Jasna Jelisić, doktor nauka - Stručnjak za javnu diplomatiju

Stručnjaci koji edukaciju steknu na prestižnim svjetskim fakultetima pa se vrate u BiH kako bi to svoje znanje primijenili na domaćem terenu trenutno su, nažalost, izuzetak, a ne pravilo. Ali kako ti izuzeci ipak postoje pokazuje i primjer dr. Jasne Jelisić, koja je doktorala javnu diplomatiju i od januara 2011. godine na Sarajevo School of Science and Technology u zvanju docenta predaje upravo taj predmet.

Jelisić se u oblasti diplomatije i evropskih integracija usavršavala na uglednom St. Antony’s Collegeu Univerziteta Oxford, u svijetu poznatom po ekspertizi u oblasti međunarodnih odnosa. Pored Oxforda, svoje bogato akademsko znanje i vještine sticala je na univerzitetima u New Yorku, Beogradu i Sarajevu, ali i kao konsultant i istraživač Svjetske banke, Univerziteta Princeton te Evropske komisije.

Od 2004. je akademski savjetnik za američki Freedom House, a aktivna je i u transatlantskoj asocijaciji eksperata za Jugoistočnu Evropu “Transfuse”, preko koje surađuje s naučnicima i profesionalcima zainteresiranim za bržu demokratizaciju i pridruživanje zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Prije karijere u oblasti diplomatije i evropskih integracija, Jelisić je također bila i angažirana novinarka. Dobitnica je nagrade Evropske komisije za najbolje novinarske radove o odnosima između Evropske unije i BiH u 2005. godini. Iste godine dobila je i prestižnu britansku nagradu za lidere budućnosti Chevening.

Jelisić je predavala i na nekoliko evropskih univerziteta, objavljivala stručne radove u knjigama, od kojih je neke izdao Cambridge University Press te prezentirala na brojnim međunarodnim simpozijima koji se bave međunarodnim odnosima i diplomatijom. Odlično govori engleski jezik, na kome najčešće objavljuje, a koristi i francuski i ruski. U maju ove godine, u izdanju Synopsisa, u Hrvatskoj i BiH izašla je njena knjiga Javna diplomatija: Ka evropskom glasu u globalnom dijalogu, koju su recenzenti ocijenili kao "vrhunski naučni poduhvat u oblasti suvremene diplomatije".

Govoreći o javnoj diplomatiji i o tome koliko su bh. diplomati i predstavnici vlasti uopće svjesni njene važnosti, osobito u segmentu promocije brenda države, kaže da "u BiH ima diplomata koji su svjesni iznimne važnosti javne diplomatije, ali da je problem u tome što se ovoj disciplini ne pristupa organizirano i strateški, niti unutar administrativnog aparata postoje adekvatne strukture koje bi se javnom diplomatijom mogle efikasno baviti".

"Razvoj struktura koje bi se bavile javnom diplomatijom jeste nužan jer u bavljenju vanjskim poslovima više nije dovoljno imati odnose sa zvaničnom administracijom neke zemlje. Nije dovoljno razgovarati samo s političkom elitom, s ministrima i diplomatima. Da bi se ostvarili ciljevi vanjske politike, potrebno je ući u dijalog s nedržavnim strukturama, s individuama koje nemaju nikakav diplomatski rang ali imaju utjecaj u društvu. Riječ je o diplomatiji u stoljeću u kome su evidentne tri istovremene revolucije – politička, komunikacijska i ona u međunarodnim odnosima", navodi Jelisić za eKapiju.

Koji je glavni problem u segmentu brendiranja države?

