Da li nam je Covid kriv?

Prošlo je već pola godine kako je korona virus ušao u naše živote. Bez obzira što neki vjeruju, a neki ne u njegovo postojanje, napravljena je velika šteta za našu ekonomiju i društvo u cjelini.

Ekonomski pad koji smo doživjeli i koji će se nastaviti, nešto je što Bosna i Hercegovina nakon Daytona, nije doživjela. Ipak, ključno pitanje je, da li je pandemija COVID-a kriva za ekonomsko stanje u kojem se nalazimo.

Mnogi će se složiti da je pandemija COVID-a ustvari samo otkrila sve one slabosti koje imamo. Umjesto da imamo snažnu tvrđavu od kamena, pokazalo se da ustvari imamo kulu od karata, stvorenu od iluzija, gdje je dovoljan mali vanjski poticaj da to sve sruši.

Nekako smo brzo zaboravili sve ono što nas prati godinama, sve one silne račune bez pokrića, koje neko sada mora platiti.

Brzo smo zaboravili da nam je glavna izreka za loše stanje bila "Ma samo nek' ne puca", a što bi nedavno kolega Sladić u jednom postu napisao, kako ne puca, pucamo po svim šavovima.

Brzo smo zaboravili da smo okretali glave na sva stranačka zapošljavanja u javnom sektoru i javnim preduzećima. Uhvati nas huja kad vidimo ko je gdje zaposlen i postavljen, možda opsujemo u sebi i okrenemo glavu.

Brzo smo zaboravili kako su neke naše kolege ekspresno završavali fakultete, magisterije i doktorate, smijući se onima koji su umjesto hodanja sjedili kući i učili.

Brzo smo zaboravili koliko smo izgradili kilometara autoceste u zadnjih šest godina. Godišnje skupimo milijardu KM kroz akcize i putarine na gorivo, ali ipak taj novac ulažemo u javni sektor i javnu potrošnju umjesto u cestogradnju, a onda se zadužujemo.

Brzo smo zaboravili kakav zrak udišemo svake zime. Puštamo da se loži sve i svašta, samo nemoj da diramo izbornu bazu.

Brzo smo zaboravili razne "bijele hljebove" i razne privilegije političare. Imamo i opravdanje za njih, jer to oni rade da bi štitili naše vitalne nacionalne interese od drugih i drugačijih.

Brzo smo zaboravili koliko je građana napustilo državu u zadnjih pet-šest godina. Stotine hiljada. U istraživanju koje je nedavno objavljeno, na trećem mjestu gdje bi voljeli otići iz države, nakon Njemačke i Austrije navedeno je "Bilo gdje".

Brzo smo zaboravili nam je prema izvještajima Svjetske banke, u 2017. godini trebalo 60 godina da stignemo standard EU, a danas u 2020. godini 100 godina.

Brzo smo zaboravili da se kunemo u promjene, a onda na dan izbora prodamo, ne svoj glas, nego svoju budućnost za par desetaka KM. Rezultat je da danas imamo 700.000 penzionera i 466.000 učenika i studenata.

Brzo smo zaboravili koliko plaćamo za razne poreze, doprinose i parafiskalne namete, a koliko i šta smo dobili sada kada je bilo najpotrebnije.

Brzo smo zaboravili koliko izdvajamo od svojih plata za zdravstvo, a onda opet idemo privatno kada nam je potrebno.

Lijepa smo zemlja, komotna za sve, puno toga smo mogli napraviti i još ima nade. Pandemija će nam ukrasti godine života i napretka, to je sigurno, ali za razliku od drugih zemalja, gdje ćemo govoriti o godini ili par godina, mi ćemo govoriti o možda desetljeću.

Ako možemo reći da je sreća u ovoj situaciji, što možemo sada napraviti izbor i reći ovako više ne može. Trebamo stati ispred ogledala, pogledati šta je ostalo iza nas i napraviti promjenu prvo od samog sebe, jer ćemo tako promijenit i državu i društvo. Naravno u pozitivnom.