Neda Arnerić? Je! Divi ex-YU kinematografije Nedi Arnerić omaknulo se “je“ umjesto “jeste“ kad smo je nazvali na telefon da bismo dogovorili intervju u povodu njezina okruglog 60. rođendana, proslavljenog na Pula Film Festivalu koji broji isto godina. Čim pogleda u more, glumica progovori dalmatinski. A takoreći je cijeli život gledala u more.
„Često sam boravila na Korčuli. Rasla sam s bakom i didom po tri-četiri mjeseca ljeti u Rovinju, pa mi je to sve bilo blisko. Moj djed je živio u Rovinju, inače je Korčulanin iz stare obitelj na koju sam vrlo ponosna zato što znamo svoje korijene unatrag pet-šest stoljeća, što je vrlo rijetko, a ja mislim da je to bitno. Čak sam imala i neugodnosti zbog svoga “je“ u ona ružna vremena kad su neki ljudi poludjeli. Moji prijatelji naravno da nisu, i svi moji prijatelji koji govore “je“ su i dalje moji prijatelji. Znala sam čuti iza sebe “Šta sad ona tu nešto na jekavici?! Misli da će tako dokazati da je Hrvatica!“. To sam zapamtila do dandanas, povrijedili su me jako. A to zaista izleti iz mene spontano. Da ne kažem da sam glumica, sluhist, sve jezike vrlo lako i brzo učim. Tako, kad dođem u Bosnu, za koju nisam toliko vezana, odmah krenem bosanski navlačiti. A kad dođem u Vojvodinu, odmah krenem razvlačiti“, objasnila nam je Neda odakle njezino “je“.
Pratite li kinematografije bivše Jugoslavije?
- Pratim, kako ne! Ja sam filmofil veliki. Strašno volim gledati filmove i ovo mi žiriranje nije teško palo, dapače pričinjava mi zadovoljstvo. Čini mi se da Hrvatska ima organiziraniju kinematografiju, da ste napravili neki sistem koji mi još nismo. Vjerojatno je tu dosta utjecala i blizina Europe, sad i ulazak u EU, tako da ste po svim onim fondovima, a mi smo samo u Euroimagesu. Kod nas je baš kaos, “tko prvi djevojci - njemu djevojka“, odnosno tko prvi nađe novce, snimi film. U hrvatskoj neki fondovi postoje, država sudjeluje relativno organizirano u dodjeli novaca i sredstava. Postoje neki ozbiljnije komisije. S druge strane, kod nas se stalno to mijenja ovisno o političkoj garnituri koja je na vlasti, i to je najveći problem svih tih mladih zemalja: kako dođe neka nova vlast, oni krenu sve ispočetka i nikako da se oslone na pozitivno što je bivša učinila i nemamo puno stručnih ljudi na funkcijama koje bi morale biti pokrivene dokazanim stručnim ljudima. Iako se toliko priča o depolitizaciji, ona ne da postoji nego se uglavila do Balčaka, što se reče. I to će biti problem, ušli u Europu, ne ušli, vi, mi, to će i dalje biti problem. Ima toga i vani, u Njemačkoj i svugdje, da stranka na vlasti daje najveće pozicije svojim ljudima, ali ne moraju baš svuda da se prtljaju pa čak i u kulturi o kojoj zavisi ugled. Od kulture može se napraviti najveće veleposlanstvo na svijetu, pošto je najjeftinije i najjednostavnije, a talenata na Balkanu ima više nego u Europi. Užasno smo talentirana regija, tako da umjesto da pustimo da nas predstavljaju naši umjetnici... Vi pokušavate putem turizma, mi pokušavamo ne znam ni ja više s čim. Nikako da se stane na noge. Baš mi je žao. Trebamo se ugledati na Tursku, pa sad i te zemlje, potpuno nove u turizmu, kao što je Egipat. Sad tamo napraviše kaos taman kad su izgradili turizam, kao da im to smeta i stvoriše žarište koje se neće tako skoro ugasiti.
Glumili ste u filmu naslovljenom “Tri karte za Holivud“. Žalite li što možda niste probali ostvariti svjetsku karijeru?
- Ma kakvi! Kao što nisam bila za politiku, tako nisam bila ni za svjetsku karijeru. Nisam dovoljno ambiciozna, dovoljno spremna da cijeli svoj život podredim poslu. Jako mi je važno i ono ostalo, obitelj, prijatelji, putovanja, neke lijepe normalne i jednostavne stvari, a kad se gradi svjetska karijera, tome nema mjesta.