Ne spadam u grupu ljudi koji javnu diplomatiju svode na pitanje brendiranje države. Mislim da je to pogrešno i ne slažem se s onima koji pitanje izgradnje kompletne međunarodne reputacije zemlje svode na pitanje brenda. Pojednostavljeno rečeno, promovirati državu nije isto što i promovirati deterdžent! Žao mi je kada vidim da se teško zarađeni novac poreskih obveznika, koji završi u državnom budžetu, olako troši na reklamne kampanje koje, kako veli i sam tvorac koncepta nation brandinga Simon Anholt, nisu učinkovite, tj. domet im je veoma ograničen. Tvrdim da je puko brendiranje kratkoročna marketinška, u suštini propagandistička aktivnost, koja nije naročito djelotvorna u 21. stoljeću, nego je nužna sofisticirana multikanalna, dugoročna, strpljiva i kredibilna javna diplomatija koja u svojoj najvišoj formi izgrađuje mostove između država i podiže nivo međunarodnog razumijevanja. Ideje pokreću ljude i nije nevažno čija ideja oblikuje svijet u kome živimo i čija će oblikovati svijet u kome će se živjeti kada nas ne bude. Zagovaram da je korištenje javnodiplomatskih alata neophodno u toj globalnoj bici za ideje. Brendiranje je potrebno, ali ne i dovoljno.

Postoje mišljenja da su neki uspješni pojedinci iz BiH bolji promotori države od onih kojima je to u opisu posla. Vaše mišljenje o tome?

Cijenim da je svaki građanin na neki način ambasador zemlje iz koje dolazi. Slika koju svako od nas projektira kada je u inostranstvu jeste važan faktor u formiranju mišljenja o zemlji iz koje dolazimo. Drugačije će Šveđani, naprimjer, misliti o građanima BiH ako oni tamo masovno prijavljuju patente, a drugačije ako oni tamo, recimo, čekaju socijalnu pomoć. Tačno je da pojedinci, privatno i bez ičije instrukcije, često bolje promoviraju zemlju iz koje dolaze od onih koji su za to plaćeni iz budžeta, ali ne radi se o tome da uspješni pojedinci to ne bi trebali činiti – jer bi trebali i mnogi to rade – nego je riječ o tome da bi trebalo pojačati kapacitet ovih kojima je to posao kako bi oni taj zadatak obavljali uspješnije.

Što je potrebno uraditi da ovi kojima je to posao rade bolje na izgradnji reputacije zemlje?

Potrebno je reorganizirati institucionalnu strukturu koja će koordinirati ove kompleksne aktivnosti. Potrebno je imati jasnu strategiju baziranu na ozbiljnim uvidima, a ne na šarlatanstvu i ustaljenoj praksi da je svako stručan za sve. Zatim, treba educirati kadrove, snažnije angažirati one kojima je ovakav pristup diplomatiji prirodan i kontinuirano raditi na unapređivanju vođenja diplomatije u ovom zahtjevom i posve drugačijem stoljeću. U BiH ima takvih snaga, samo ih treba angažirati i organizirati.

Nedavno je izašla Vaša knjiga koja se bavi upravo ovim segmentom diplomatije. Odakle ideja, šta ste htjeli postići?

Ideja je nastala tokom mojih studija u Oxfordu 2005. i 2006. godine. Htjela sam istražiti šta to ozbiljne diplomatske službe rade kako bi ostvarile međunarodni utjecaj koji često daleko premašuje njihove tradicionalne izvore moći, kao što su veličina teritorije, broj stanovnika, snaga ekonomije ili vojna moć. Tako sam došla do istraživanja javne diplomatije i do suvremenog pristupa radu na ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva. Iako je ideja začeta u Oxfordu, knjiga je ipak izašla prvo na našem jeziku jer mi je cilj bio da se ovaj prstup počne sistematičnije izučavati u regionu, da se pokrene akademska i stručna rasprava, da uvidi stečeni tokom istraživanja budu dostupni diplomatima, studentima međunarodnih odnosa i diplomatije, analitičarima koji pokušavaju dešifrirati šta se trenutno događa u međunarodnim odnosima, da bude nadohvat svim ljudima u regionu koji pokušavaju razumjeti u kakvom to svijetu živimo.

Školovali ste se na prestižnim univerzitetima u inozemstvu. Šta vas je tamo najviše fasciniralo?

