Svrzina kuća - sarajevski dragulj kulturno-historijskog naslijeđa

Istinski dragulj kulturno-historijskog naslijeđa, Svrzina kuća u Sarajevu odoljela je historijskim previranjima i vremenskim mijenama te ostala da svjedoči kao trag načina života nešto imućnijih muslimanskih porodica s početka 18. do početka 19. stoljeća, sada već toliko drugačijeg od života današnjih generacija.

Smještena među uličicama Ćurčića brijega, blizu današnje Logavine, Svrzina kuća od rijetkih je primjeraka kuće podijeljene na dva dijela – muški poslovni i ženski, porodični dio. I u to vrijeme bilo ih je tek 40-ak na području Sarajeva i pripadale su uglavnom porodicama višeg staleža. Izvorno je pripadala porodici Glođo, čiji je jedan od članova poznati kadija Munib ef. Glođo  čuven po borbi za autonomiju Bosne u okviru Osmanskog carstva, ali je vremenom porodičnim vezama prešla u vlasništvo ugledne porodice Svrzo. Zakonom je kao spomenik zaštićena 1950., dok je kasnije otkupljuje Grad te je stavlja pod upravljanje Muzeja Sarajeva kao njegov depadans.

Prepuna detalja iz svakodnevnice ondašnjeg stanovništva, vrlo slikovito posjetioca vraća u doba otprije tri stoljeća, oživljujući porodično okruženje i vrlo ispunjen život njenih članova. Građena je u orijentalno-bosanskoj arhitekturi, a osnovna joj je odlika što su ukućani prirodu unosili unutar kuće – vodu i zelenilo.

Dvije velike kaldrmisane avlije odijeljene su zidom, čineći dvije zasebne cjeline, obogaćene ružama đulbe-šećerkama, sezonskim cvijećem i drugim zelenilom, te su pitomost i mirnoća prostora prvi dojam po ulasku unutar zidova kompleksa kuće.

Kustos ovog muzejskog depadansa Mustafa Aslanović navodi za Fenu da enterijere karakteriše odsustvo pokretnog namještaja.

- Obično su se uz tri zida pružali minderi za sjedenje, a uz četvrti zid musandera, drvena okolica u čijem sklopu su se nalazili zidana zemljana peć, banjica i dolafi za posteljinu. Sredina sobe je slobodna, te se u zavisnosti od želje ili potrebe, postavljanjem sofre ili prostiranjem posteljine, svaka od njih vrlo jednostavno pretvarala iz dnevne u trpezariju, spavaću sobu i slično – kazao je.

Muški dio selamluk bio je namijenjen gostima koji su dolazili zbog posla, razgovora o politici i uopće za društveni život muških članova porodice, kao i za smještaj posluge. Tu su mogli ostati i na konaku, boraveći u nekoj od muških soba halvata, ispred kojih su na uzdignutom otvorenom balkonu kamariji bili drveni lavaboi za uzimanje abdesta.

U središtu drugog, ženskog ili porodičnog dijela kuće haremluka, je avlija s mnoštvom cvijeća u proljetnom i ljetnom periodu gdje su se članovi porodice odmarali, družili ili ispijali kafu, a u posebno vrućim danima mogli su se zaštititi od sunca sjedajući u hajat, poluotvoreni prostor s hladovinom. Strop mu je ukrašen cvijetnim mozaikom ukrašavajući ovaj mirni kutak kuće. Njegovu ljepotu osvježili su i spasili od propadanja restauratori Zemaljskog muzeja BiH.

Aslanović ističe da su u kući najvažnije tri vrste dekoracija – kaligrafija, drvorezbarija i vez čija se ljepota može vidjeti u djevojačkoj sobi, na primjercima stolnjaka, posteljine, marama ili drugih platnenih predmeta. Žene su tu, sjedeći za đerđefom, postoljem za vez, trudile se iskazati vlastitu kreativnost i spretnost prstiju, praveći  divne primjerke veza. Balkonski prostor ispred sobe od vanjskih je pogleda zaštićen mušepcima, gustim drvenim rešetkicama koje su skrivale intimu ženskih članova porodice.

Spavaća soba otkriva da se tada spavalo na podovima, a tu je i primjerak bešike za bebe, te zemljane peći na drva koja je zagrijavala prostor tokom hladnih sarajevskih zima. Centralni dio trpezarije bila je sofra oko koje bi se ukućani "po turski" smjestili tokom zajedničkog ručka. Na sofri su bile postavljene samo kašike za tečna jela, dok se sve ostalo jelom rukom i iz jedne posude. Zidovi su ukrašeni levhama sa citatima iz Kur'ana te rafama s dekorativnim posuđem.

Najveća i najljepša soba u kući musafirhana smještena je u prizemlju i namijenjena je različitim svečarskim i prazničnim povodima. Pod joj je zastrt pirotskim ćilimom iz jednog dijela, tkanog na zahtjev porodice, na zidovima su satovi turske i austrijske proizvodnje te venecijansko ogledalo, a tu su i istočnjačke serdžade. Na stropu sobe je iznimno lijepi primjerak stambolskog lustera, koji mahom krase i ostale sobe.

Središtem sobe dominira velika mangala na kojoj su ukućani, nakon što je zagriju žarom od drvenog ćumura, podgrijavali kafu, palili duhan u čibucima ili tek u nju ubacivali različite mirisne trave. Ormari su ukrašeni jedistvenim konjičkim drvorezom, dodatno čineći sobu svečanijom.

U sklopu kompleksa kuće su i konjušnica, otvorena kuhinja s ognjištem, vodnica za čuvanje vode i pranje posuđa te magaze za alat, robu i čuvanje hrane.

Aslanović podsjeća da je većina eksponata otkupljena zajedno s kućom, dok je ostatak otkupljen ili poklonjen od drugih porodica. Svrzina kuća, navodi, nekoliko je puta rekonstruirana, posebno zbog građevnog materijala – ćerpića i drveta, koji zahtijeva permanentnu pažnju.

- Svrzina kuća je mjesto koje nas vraća u jedno davno prošlo vrijeme gdje se može osjetiti kako se živjelo u kući građenoj po mjeri čovjeka. To je jednostavno mjesto gdje je postignut sklad između čovjeka i kuće, odnosno doma i prirode – zaključio je kustos.

Ovaj muzej u prosjeku posjeti od 12.000 do 15.000 stranih i domaćih posjetilaca i učenika, od čega su oko 70 posto strani turisti. Među njima dominiraju turisti iz regiona, te Italije, Francuske, Njemačke i zemalja Skandinavije. U ljetnim mjesecima u kući se održavaju različiti kulturni događaji.