Smeta li vam što su vas redovito nazivali seks-simbolom i kraljicom erotike, premda ste snimili niti pet filmova koji su koketirali s erotskim žanrom?
- Ma da, nisam ih snimila ni toliko. Tad mi je smetalo jer sam željela dokazati da sam ozbiljna glumica, a mislila sam da glumce koje prati taj epitet nisu tako shvaćeni. Ne znam, to vam je, valjda, kao i slučaj Sharon Stone. Smatraju je samo ljepoticom, a ustvari je odlična glumica...
Bila je nominirana za Oscara za Scorseseov “Casino“...
Pa eto, da. Oprostite što se s njom uspoređujem, onda je divna žena. No, mogu misliti da je neki sličan kaos bio i u njezinoj glavi, da joj je ta nominacija bila vrlo važna. Ja sad kad vrtim film unazad znam koliko mi je značilo da budem priznata od strane ozbiljnih redatelja i kad sam radila s njima, onda sam shvatila da nisam samo “femme fatale“, kako su me strpali u taj koš. A danas, bo'me, to mi čak i prija i smijuljim se. Velim, bolje da su me tako smatrali, nego držali netalentiranom, ružnom glumicom.
Jesu li vam često ulijetali s citatom “I tata bi, sine“ iz “Ko to tamo peva“?
- O, kako da ne! “I tata bi, sine“ proganjalo me je sigurno nekih 15-ak godina. Nekad sam znala biti ljuta, ipak sam bila malo mlađa tada. No, kako je vrijeme prolazilo, sve mi je više imponiralo. Rekla sam si: “Vidi, bogati, pa ovi ljudi znaju cijeli film napamet, a ti si sudjelovala u njemu, pa to nije loše“. Tako da sam shvatila to kao kompliment.
S kojim vam je redateljem bilo najdraže surađivati? Zafranovićem?
- Vrlo je teško reći s kime, kao što je vrlo teško i žirirati u umjetnosti i odlučiti se za najbolji film, jer uvijek ima bar pet odličnih. Tako je i u mojoj karijeri sigurno bilo bar pet sjajnih redatelja s kojima sam radila. A Zafranović mi je ostao najviše u sjećanju zato što je bio najzahtjevniji redatelj. S njim sam se najviše namučila i od njega sam puno toga naučila, iako sam već bila iskusna glumica. To što mi je on usadio u glavu, koristim i dalje u svojoj karijeri.
Niste nikako uspjeli stati ispred kamere Rajka Grlića, mada ste bili jako blizu suradnje na “Za ljubav je potrebno troje“ i “Samo jednom se ljubi“...
- Strašno mi je žao. Pokušaji su propali, ali drago mi je da me je imao u mislima za uloge. Danas znam kako pametan redatelj odabire glumca koji mu najviše odgovara psihički i fizički. Shvatila sam, tako, da možda i nisam bila idealan izbor za, recimo, ulogu balerine u “Samo jednom se ljubi“. Nekako sebi apsolutno ne sličim na balerinu.
Jeste li imali kakvih ponuda od hrvatskih redatelja u posljednje dvije dekade?
- Nije ih, nažalost, bilo, ali nadam se i slutim da će ih biti. Baš sam poželjela ponovno raditi izvan granica Srbije. Bilo mi je jako lijepo raditi televizijsku seriju “Pod sretnom zvijezdom“ s divnim, mladim, danas nažalost pokojnim, redateljem Nikolom Ivandom.
Dobili ste čast isjeći rođendansku tortu na otvaranju Pule kao predsjednica međunarodnog žirija ovogodišnjeg festivala, a te iste večeri proslavili ste i 60. rođendan. Dakle, trajete koliko i jedan filmski festival, što je impresivno.
- Niški festival traje koliko i moja karijera, to je isto neobično, a u ovom slučaju moj život traje koliko i pulski festival. Bogami, nije nevažno spomenuti da mi je prva Pula bila još 1967. Gledala sam izložbu o povijesti Pule i stalno sam vrištala “Jao, vidi ovog, jao, vidi onog!“. Pola njih, nažalost, više nije među nama, ali ih se vrlo dobro sjećam, kao i svake Pule, jer mi je tu uvijek bilo jako lijepo.
Imate li najdraži pulski momenat?
- Kako su mi dida i baka živjeli u Puli, nekako sam, po defaultu, morala spavati u njihovoj kući za vrijeme festivala, i to mi nikako nije odgovaralo, jer sam morala paziti da dolazim ranije doma. Moj najdraži momenat jest kad sam im uspjela objasniti da sam ja već dovoljno odrasla žena da mogu spavati u hotelu.
(foto: )
