Goran Lizdek, fotograf i grafički dizajner: Sam svoj majstor

Poznato ime bh. fotografije, grafičkog dizajna je Goran Lizdek. Rođen je u Sarajevu 1982. godine, gdje je i proveo protekle 32 godine, uključujući i period ratnih dejstava. U razgovoru za poslovni portal eKapija.ba otkriva kako je njegovo opredjeljenje ka umjetnosti bilo određeno jako rano, tako da nije bilo dvojbi oko daljnjeg usmjerenja po pitanju obrazovanja. Završio je Srednju školu primijenjenih umjetnosti na odsjeku grafičkog dizajna u Sarajevu, a obrazovanje na istom odsjeku nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti, također u Sarajevu.

Prva eksperimentisanja sa fotografijom počeo je krajem srednje škole, a nastavio upisivanjem Akademije.

"Većinom sam učio sam iz izvora koji su mi tad bili dostupni. Ne mogu reći da sam neki veliki fan 'umjetničke' fotografije (ako mogu tako usko klasificirati), više me je uvijek privlačila fotografija u pomenutom marketinškom kontekstu", kaže Lizdek, pojašnjavajući kako je "ljubav" prema fotografiji jednostavno prirodni oblik transformacije nekih njegovih aspiracija prema vizuelnom izražavanju, odnosno potreba da pronađe neki medij koji odgovara načinu na koji bi da vizuelno komunicira.

Šta najviše volite da fotografišete?

- Rad sa modelima, bez obzira u kom kontekstu, uvijek mi je bio draži s obzirom da interakcija sa "živim" ljudima uvijek rezultirala posebnom energijom koja se sačuva u vizuelnoj formi, bez obzira koliko statična bila.

Šta je važno za dobrog fotografa i šta je to što Vas najviše fascinira kad je fotografija u pitanju?

- Mislim da sa sigurnošću i određenom dozom slobode mogu reći da sam poprilično tehnički orijentisan, tako da mislim da je prvenstveno bitno znati koristiti ove razne alate koje imamo u fotografiji. No, ni slučajno ne negiram kreativnu, odnosno umjetničku vrijednost fotografije, odnosno fotografa koji je u stanju te vrijednosti prenijeti u ovaj medij. Upravo je ta idealno izbalansirana kombinacija visokih produkcijskih vrijednosti sa univerzalnim estetsko-umjetničkim vrijednostima ono što me uvijek fasciniralo, privlačilo, a i motiviralo za sopstveno napredovanje.

Nosite epitet jednog od najboljih bh. fotografa. Koliko je zapravo bilo teško graditi karijeru na domaćoj sceni?

- Nekako dok ste aktivni u ovom poslu nemate baš vremena da se osvrnete unazad i pomislite da vi ustvari nešto "gradite", već tek nekad poslije shvatite šta je sve urađeno i gdje vas je to dovelo. Drago mi je zbog iskustva kojeg imam, ali znam da je moglo još više, odnosno da ima još dosta prostora da se neke stvari urade. Jeste činjenica da domaća scena poprilično otežava situaciju, posebno zbog činjenice da je reklamna fotografija medij koji ovisi o dosta drugih faktora, prvenstveno kao što su budžeti klijenata, potražnja, pa čak i estetska osviještenost publike. Drugi dio problema je opet ekonomske prirode, a to je činjenica da za ovu profesiju imate poprilično velike rashode u smislu troškova kvalitetne opreme što nekad zna usporavati čitav proces, ne samo nekih angažmana ponaosob, već i sopstvenog kreativnog i profesionalnog sazrijevanja. No, kako rekoh, drago mi je zbog svih iskustava koje sam imao, jer kakva god ona bila opet svako od tih iskustava nosi neku bitnu pouku i bitno je znati kako ih prepoznati.

Radili ste kampanje, ali i na raznim drugim projektima. U kojem ste od njih najviše uživali? Kojim projektom se najviše ponosite?

- Ne mogu baš izdvojiti određeni projekat, ali bih mogao nadovezati se na ono što sam već rekao - generalno je rad sa ljudima ono što iz mene izvlači neku posebnu energiju, odnosno potrebu da takvim projektima pristupim sa potpunom predanošću, kako u kreativnom tako i u produkcijskom smislu. Ima tu dosta projekata koji su rađeni i na poslovnom i na privatnom planu, a koji su mi jednako dragi.

Šta Vas najviše raduje u Vašem poslu, a šta Vas ljuti?

- S obzirom da sam perfekcionista i uvijek organizatorski nastrojen, raduje me svakako kad sve ide po planu i kad se otvaraju mogućnosti za razne produkcijske i kreativne eskperimente. Shodno tome, ono što me ljuti jeste upravo suprotnost svemu ovome, a što je obično rezultat problema kojeg sam već naveo - lošeg stanja na domaćoj sceni.

Kako komentirate sve veću pojavu samozvanih fotografa?

- Zaista nisam neko ko je opterećen zvaničnim obrazovanjem, posebno kod nas gdje je smijem reći da dovodim u pitanje to obrazovanje koje nikako ne ide u korak sa vremenom. Pojava takvih fotografa ne samo da mi ne smeta nego to i ohrabrujem, sve dok je osoba uložila i žrtvovala jedan dobar dio svog vremena kako bi napredovala u svom obrazovanju. Danas živimo u doba interneta kada je svaka informacija bukvalno na dohvat ruke, tako da onaj ko zna vrlo lako može doći do svih relevantnih informacija koje će mu pomoći da izgradi svoje znanje.

Koji biste trenutak u životu nazvali prijelomni?

- Da budem iskren nisam siguran da li postoji takav momenat, jer kako sam već u uvodu rekao, činjenica je da sam od malih nogu išao ka tome da moja životna usmjerenja budu u sferi umjetnosti.

Da li ima neko s kim niste, a željeli biste sarađivati?

- Generalno sam sam-svoj-majstor, ali to ne znači da ne bih želio sarađivati sa drugim ljudima iz istih ili bliskih profesija. Za sada ne bih mogao izdvojiti neko posebno ime.

Koliko Vas pogađaju kritike, da li ste samokritični?

- Znam da je neumjesno da sam za sebe govorim, ali zaista mislim da nisam sujetan, tako da mi kritike ne prave nikakav problem. Samokritičan jesam poprilično i tip sam osobe koji uvijek svoj rad pokušava posmatrati "trećim" okom, odnosno sa neke objektivne tačke gledišta, jer ipak je tip fotografije kojom se bavim takav da mora biti jasan i dopadljiv širim masama, ne samo meni.

Definirajte lijepo?

- Svakako nešto što u vama izaziva pozitivnu reakciju koja je prvenstveno kombinacija uzbuđenja i fascinacije, pa bilo to sad univerzalno ili čisto subjektivno.

Pravila kojih se uvijek držite?

- Organizacija, predanost i dosljednost.

Planovi?

- U procesu sam pregovaranja oko stalnog zaposlenja u inostranstvu, tako da je to trenutno potencijalna prekretnica u karijeri i svakako na ličnom planu.

Razgovarala: Elvira Kokor