Najviše me je fascinirala činjenica da mi je odjednom bila dostupna sva svjetska naučna produkcija. Tamo sam stekla dojam da mi je “svijet na dlanu”. Imala sam osjećaj da nema limita i da mogu saznati sve što želim, da mi je sve znanje, kako naše tako i prethodnih civilizacija, nadohvat ruke i da ću uvijek naći nekoga s kime o tome mogu razgovarati. Bila sam oduševljena time da je profesor ili šef katedre redovito najkompetentnija osoba koja se mogla naći na toj poziciji i da je univerzitet spreman da tu osobu dostojno plati. Mislim da upravo to najviše nedostaje našem sustavu obrazovanja. Nauka je predugo bila sekundarna stvar, što je rezultiralo time da danas gotovo da i nemamo ozbiljnu naučnu produkciju, što može imati dalekosežne negativne posljedice, ne samo na našu djecu nego na cjelokupan razvoj zemlje. Našem sustavu obrazovanja i nauke nedostaje mnogo toga, ali ovom ću se prilikom fokusirati na nedostatak sistema koji bi ljude podsticao da se bave istraživanjem i naučnim radom, da misle izvan dogmatskih ‘kutija’... Fokusirala bih se i na nedovoljan broj univerzitetskih profesora koji mogu čitati i predavati na stranim jezicima, koji misle mimo nacionalnih okvira, dakle na činjenicu da imamo nedovoljan broj onih koji bi ulazili u međunarodne naučne rasprave i razmjene, koje su nužne jer nauka nema i ne smije imati granice.

Smatrate li da je domaćim stručnjacima školovanim vani pružena prilika da svoja znanja prenesu na domaći teren?

Malo ko ovdje ikome pruža priliku na osnovu sposobnosti, stručnosti i kompetencija, ali je, unatoč svemu, moguće doći u poziciju da se ta znanja ipak prenesu. Valjalo bi promijeniti taj sistem u kome ljudi u BiH uspijevaju uprkos postojećim okolnostima.

Predavali ste i na europskim fakultetima. Na koji način je to proširilo Vaše vidike?

To iskustvo mi je najviše pomoglo da se dobro odmjerim u odnosu na moje evropske kolege i da na osnovu toga steknem samopouzdanje. To mi je trebalo. Tu vrstu samopouzdanja nisam imala.

LIČNA KARTA:

Koji su Vaši hobiji? Šta radite u slobodno vrijeme?

Pokušavam redovito vježbati, ali je to teško postići kada često putujete. A toliko disciplinirana nisam da bih umjesto da istražujem zabačene ulice i galerije gradova u koje odlazim, vrijeme provodila u hotelskom gymu. Usto, pokušavam se hraniti po principima makrobiotike jer mi to daje neophodnu energiju da stignem uraditi više u toku jednog radnog dana. Ali ni to nije lako kada se putuje ili kada se radi 11 sati na dan, ali donekle uspijevam držati se principa. Miso supu jedem svaki dan, slijedeći instrukciju moje drage učiteljice makrobiotike Ermine.

Najdraža knjiga?

Nadam se da me niko neće pogrešno shvatiti ako kažem da mi je trenutno nadraža knjiga ova moja što je upravo izašla. Valjda zato što mi je prva, možda zato što sam preko nje postala svjesna ko su mi iskreni prijatelji, što sam kroz nju upoznala toliko odličnih kolega i što mi je toliko pozitivnih emocija donijela.

Kakvu muziku slušate?

Već treći mjesec u autu na CD-u vrtim Pergolesijev Stabat Mater u izvedbi Londonskog simfonijskog orkestra. Stabat Mater Dolorosa je magična kompozicija i svaki put u njoj otkrivam nešto novo.

Moto kojim se vodite u životu?

Ne vodim se samo jednim motom. Ima ih više, ali navest ću tri, možda najvažnija, koja pokušavam prenijeti i mojim studentima: "Ako želiš postići mir, ne razgovaraj s prijateljima. Pričaj s neprijateljima", "Razvij strast za učenjem i nikada nećeš prestati rasti", "Uspjeh su ljestve na koje se ne možeš popeti držeći ruke u džepovima."

Razgovarala: Danijela Kozina

Foto: Jasmin Fazlagić

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"