Boone iz Londonske ekonomske škole i Simon Johnson iz škole za menadžment Tehnološkog instituta Massachusetts (MIT).

Neodgovorno ponašanje regulatora finansijskog tržišta i najvećih banaka umnogome je bilo pokretač sadašnje krize, a umjesto da ih kazne, vlade i centralne banke su reagirale sve većim ulijevanjem novca i "razvezivanjem ruku" finansijskih regulatora, objavljeno je na internet stranici Finmarket.ru.

Rezultat takve politike je poguban - Grčka, Portugal i Irska opstaju na račun novca EU i MMF-a.

Uz to je i situacija u Italiji i Španiji sve teža i teža. Kada je kriza 2007-2008. tek počinjala, mnogi ekonomisti su ukazivali da je ulivanje novog novca bezumno, ali se njihovi glasovi nisu čuli u horu onih koji su tražili od vlada i centralnih banaka programe pomoći. Sada je, međutim, situacija obrnuta: obilje finansijskih instrumenata regulatora ocjenjuje se kao glupost, a povećanje količine slobodnog novca na tržištima smatra se bezumljem, prenosi business.hr.

Po Booneu i Johnsonu, "ciklus sudnjeg dana" ponovo dobiva na snazi ??- zaoštravaju se problemi u Japanu i SAD-u, a pritom političari u obje zemlje ne pokazuju veću zabrinutost, što, također, izaziva strahovanje.

Ponovni "ciklus sudnjeg dana" će najvjerojatnije opet najžešće udariti po već nastradaloj Evropi i pritom još jače nego ranije, upozorili su spomenuti autori. Finansijski sistem zemalja eurozone izaziva sve veću zabrinutost, s obzirom da nema ekonomskog rasta, a programi za smanjenje proračunskih rashoda ostaju neispunjeni.

Klasičan primjer pogubnosti politike popustljivosti prema finansijskom sistemu je Japan koji u posljedniih 30 godina ubrzano povećava svoj ??državni dug koji je sada, sa 235,8 posto BDP-a, najveći na svijetu. Za sada je 95 posto japanskog duga u rukama domaćih investitora koji su, kako se čini, zadovoljni niskim kamatnim stopama. U SAD-u je situacija sasvim drugačija, ali i ona u suštini predstavlja "ciklus sudnjeg dana".

Udio kredita u nacionalnom dohotku raste, veliki igrači na tržištima su postali previše krupni da bi bankrotirali i vladi, kao rezultat, ne ostaje ništa drugo, nego da ih subvencionira. Vlada, međutim, u jednom momentu jednostavno neće moći dozvoliti sebi da dalje spašava banke jer će biti nedovoljno onih koji su spremni kupovati američke obveznice i tada će doći do kolapsa, upozorila su dvojica ekonomista.

Polovica federalnog duga SAD-a je sada u vlasništvu stranaca i oni će ga držati sve dok budu vjerovali u dolar kao u sigurnu aktivu, a ova zemlja na tom planu nema konkurente u svijetu.

Rasplamsavanje krize u eurozoni bi, uz to, potaknulo ljude na pribavljanje dolarske aktive. Kad je riječ o eurozoni, za sada nema nijednog znaka da je ta monetarna unija sposobna oduprijeti se predstojećoj krizi i u tom svjetlu problemi SAD-a i Japana padaju u drugi plan.

Situacija u kojoj su 17 nacionalnih regulatora i 17 nacionalnih vlada objedinjeni u jedinstveni sistem gdje je uvijek moguće svaliti odgovornost na nekog drugog i zatražiti pomoć, predstavlja pravi finansijski i regulatorski košmar i nije moguće da takav sistem ne bude podložan krizama. Po Booneu i Johnsonu, eurozona sada predstavlja glavnu prijetnju svjetskom finansijskom sustavu.

Eurozona se suočava sa mnoštvom problema, uključujući nedovoljan kapital banaka, ogroman privatni i državni dug i kroničnu nesposobnost mnogih zemalja da ekonomski jačaju. Raspad eurozone bio bi udarac za cijeli svjetski bankarski sistem koji daleko više ovisi od te monetarne regije nego što ukazuju regulatori.

Tragedija eurozone već se čini neizbježnom, ali je najgore što se ona može prenijeti na SAD i Japan, kao i na druge razvijene ekonomije, zaključili su Boone i Johnson.