Neostvareni prioriteti: Sorensen odlazi neobavljena posla

Šef Izaslanstva i specijalni predstavnik EU-a u BiH Peter Sorensen ulazi u svojih posljednjih godinu (i pol) dana mandata. Koliko je bio uspješan, ocijenit će njegovi šefovi u Bruxellesu, prije svih visoka predstavnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton.

Sudeći prema ispunjavanju glavnih prioriteta koje je naveo u prvim obraćanjima po svom dolasku u Sarajevo, teško da može biti zadovoljan. U tome su mu uvelike “pomogle” domaće političke elite, svaka na svoj način opstruirajući napredak naše zemlje prema članstvu u elitnom društvu najvećih svjetskim demokracija.

Veleposlanik Sorensen optimistično je najavio rješavanje tri problema koji godinama opterećuju političke, društvene i ine odnose.

Na prvo mjesto stavio je donošenje zakona i knjiženje državne (i vojne) imovine. Trebao je to biti najlakši zadatak za njega kao “moderatora” procesa i za domaće političare. Šefovi šest vodećih stranaka, prije svih SDP BiH i SNSD, u Banjoj Luci postigli su “povijesni” dogovor da se sva državna imovina, koja je odlukom visokog predstavnika pod zabranom raspolaganja, riješi tako da se onaj dio koji je potreban institucijama BiH na njih i uknjiži, a ostatak na druge razine vlasti, odnosno entitete, županije i općine. Kad je riječ o vojnoj imovini, ispoštovan je stav SNSD-a da se mora poštovati dogovor o tome što je perspektivna vojna imovina i da se ona knjiži na razini Ministarstva obrane BiH i da tu imovinu koristi Ministarstvo sve dok mu treba. Onog trenutka kad prestane potreba za vojnom imovinom, ona se vraća entitetima na čijem prostoru se ta imovina nalazi. Također, dogovoreno je da se sva državna imovina koja je ranije dodijeljena na korištenje drugim razinama vlasti uknjiži na te razine. I tu je kraj “povijesnog” sporazuma. SDA je prijedlog SDP-a BiH i SNSD-a o rješavanja statusa ukupne imovine ocijenio suprotnim Ustavu i odluci Ustavnog suda BiH iz srpnja 2013. i najavila povlačenje vitalnog nacionalnog interesa. Čije su puste vojarne, Drina, šume…, još uvijek formalno-pravno ne znamo.

Drugi prioritet Sorensena koji je stavljen pred domaće političke elite je rješavanje pitanja/problema provedbe presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić – Finci”, odnosno izmjene diskriminatorskih odredbi Ustava BiH. Time bi na snagu stupio Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH s EU-om kao treći prioritet, potpisan 16. lipnja 2008. u Luksemburgu koji su ratificirale sve zemlje članice EU-a uključivo i one čiji lideri i građani i ne gledaju baš dobronamjerno na skoro daljnje proširenje na siromašni Balkan i Tursku. Kad je to veleposlanik Sorensen optimistično najavio pred novinarima, jedan je odmah s pravom uzdahnuo: “Good luck, Mr. Sorensen!”

BiH na periferiji

BiH je 2002., postavši članica Vijeća Europe, preuzela obvezu izmijeniti izborno zakonodavstvo koje diskriminira pripadnike nacionalnih manjina u BiH time što im se uskraćuje pravo da budu birani u određena državna tijela. Ovu reformu trebala je provesti uz pomoć Venecijanske komisije, koja je u svom izvješću iz 2005. izrazila potrebu za izmjenom ustavnih odredbi BiH u cilju usklađivanja s Europskom konvencijom o ljudskim pravima i iznijela konkretne prijedloge za ovu reformu.

BiH je na usklađivanje spornih odredbi s Konvencijom obvezana i Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om, potpisanim 2008. kojim je predviđen rok od jedne do dvije godine za ove izmjene. Pred Božić, 22. prosinca 2009. godine svoju riječ je dao i Europski sud za ljudska prava. Iako mnogi kažu kako BiH već četiri godine krši sve civilizirane norme, prije bi se reklo da je riječ o najmanje 13., poštenije bi bilo reći 18. rođendanu ovog problema stvorenog Daytonskim mirovnim sporazumom. Nakon stotina sati pregovaranja u koje su bili aktivno uključeni i stručnjaci Europske komisije te sam povjerenik za proširenje i susjedstvo Štefan Füle “sve je vraćeno na nulu”, kako reče jedan od šefova političkih stranaka. Najgore što se moglo dogoditi, a čuje se sve glasnije, jest da su u očima javnosti Sorensen i Füle, koji sjede zajedno sa “sedmorkama”,“šestorkama”, “petorkama”, “četvorkama” i ostalim kombinacijama u očima ljudi – isti kao i Dodik, Lagumdžija, Čović, Tihić, Radončić, Raguž, Bosić…

U cijelom tom političkom košmaru pitanje mehanizma koordinacije različitih razina vlasti, o kojem ovise stotine milijuna eura pomoći iz pretpristupnih fondova (IPA, IPARD…) kao i aplikacija za članstvo u EU-u, stavljeno je po strani. Bilo je i tu nekih prijedloga, ali je onaj koji se našao na stolu toliko kompliciran da se smatra kako bi za donošenje i provođenje jednog zakona trebale godine, pod uvjetom da jedna od razina vlasti, primjerice, neki predsjednik županijske vlade sve ne blokira.

I dok veleposlanik Sorensen ulazi u svojih posljednjih godinu (i pol) dana mandata koji završava na ljeto 2015., naša zemlja (i Europska unija) ulazi u izbornu godinu nakon koje slijedi dugo razdoblje pravljenja koalicija, naše vlade (i Europske komisije) i novog odmjeravanja snaga. Šefovi stranaka do sada su dogovorili tek “principe”, ma što to značilo iako u biti znači ništa, no hoće li oni vrijediti i 2014., da ne kažemo 2015.? Možda bi se Ured EU-a u Sarajevu mogao preseliti na novu lokaciju, poput sjedišta europskog povjerenika za proširenje u Bruxellesu koji (kakva simbolika) seli na “periferiju”, dalje od središta glavnih europskih zbivanja jer se novo proširenje, uz naporan rad, ne očekuje u idućih desetak godina.