Fabrika za pocinčavanje: Uspjeh stvorili iz ruševina

03.05.2017. 14:06 / Izvor: Nezavisne novine

Fabrika osnovana 1968. godine, a koja je radila u sklopu velikog giganta "Energoinvesta".

Fabrika za pocinčavanje u Potočarima, kod Srebrenice, jedan je od rijetkih primjera uspješne privatizacije, koja onima koji su u njoj našli posao daje motivaciju i želju za ostankom u svom kraju.

U njoj je zaposleno 80 radnika, kojima se, pored redovnih, isplaćuju i 13. plata, zimnica, kao i svi doprinosi i druge zakonske obaveze. Sve to su oni, prema tvrdnjama vlasnika, svojim radom i predanošću i zaslužili.

Međutim, situacija 2002. godine, kada je privatizovana, nije bila nimalo naivna, a budućnost tako izvjesna.

Fabrika osnovana 1968. godine, a koja je radila u sklopu velikog giganta "Energoinvesta", iz rata je izašla oštećena granatiranjem i malo toga je ukazivalo na uspjeh.

Ipak, s poslom su krenuli 2003. godine i to sa 27 zaposlenih, koji mjesečno uspijevaju da pocinčaju oko 150 tona elemenata. O koliko skromnim počecima je riječ, najbolje govori podatak da su trenutni kapaciteti fabrike oko 1.200 tona pocinčanih elemenata na mjesečnom nivou.

Obim proizvodnje u 2016. godini uvećan je za čak 45 odsto u odnosu na prethodnu, a što se odrazilo i na prihode. Koliko su ambiciozni, govori i plan da ove godine u odnosu na 2015. godinu planiraju rast od 60 odsto.

Osnovna djelatnost je antikorozivna zaštita toplim cinkom, ali je preduzeće ušlo i u priču u vezi s proizvodnjom putne ograde i zaštite na putevima, a bavi se i trgovinom cijevi i profila svih vrsta.

"Orijentisani smo i na domaće i na strano tržište. Izvozimo oko 35 odsto kako usluga, tako i proizvoda. Imamo velike ugovore u auto-industriji s 'Volkswagenom' i 'Audijem', kao i s velikim građevinskim firmama. U pitanju su sigurni poslovi sklopljeni uglavnom na period od pet godina", pričaju u Upravi fabrike.

Zbog sve većeg obima posla, poručuju, otvaraće se i nova radna mjesta, a samo do kraja godine će ih biti desetak.

Međutim, problem je što školstvo nije usklađeno s potrebama tržišta, pa je poslodavac taj koji mora da posvećuje vrijeme za obuku i kvalifikaciju radnika.

"Ovdje imamo tri škole u kojima se izučavaju zanati kojima se niko ne bavi, a nemamo drvopreradu, hemijsku industriju i poljoprivredu, koja je najzastupljenija. Pet odjeljenja medicine će biti upisano. Ne znamo koga će oni da liječe. Dobar strugar i tokar može da zaradi platu do 1.000 maraka, a varilac sa sertifikatom mogao bi da zaradi i do 1.500 maraka, ali ih nema", poručuju iz fabrike.

Drugi problem vide u preglomaznoj administraciji, gdje, kako tvrde, troše najviše energije, a najmanje problema im stvara ona na lokalnom nivou.

Kamioni im nekada zbog jednog papira sedmicama ne mogu da isporuče robu, zbog čega su manje konkurentni u odnosu na one koji se ovim poslom bave u Srbiji i Hrvatskoj.

Kada su planovi za budućnost u pitanju, oni se uglavnom odnose na dalji rast i proširenje djelatnosti. Tu, prije svega, misle na povećanje kapaciteta za uslugu cinčanja, ali i na oblast putne infrastrukture u kojoj se žele baviti ozbiljnom proizvodnjom.

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 3315503 ili na mail urednik@akta.ba.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Vijesti