Stojanov: U BiH ima više špekulanata nego poslovnih ljudi

Ima li spasa za bh. ekonomiju i šta treba prioritetno uraditi kako bi se zaustavio sunovrat privrede, u okviru serijala "Propale privatizacije: Kako dalje?" za Radio Slobodna Europa govori profesor Dragoljub Stojanov.

Jasno je da će 2014. godina biti posebno teška za BiH. Stižu na naplatu velika sredstva za zaduženje kod MMF-a. S druge strane, ne izlazimo iz stanja permanentne političke krize. Ove godine očekuju nas i izbori. U svemu tome da li vidite bilo kakve pozitivne pomake koji bi eventualno mogli trasirati put BiH ka izlasku iz recesije?

 Uvijek je rješenje moguće naći, ali pod drugim okolnostima. Domaća scena je prepoznatljiva: imamo političke podjele, političku nestabilnost, političku neizvjesnost, 42,34 posto nezaposlenih, veliki vanjski dug koji dospijeva na naplatu itd. Na međunarodnom planu imamo proces koji se zove globalizacija. To je proces koji ja doživljavam kao proces privatizacije svjetskih resursa od strane najmoćnijih i najbogatijih. Prema tome, to je proces koji dovodi sve zemlje, a posebno manje razvijene, u situaciju da smanujuju javni dug, javnu potrošnju onda kad je to najvažnije, da privatiziraju svoje resurse i dovode u situaciju koja je još teža od one kad je tranzicija počela, tako da u datim okolnostima, uz sve mjere štednje koje su moguće ili nisu moguće, ja ne vidim nikakvo ekonomsko rješenje.

 Pretpostavljam da niste veliki zagovornik ovih posudbi, odnosno kredita koje tražimo od MMF-a?

Nisam, kao ni drugih mjera koje MMF sugerira državama, kao što je fleksibilnost tržišta rada, ili bilo koja druga fleksibilizacija. Nisam siguran da te mjere mogu pomoći bilo kojoj zemlji. Te mjere vode po definiciji socijalnim problemima, kojih već ionako ima previše u ovim zemljama. A trebalo bi doći nekako do političke stabilnosti. Trebalo bi iskorijeniti korupciju, koja je najveći problem u BiH i u regionu danas, što je posebno teško i zahtijeva vrijeme. Trebalo bi promijeniti koncept ekonomske i razvojne politike sa jačanjem uloge države, a ne slabljenjem te uloge. Trebalo bi aktivirati monetarnu politiku, koja je potpuno pasivna itd.. Drugim riječima, čitav koncept bi morao biti drugačiji od onoga koji je sada raspoloživ i koji je uopće moguć.

Da li je dejtonsko ustrojstvo doista najveći problem BiH? Dakle, da li je uopće moguće ovdje stvoriti uspješno poslovno okruženje sa toliko vlada i različitih politika razvoja?

Vlade su skupe, to je jasno. Međutim, nije sve u javnom sektoru i skupoći javnog sektora. Ja ću vam nešto reći što je možda paradoksalno: ja jesam bio protiv dejtonskog rješenja, i danas sam, ali čak kad bismo mi promijenili rješenja u BiH i napravili jednu političku uniju, ne bi bilo puno bolje zato što su ostali aspekti ekonomske i razvojne politike potpuno izostali i zbog toga što u BiH, kao i u susjednim zemljama, u biti nema poslovnih ljudi, nema poslodavaca. Više ima špekulanata nego poslovnih ljudi. Bez pravih poslovnih ljudi, bez znanja teško je nešto napraviti.

Zahtjevi plenuma građana u Federaciji, uz ostalo, bi se mogli svesti na smanjenje plata parlamentarcima, ukidanje tzv. bijelog hljeba, nove vlade i revizije privatizacije. Koliko su ove mjere uopće realne i koliko mogu unaprijediti stanje u BiH?

To su popularni zahtjevi, populističke naravi, koji ne mogu ništa posebno učiniti. Problem je korupcija, problem je što nema pravih poslovnih ljudi, pravih kapitalista, pravih menadžera. To je mnogo teže riješiti nego što se na prvi pogled misli. Pored toga, ovdje se računa još uvijek na strani kapital. To je smiješno po definiciji – jer strani kapital malo kad koju zemlju može izvući iz krize, niti ja znam slučaj da je izvukao iz krize.

Možemo li mi biti konkurentni sa svojim prozvodima u ovakvoj zemlji?

Konkrentnost ne može neku zemlju spašavati. Pitanje je privrednog razvoja. Zemlja treba da se razvija, bez obzira je li konkrentna ili nije konkrentna. Konkurentnost se može raditi na razne načine, čak i vještački sa devalvacijom valute npr., koja opet u BiH nije moguće zbog karensi borda. Umjesto toga predlaže se tzv. interna devalvacija. To je jedna nova izmišljotina koja dolazi iz međunarodne finansijske sfere, koja ustvari znači prikrivenu deflaciju. Deflacija je pad privredne aktivnosti po definiciji, koja nikoga nikad nije mogla spasiti.

Spomenuli ste špekulante. Osim kroz krivična gonjenja odgovornih, da li je u 2014. godini uopće realno govoriti o spašavanju nekadašnjih giganata u BiH, npr. Hidrogradnje, Krivaje?

Mislim da je to prohujalo s vihorom. To su uništene firme, od tih firmi nema ništa. Plenum kad zahtijeva nešto, pitanje je kome on podnosi te zahtjeve: postojećoj vladajućoj strukturi ili nekoj novoj?  Ako je postojećoj, od toga nema po definiciji ništa, a novu ne vidim, zapravo nema je.

Znam da je nezahvalno prognozirati, ali koliko je, po vama, potrebno da se ekonomsko stanje u BiH popravi, hipotetički, da postoje dobra volja i želja na svim nivoima vlasti da se reforme konačno provedu? Mislim da ste jednom prilikom kazali da je to 10 godina.

Stojim kod toga i danas - mislio sam pod najboljim okolnostima.